Dr. Ismet Hadžiosmanović, Bošnjačko-hrvatski politički obračun, Vlastita naklada, Mostar, 2006.

Recimo odmah da je ovo zanimljiva knjiga i da je vrijedi pročitati iz dosta razloga. Evo nekih.

Hadžiosmanović je izravni sudionik ratnih događaja u Mostaru, ali i u čitavoj Hercegovini, budući da je osnivač SDA i član njezinog najužeg rukovodstva. Iako promatra ratne događaje između Bošnjaka i Hrvata te donosi sud o njima, poglavito mu je stalo do toga da istraži njihovu pozadinu. Možemo se ne složiti s pojedinim njegovim ocjenama, ali se ne možemo ne složiti s njegovom jasno izraženom željom da ne bude rata između Bošnjaka i Hrvata. Promatra, dakle, događaje s one druge strane. Žao mu je da SDA nije poštivao zaključke sa svoje sjednice u Zenici 13. studenoga 1992. Imao je čast da ih je osobno predložio. Tada je zaključeno da je suradnja hrvatskog i muslimanskog naroda od strateškog značenja i da se trebaju povezati u zajedničku borbu protiv napadača. Svi dobro znamo što je bilo od toga. Hadžiosmanović ovo i još mnogo štošta drugoga nije mogao oprostiti Aliji Izetbegoviću kao vođi bošnjačkog naroda i u jednom trenutku je nad njim izrekao haram – prokletstvo. Po njegovim riječima do dana današnjega je ostao vjeran tadašnjim svojim promišljanjima.

Veliku pozornost pridaje Cutillerovu planu. On nudi model decentralizirane države podijeljene u 10 županija formiranih po etničkom načelu. Taj plan Alija Izetbegović nije potpisao na nagovor Rusmira Mahmutćehajića i Warena Zimmermana. Hadžiosmanović je stava da je predloženi zemljovid do sada jedan od najprihvatljivijih planova za ustavno uređenje BiH. Neprihvaćanje ovog plana urodilo je s 200.000 mrtvih i nestalih te s više od 1.500.000 raseljenih i prognanih iz svojih domova, zaključuje autor.

Mnogim ličnostima spomenutim u knjizi ne će se svidjeti svjetlo u kojem su prikazani. Vrlo je loše npr. prikazan muftija hercegovački hadži Seid ef. Smajkić. Autor mu zamjera da je na početku sukoba pobjegao iz Mostara, a kasnije je prigrlio ovlasti od Glavnog emira iz Zenice da imenuje i razrješava komandante muslimanskih oružanih snaga u zoni odgovornosti Četvrtog korpusa još koncem 1992. Spominje i njegov neprihvatljiv politički rad. Nije dobro prošao ni Safet Oručević, da spomenemo još njega. I za njega navodi da je najprije pobjegao iz Mostara, naravno, prema moru.

Velik dio knjige zauzimaju i dokumenti. Neki od njih po prvi put izlaze u javnost. Na povjesničarima je odgovoriti jesu li svi bitni na broju ili bi trebalo dodati i još neke.

Ova knjiga zacijelo ostaje kao važno svjedočenje o jednom povijesnom vremenu. Predstavlja bitno drukčiji glas o bošnjačko-hrvatskim odnosima tijekom Domovinskog rata nego što smo ga do sada čuli. Pridonese li barem malo njihovu raščišćavanju polučila je uspjeh.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 6. studenoga 2006., 21.00 – 21.45