Jozefina Dautbegović, Vrijeme vrtnih strašila, Buybook, Sarajevo, 2004.

Dok sam čitao ovu knjigu Jozefine Dautbegović, na pamet mi je pala pjesma A. B. Šimića »Žene pred uredima«. Slika ženske krhkosti i hladnoće službenika poretka. Ništa nije drukčije ni u ovoj knjizi. Samo, za razliku od Šimićeve pjesme, ovdje se radi o pobuni jedne od tih žena.

Objekt pobune jest vanjski svijet. Pjesnikinja to čini dvama sredstvima: ironijom i paradoksom. Ne gubi svoje dostojanstvo, ne ponižava se, prepoznaje svijet oko sebe i ne pristaje na njegove loše zakone. Istakao bih ovdje pjesmu »Ne želim ni gledati kako jašu bijele konje lipicanere«. Ustala je protiv performansa jedne hrvatske umjetnice. To danas nije tako uputno jer su performansi u modi. Ali, ona ima svoje mišljenje. »Vrijeme vrtnih strašila« pjesma je koja govori protiv rata, iako opisuje ljude koji su se navikli gledati obješene mrtve ljude kao što su se navikli gledati obješene stare kapute na vrtnim strašilima.

Baš ta naviklost boli i pjesnikinja nam je dozivlje u svijest. Pjesma »Na graničnom prijelazu« pjesma je o svakodnevici. Svatko je zabavljen svojim mislima i ne susreće se s onim drugim kraj sebe. Ovom nabrajanju motiva u pjesmama pribrojimo još i pjesme o ljubavi, čime smo zatvorili krug. Pjesnikinja kroči putem samosvojnog stava i samosvojnog izraza.

Dom i zavičaj Jozefine Dautbegović je spaljen, shvatit ćemo gdje je to kada kažemo Derventa i Plehan. Tu strašnu činjenicu ponijela je sa sobom i pretočila u pjesmu. Nije to učinila srceparajuće, kao u jeftinim romanima, nego književnički vješto, s puno osjećaja i puno mjere. Zbog toga je i njezina književna pojava postala većom. Napisala je knjigu koja poziva na otpor, a ne na dosadno šmrcanje. Želimo joj još više ovakvih ostvaraja.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. kolovoza 2006., 21.00 – 21.45