Andrija Vučemil, Kap svjetla u tami trajanja, DHK HB, Mostar, 2004.

Što nam poručuje suvremeno hrvatsko pjesništvo? Kao i u svemu drugome, njegovi su izričaji zacijelo mnogoglasni. A tu je opet i pitanje, kada počinje ta suvremenost: prije Domovinskog rata, poslije njega? Važna je ta razdjelnica, budući da se pjesnička sloboda našla u različitim okruženjima. Vidimo to lijepo na primjeru Andrije Vučemila. Kolikogod zvučalo protuslovno, i jest, pjesnika Andrije Vučemila ne bi bilo da ne bi toga rata. Bilo bi ga u spomenu njegovih prijatelja na davno zabranjenu knjigu i na stihove koji skupljaju prašinu u nekom kutu njegova stana. Hrvatski bojovnici oslobodili su i pjesnika Vučemila. Tiska knjige, nastupa, dobiva nagrade. Je li ušao u suvremeno hrvatsko pjesništvo? Ono koje nam se još uporno nameće, ono iz vremena prije Domovinskog rata, meni se čini da ne zna što će s njim. Pojavio se iznenada, u godinama kada je već morao biti »dokazani pjesnik«, to što radi dobro radi, neprilagodljiv je i ide uz dlaku… Sve nevolja do nevolje! Da imaju malo više poniznosti, prepoznali bi da je i pjesnik Vučemil rukavac mnogoglasja. I nije sam. Ima ih još sličnih njemu u hrvatskom pjesništvu. Postat će sve to jasnije, samo treba ustrajati.

Vučemil zaista ustrajava. Negdje tamo daleke, a opet blize, 1969. zabranili su mu već otiskanu knjigu pjesama »Na smrt naslonjen«. Nije se predao. Nastavio je i dalje pisati stihove. Pročitavši tu zabranjenu knjigu nisam uspio shvatiti koji bi to stihovi mogli biti za zabranu, pa i u jednom takvom nedemokratskom vremenu. Šteta da su se usudili zaustaviti ljepotu. »ako uđem bit ću zatvoren/ ako izađem bit ću zarobljen/ kap sam svjetla u tami trajanja/ rasprsnut u malom ljudskom prostoru// ali ja moram razgovor početi/ da se mnogih riječi oslobodim/ ponesenih iz majčine utrobe« (Kap svjetla za razgovor) Ova je pjesma programatska. U sebi nosi odlučnost ići sebi svojstvenim putom, unatoč svemu. Zbog toga ne samo da je dobro da njezin stih stoji kao naslov njegovih izabranih pjesama, već ju je dobro staviti na početak njegova pjesništva, iako ona nije njegova prva napisana pjesma. Krik je za slobodom, a to je Vučemila itekako obilježilo u životu, kako onom svakodnevnom, tako i onom pjesničkom.

Može se pjesništvo Andrije Vučemila gledati iz različitih kutova, kao i svako drugo, ali meni se čini da je najprimjerenije gledati ga iz kuta velikih tema. To su one teme koje nam uporno pokušavaju ukrasti, izbrisati iz glave: državotvorstvo, vjera, odgovorna ljubav. K tomu svakako treba pridodati osjećaj za duvanjski kraj i za mediteransko podneblje. Vučemil se u tomu snalazi kao riba u vodi, to je njegov prirodni okoliš. Hoda u njemu široko rastvorenih očiju i traga za glasovima koje naslućuje u svojoj dubini. Htio bi biti ono što jest, ne ono što mu nameću da bude. Zbog toga svog traganja završio je na Golom otoku. Kažu da je htio srušiti državu, a on je samo htio biti on, kao što su to htjeli biti i oni koji su ga osudili. Razlika je u tome što su oni živjeli u zabludama, a on u istini. Zbog njih je morao spaliti i 4 knjige napisanih stihova, inače bi se njegov boravak iza njihovih brava još produžio. Bio bi naravno sretan ako bi izvukao i živu glavu. Tragajući danas za tragovima tih stihova Vučemil ispisuje knjige pjesama. Pojave se iznenada i ako nisi brz zaustaviti ih u ispisanim riječima tonu u maglu. Njima pridodaje, naravno, i nove pjesme, ali su spomenute posebnost u njegovu pjevanju i u pjevanju drugih hrvatskih pjesnika.

