Ante Matić, Sizif i mrav, Mostar – Travnik, DHK HB – Matica hrvatska – HKD Napredak, 2006.

Da bismo znali kakva je neka knjiga, moramo je pročitati, da bismo znali kakav je neki čovjek, moramo ga pročitati. U središtu je, dakle, naša sposobnost čitanja. No, uvijek ostaje otvoreno pitanje jesmo li čitali na pravi način i baš ono što se tamo nalazi ili smo usput čitali nešto svoje, odnosno dodavali određene primjedbe. S tim mislima u glavi krećem u pisanje ogleda o najnovijoj knjizi Ante Matića. Ona, naime, nije tek puka zbirka priča i novela nastala u posljednje vrijeme, ona je pogled u cjelokupan književnikov život. Osim takve širine teme, ona je u isto vrijeme zbirka priča pisanih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao i u ovo naše vrijeme. To je njezino bitno svojstvo, a naša bitna zaprjeka. Samo preuzetan pisac prosudbi reći će da je dobro shvatio književnika. Mi radije tek zavirimo u ovaj njegov umjetnički rad.

Dok sam čitao ovu Matićevu knjigu, primijetio sam da ona postavlja mnoga pitanja. Nije to knjiga današnje nadobudne književnosti koja govori o ničemu i htjela bi da joj se zbog toga divimo. Matić uvijek govori o nečemu, traži, zauzima stav, bori se da taj stav stekne pravo na svoje opstojanje. Tijekom vremena te stavove ispravlja, dodaje im novi okus i novi oblik. Neprestano je zauzet u odgonetavanju što je to čovjek i koje je njegovo poslanje na ovoj zemlji. Baš tako, poslanje. Ponajviše o tome govori novela koja je u temelju naslova čitave knjige Sizif. Napisana pred više od trideset godina nije nimalo izgubila na svojoj svježini. Zbog toga je i dobila nagradu Matice hrvatske za novelu 2002. Iako Matić vrijeme provedeno u Firenzi nazivlje svojim najdražim vremenom, ipak je ova novela onaj ključ za zavirivanje u njegove dubinske stavove. Odgovorivši sebi na neka vječita životna pitanja, pisac sebi odgovara i na pitanja koja vjera postavlja pred njega, koja postavlja politika, njegova muškost, događanja u današnjoj kulturi, događanja u društvu... Sve je to u jednome klupku i nije ga tako lagano moguće odijeliti jedno od drugoga.

Osobne teme dominiraju u čitavoj knjizi. Već smo o tome nešto natuknuli. Pisac promatra svijet oko sebe i kuša spoznati svoju ulogu u njemu. Počinje pričom Samostan, a rečenicom o pogledu s prozora njegove ćelije na Firencu i toskanski lijepi krajolik. Pratimo ga kako se rastaje s jednim oblikom života i uranja u drugačiji. Taj prijelaz možda ne bi bio tako velik da ona vremena u kojima je živio nisu bila zlosretna, da društveni sustav nije mlio pojedinca i narod. Snalazi se na različite načine i polako krči put prema svojim zrelim godinama. A kada su one došle, ne samo da je do grla u njima, već se sjeća svojih ranih dana. U njima je naročito sudbonosan bio događaj na rječici kada se zamalo nije utopio. No, utopila se djevojčica Vila, Matić o njoj misli i posvećuje joj priču istoga imena, odnosno naslova. Donesena je kao posljednja u knjizi, ako posljednjom ne držimo priču Živopis koja je ustvari njegov literarizirani životopis. Matić zatvara svoj životni krug, sve rijeke kojima je plovio, osjećajući da je djetinjstvo ona naša polazna i dolazna točka.

Drugi veliki krug tema jesu priče zavičajnog sadržaja. Iako je život većinom proveo u Zagrebu, Matić osjeća da je tomislavgradsko područje ono područje koje je oblikovalo i koje nastavlja oblikovavati njegov duh. Promatra ga ne samo u današnjem vremenu, nego i u vremena koja su bila veoma bitna za njegovu opstojnost. Nazočimo pogubnom djelovanju jednog neljudskog sustava na čitav kraj i sve njegove ljude. Većina nije ništa htjela imati s tim novim vremenom i morala je patiti, manjina se s njim slizala i uživala u njegovoj slasti. Međutim, vrijeme prolazi i ostaje svijetliti samo spomen na one koji su se htjeli oduprijeti svom raščovječenju. U isto vrijeme pisac bilježi kako je svakodnevno u svojoj kući živio tomislavgradski čovjek, tako da su ove priče i novele ujedno i prilog zaustavljanju propadanja jednoga vremena, iako pisac nije to poglavito imao na umu.

Spomenut ću još jedan niz priča i novela sa zanimljivom temom: božanstva raznih religija. Nisu sva dobro prošla. Matić im se ne ruga, ne dopušta mu to, ako ništa drugo, njegova religioznost, već prema njima zauzima stav. Primjećuje da je za neka saznao tijekom običnog svakodnevnog života u ovim krajevima, a za neka druga nakon što ga je zapljusnuo val globalizacije. Čini mu se da bi bilo dobro da ta globalizacija u ovom obliku nikada nije zakucala na naša vrata. Već je bilo dovoljno bogova i božanstava, novi nisu potrebni. Ovim »starim« božanstvima Matić se približuje na taj način da prepričava ono što su rekli ili što su drugi uglednici rekli o njihovu životu. Kuša ući u ugođaj, zapravo shvatiti o čemu se tu radi. Upitnici su ponovno na djelu.

U dosluhu s kretanjima u današnjoj suvremenoj hrvatskoj književnosti Matić neke priče piše u nadrealističkom stilu, a neke s ključem. I u jednomu i u drugome slučaju odgonetati nam je što je htio reći, ili još bolje, o kome govori, ako nam je do odgonetanja. Meni se čini važnijim primijetiti da je htio žigosati neke pojave u društvu oko sebe, a koliko je netko nazočan u toj pojavi ili ne svojim likom i djelom, nije to tako važno. Ljudi se mogu mijenjati na bolje ili lošije, ali će njihova ponašanja uvijek ostati značajna kao opći uzorak. Na nama je paziti da nam se ne bi dogodilo da zbog nečega lošega uđemo u nečiju dužu ili kraću priču. Dakle, s pravom.

Kao što je pisac plovio različitim životnim rijekama, tako je za pisanje svojih priča i novela rabio i različit jezični stil. Nekada je to uglađen, zanosan, čak pobožan jezik, a nekada je tako pustopašan kao jezik nadobudnih naših suvremenih književnika. Vrijeme prolazi i donosi različite mijene u naš život.

Ova se knjiga pojavila na hrvatskoj književnoj pozornici podijeljenoj u dva tabora: državotvorni, u svim svojim mijenama, i internacionalni, opet u svim svojim mijenama. Matić pripada onim prvima. To ga je stajalo i svakodnevnog zaposlenja. No, njegovo mu djelo ne mogu ukrasti. Ipak, hoće li izdržati i hoćemo li svi zajedno izdržati? Još jedno pitanje: zbog čega ne bi i zbog čega ne bismo?

Miljenko Stojić

Predstavljanje na Maloj sceni HNK, Mostar, 30. lipnja 2006.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 3. srpnja 2006., 21.00 – 21.45; Hrvatsko slovo, XII, 595, Zagreb, 15. rujna 2006., str. 23.