Stjepan Šešelj (uredio), Nikola Martić. Pjesnik hrvatski, Matica hrvatska i dr., Čitluk, 2021.
Ako je zdrav, svatko od nas koraca ovom zemljom. Ali svatko ne koraca svojim koracima. Nažalost. Martić je, pak, drukčiji.
Dobro je urednik Stjepan Šešelj uz jednostavan naslov ovoga zbornika »Nikola Martić« stavio i podnaslov »Pjesnik hrvatski«. Predmnijevam da se on tome raduje gore na nebesima, a nečemu drugome baš i ne bi. Prepoznavali su ga upravo takvim, pjesnikom hrvatskim, a on je zanesen hodao ovom zemljom.
Svojim pjesničkim darom bljesnuo je u Sarajevu šezdesetih godina prošloga st. Nisu ga na vrijeme »pročitali« pa su ga pustili u vrh književnoga svijeta. Obilo im se to o glavu 1971. Martić potpisa Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku. Otada su ga gurali prema dnu. Njega to nije bilo briga. On je bio istančana duha, on je koracao grbavim ljudskim stazama uzdignute glave svojim, a ne njihovim, koracima.
O Martiću ponajbolje govori njegova najkraća pjesma koju je napisao. Naslov joj je Kuća na osami. Ovako ide: Moja je kuća na osami/ ako u nju uđeš ti/ bit će puna svjetlosti To su riječi koje su mogle poteći samo iz srca čovjeka odgojena u kršćanskom ozračju, čovjeka koji je uronjen u bilo svoga dobroga, ali ponosnoga naroda, čovjeka koji hodi u sredozemnom podneblju južnohrvatskoga kraja, tamo oko Metkovića, Čapljine, Stoca... Neka mu je laka hrvatska zemlja i neka ga Bog nagradi za ove stihove.
A određeni broj hrvatskih pjesnika Martića je zacijelo nagradio, kako nam svjedoči ovaj zbornik. Biranim riječima govorili su o njemu na 13. neretvanskim književnim susretima 28. - 30. rujna 2017. Svi su naglašavali njegovu samosvojnu ljudskost i njegovo samosvojno pjesništvo. Nije u životu tražio ništa drugo doli pravu riječ za blizinu koja se iskusuje u društvu s pravim vrijednostima. Privlačio je time druge i oni su ga cijenili, i kao čovjeka i kao pjesnika.
Nakon odbacivanja u Sarajevu skrasio se u Splitu i bio si pronašao posao u književnim krugovima. Ali dođe rat, propadoše ti krugovi i Martić osta na cesti. Do kraja života drugovao je s njom. Ne pronađe ili ne ponudiše mu nekakav pristojan posao. A morali su, najblaži je zaključak.
S ovakvim pjesništvom treba biti na »ti«. Otvara nam put k razumijevanju sebe i drugoga. Ne iscrpljuje se u dokazivanju neke svoje umišljene veličine, već u dokazivanju veličine kada smo maleni, smjerni putnici na putu prema Bogu. Martić je takav prispio u nebeske visine i vjerujemo da mu je Bog otvorio svoja vrata, primio ga kao istinskog hrvatskog pjesnika.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 26. svibnja 2021.