Čini mi se da se silnice Vučemilova pjesništva najbolje mogu vidjeti u knjizi »Susreti na Duvanjskom polju«. Sa zanatske strane gledano najskliskije mu je bilo napisati baš ove stihove. Tko nije dovoljno mudar i samokritičan lako će zapasti u višak osjećajnosti. Mislim da se Vučemil uspješno tome odhrvao. Susrećući žive, stvarne ljude unosi ih u svoj pjesnički svijet i progovara im o sebi i o njima samima. Naravno da se svi ti susreti nisu dogodili na Duvanjskom polju, metafora je to za dubinski susret koji u sebi nosi svijest tko si i što si. Za Vučemila samo takav susret ima smisla. Od nas slučajnih prolaznika na ovoj zemlji, čini ljude svjesne sebe i svoga poslanja. »Dok Barbara spava/ (a što bi drugo sa svojih dvadesetiosam dana)/ trideset sasvim ozbiljnih ljudi/ u njeno ime/ izgovaraju/ pri svjetlu voštanice svete riječi.// Obećanja, Barbaro, obećanja:/ da će te izvesti svjetlu,/ da ćeš biti ljubljena,/ Barbaro, da ćeš voljeti.« (Dok Barbara spava, mi je krstimo) Ovo su stihovi koje bi neki u hrvatskom pjesništvu odmah prekrižili. Meni su naprotiv stihovi koji od pjesništva čine pjesništvo. Što je ono ako ga samo ograničimo na ovo vidljivo, ako mu ne damo i protegu onostranosti? Naravno, onostranost je nazočna u svemu onomu što je dobro, bez obzira koliko to bilo ili ne bilo izričito rečeno. Ali, što je to dobro? U kutku sobe odgovorimo sami sebi.

Nameće nam se razumno pitanje: je li Andrija Vučemil kršćanski pjesnik? Dok sam o tomu razmišljao, pao mi je na um sljedeći odgovor: jest, i odmah, nije. Znam, bilo je razdoblja u književnosti i velikih pjesnika koji su se nazivali kršćanskima. No, je li moguće tako postaviti stvari? Čini mi se da nije. Koliko god netko u svome pjesništvu rabio kršćanskih tema, on je ipak samo pjesnik, kao što je i postolar uvijek samo postolar, bez obzira koliko se molio Bogu. Ako je nekome baš do podjela, može se samo govoriti o količini izrazito kršćanskih tema kod nekoga i ništa više. Zbog toga Vučemil i jest i nije kršćanski pjesnik. Svojim pjesništvom on svjedoči svoju vjeru. Nisu njegove pjesme teološka literatura, već njegov pokušaj živjeti na ovoj zemlji svoju ljudskost i svoju religioznost. Uvjeren je da Bog postoji i to nigdje ne dovodi u pitanje. Naslijedio je to od svojih roditelja koje spominje u nekoliko pjesama. Ujedno je to naslijedio i od kraja u kojemu je rođen, kojega voli i kojemu se neprestano vraća. Zar je čudno što ga je bezbožno vrijeme nastojalo udaljiti iz svoje sredine?

Nisam brojao, i teško je to pobrojati, koliko je Vučemil ispjevao pjesama o duvanjskom kraju. Svakako da ih ima puno i da su uz pjesme o ljubavi bitna crta njegova pjesništva. Nije to u smislu zavičajnog pjesništva, već radije u smislu državotvornog. Vučemil se sjeća narodne predaje da je hrvatski kralj Tomislav krunjen negdje na Duvanjskom polju. Ispunja ga to snagom i ponosom. Zbog toga mu više taj kraj nije samo taj kraj. On je mjesto gdje progovaraju glasovi iz prošlosti htijući nas upraviti prema sadašnjosti. Rođen je u njemu, ali ne da životari, nego da nešto učini. Koliko se stopio s tim krajem najljepše govore riječi: »ja sin ječma/ pastorak pšenice« (Duvanjska rapsodija), koliko je život sudbonosan i važan riječi: »duvnjak je ruku podig'o visoko/ Kristu s glave trnje da počupa« (Duvanjska rapsodija). Nije bila laka povijest onoga tko se nazivao Duvnjak. Morao je kriti ne samo svoje narodno ime, već mnogo više svoje državotvorstvo. Ime se nekako moglo i progutati, ali državotvorstvo nikako. No, prohujali su ti dani i Duvnjak će ustrajati u tomu da se oni nikada više ne vrate. Vučemil tako svjedoči.

Domovinski rat naravno da je spomenut. To spominjanje nosi pečat zabrinutosti, skrbi, ponosa za domovinu. Boli ga razaranje Vukovara, boli ga razaranje Herceg Bosne. Nekada mu se čini da nade nema, a onda začuje plač djevojčice u bakinom naručju i nada je ponovno tu. (Sjećanje na 1991.) Ista je to ona nada koja je kucala i nakon zlosretne '45. (Žene u koloni 1945.) Što tek reći o Europi i njezinom sudjelovanju u Domovinskom ratu? Da bismo na to odgovorili, pročitati nam je pjesmu »Hrvatski Božić u Klani 1992.« Pjesnik je pun prkosa i odlučnosti. Svjestan je poteškoća, ali se ne da slomiti. Vučemil je, dakle, kao čovjek i kao pjesnik državotvoran, integralist, na tragu pjesništva A. G. Matoša. Jednako ljubi sve krajeve svoje domovine. Nisu takvi mnogi hrvatski pjesnici i umjetnici. Da jesu, bilo bi puno više pjesama, filmova, jednostavno umjetničkih djela o uzvišenosti Domovinskog rata, a puno manje takvih djela koja dovode pod znak pitanja taj isti rat. No, promijenit će se i to. Stasavaju novi naraštaji koji će se zacijelo nadahnjivati i nad onim što je pisao jedan Andrija iz Duvna Vučemil, kako voli napisati. K tomu će još dodati glagoljska slova, pa će njihov pogled na sudbinu svoga naroda biti potpun.

