Jeffrey M. Smith, Sjeme obmane, Biovega, Zagreb, 2005.

Jeste li negdje u javnim glasilima naletjeli na govor o tome kako pomoću GMO uz ostalo treba suzbiti glad u Africi? Jeste, jeste, prisjetite se malo. Nekoliko jakih multinacionalnih tvrtki za proizvodnju GMO-a trube o tome. A je li to baš tako? Jeffrey M. Smith ovom svojom knjigom dokazuje da nije.

GMO proizvodi nisu poput drugih. Uz ostalo njih nije moguće saditi po želji, za to treba posebno platiti. Oni su, naime, patent. Čak je i njihovo sjeme posebno zaštićeno. Da netko ne bi od posađene biljke uzeo sjeme i posijao ga, ono je tako promijenjeno da ne počne klijati prije nego bude zaprašeno posebnim herbicidom. Podrazumijeva se da taj posebni herbicid proizvodi samo multinacionalna tvrtka čije je i sjeme. I tako svake godine ispočetka.

Ne platiš li, nema roda. Vratimo se sada ponovno Africi. Sve je jasno, zar ne? Multinacionalne biotehnološke tvrtke žele zagospodariti sa što više sjemena, odnosno nadzirati hranu na što većem ozemlju kugle zemaljske. Možemo se odreći takvog uzgoja? Naravno. No, pritisci su golemi, često nas se ništa i ne pita. Zemlja u koju je dospjelo promijenjeno sjeme tek nakon dugo vremena sposobna je ponovno primati ono prirodno. A u međuvremenu treba jesti. Plan je, dakle, dobro smišljen. Neizostavno je pitanje na ovom stupnju razmišljanja, što radi znanost i politika? Ogroman novac koje posjeduju multinacionalne biotehnološke tvrtke drži ih pod nadzorom. Najprije to postižu obilatim mitom. Ako to ne pomogne, njihovi spretni odvjetnici svaki protivan govor ušutkavaju u samom začetku. Počinje se živjeti u strahu od golemih odšteta koje se jednostavno ne mogu platiti. Tek izrazito hrabri i nepotkupljivi uspiju progovoriti koju riječ.

Zaboravili smo još nešto čemu nas uči ova knjiga. Učinci GMO-a. Evo jednog navoda koji govori o mudrosti štakora. »Washington Post je izvijestio kako su glodavci, koji obično s veseljem jedu rajčice, okrenuli njuške pred genetski modificiranim rajčicama FlavrSavr koje su znanstvenici željeli ispitati na njima. ... Štakore su napokon prisilno nahranili rajčicama pomoću gastričkih cijevi i ispiranjem želuca. Nekima su se pojavile lezije na želucu; sedam od četrdeset štakora uginulo je unutar dva tjedna. Rajčica je odobrena.« (str. 174.)

Odgovornost je, dakle, ustuknula pred dobiti. Pisac ove knjige želi da to shvatimo i da se pokrenemo. U pitanju je naše zdravlje i naš opstanak.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 26. ožujka 2007., 21.00 – 21.45