Rekosmo da je ljubav također spomenuta u mnogim stihovima. Poseban vid te ljubavi jest ljubav prema ženi. Vučemil na nebrojeno načina o tome progovara. Najizrazitije se to vidi u knjizi »Knjiga puna nade«. Ostala je nedovršena, Vučemil se uspio prisjetiti 77 pjesama. Nastale su u vremenu njegova robijanja. Najvjerojatnije da su mu one i pomogle lakše preživjeti sav užas komunističke tamnice. Pružale su mu nadu, svijest da ima netko tko ga voli, koga on voli i tko ga čeka. Ovakav način postupanja psiholog Viktor Emanuel Frankl nazvao je »liječenje smislom«. Njemu je to pomoglo proživjeti koncentracijski logor. Kod Vučemila nema ljubav samo osjetilnu protegu, već i protegu odgovornosti za društvo u kojemu se živi. Zbog toga u nekim pjesmama progovara o rađanju, o želji da još koji Duvnjak dođe na svijet (ustvari pripadnik njegova naroda). Svjedoci smo da su danas i drugi toga postali svjesni, izuzev onih koji se busaju u prsa da su ljevičari, odnosno da su suvremeni. Njihovo shvaćanje ljubavi ostaje samo na sjetilnoj razini. A život je puno, puno složeniji.

U Vučemilovu stilu ima svega: i tradicionalnoga stiha, i slobodnoga stiha, i pjesama u prozi, i poema, i… Kao da želi što šire zahvatiti, reći, gledajte znam ja i ovako, ali namjerno idem svojim putom. A taj njegov put jest što jače i jednostavnije izreći srž stvari. Zbog toga ne poklanja toliko pozornosti oblicima samih riječi, već misli koju hoće izreći. Na taj način, zajedno s različitim oblicima, i nehotice gradi razbarušenost svoga stila. Ponovno izmiče svrstavanju u određene kalupe. Najbliži je egzistencijalnom pjesništvu, onom našem hrvatskom nakon Domovinskog rata. Ipak, on stvara i dalje i nije to tako važno. Tek nakon smrti kada se mogne sagledati čitavo njegovo pjesništvo, moći će se pokušati odrediti kamo ga staviti.

Potrebno je spomenuti da sam prilikom izbora pjesama morao obratiti posebnu pozornost da ih najprije smjestim tamo kamo prirodno pripadaju, pa da tek onda pristupim njihovu odabiru. Vučemil, naime, ima običaj u jednoj knjizi pjesama započeti nove pjesme koje spadaju u druge knjige i koje će se tamo pojaviti, ponekada i u izmijenjenom, konačnom, izdanju. Njegov je to danak danima kada mu je bilo zabranjeno objavljivati. S druge strane, nehotice je to postalo njegovim zaštitnim znakom, još jednim njegovim traganjem, ovaj put za glasovima iz svoga vlastitog života. Sliči pomalo na kipara ili slikara. Dok stvara, već kleše i nove kipove i slika i nove slike.

Pri kraju, ali ne kao posljednju u vrjedonosnom smislu, spomenimo još jednu bitnu značajku Vučemilovih pjesama. Nije gluh na trenutna događanja u hrvatskom društvu. Promatra ih u skladu sa svojim svjetonazorom i o njima donosi svoj sud. »Ako u močvari tražiš istinu,/ (šapnu mi jedna mlada dama sasvim ozbiljno)/ kako ćeš se blata osloboditi/ i sveg ovog gliba prapovijesnog/ ... a nekada, oh, Bože, nekada/ iz močvara smo tako radosno/ žablji kreket osluškivali...« (U Zagrebu, u Močvari) Ne može pristati uz hedonizam koji nam određeni krugovi nameću, ne može pristati uz zaborav samoga sebe i svoje prošlosti. Učiniš li to, prestaješ biti čovjekom. Vučemil opominje i svojim stihovima tjera sklonuti čovjeka smisao pronaći u nadi. To je onaj glas koji progovara u svakome od nas. Treba ga samo oživotvoriti, uzvratiti na njega ako nam netko njime progovori.

Vučemilovo pjesništvo ostat će velik doprinos hrvatskom pjesništvu. Trebat će samo još malo smiriti valove kojima trenutno plovi. Pomoći će mu u tome slični njemu. Vjerujem da će se jednoga dana o svemu tomu govoriti kao o novom pravcu u hrvatskom pjesništvu. Ne će nas valjda pregaziti još jedno naličje totalitarizma, podivljali kapitalizam. Ja s Vučemilom čvrsto vjerujem u otpornost hrvatskoga bića, u nadu koja nam se pruža na svim područjima našega postojanja.

Miljenko Stojić

Predgovor, Andrija Vučemil, Kap svjetla u tami trajanja, Naša ognjišta – DHK HB, Tomislavgrad – Zagreb, 2004.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. lipnja 2004., 21.00 – 21.45