Print Friendly, PDF & Email

Zdravko Kordić, Ars poetica Janka Bubala, Naklada DHK HB – Neovisna naklada; Mostar – Zagreb, 2005.

Hrvatska književna kritika prihvatila je fra Janka Bubala kao značajnog suvremenog hrvatskog pjesnika. Dogodilo se to još za komunističkih vremena, i tim je značajnije. Kao franjevac i svećenik nije se uklapao u vladajuću društvenu sliku. No, njegova nadarenost i hrabrost onih koji su se usudili prepoznati ga, skršili su sve prepreke. Progovara kratko Kordić o svemu tomu u kratkom uvodu. Nije pogriješio, dapače. Neljudska komunistička vremena ostavila su velikog traga na fra Janku Bubalu kao čovjeku i kao pjesniku. Svojom nutrinom pripadao je nekamo drugamo, a tijelom je bio vezan za njih. Doprinijelo je to stvaranju naročitog pjesništva satkanog od lirike, filozofije, teologije. Način izražavanja očijukao je s hermetizmom. Pomogao je Bubalu u pjesmi izraziti ono što uistinu hoće, ali u isto vrijeme biti pošteđen od zatvora, odnosno od uskraćivanja daljnjeg pjevanja, pa čak i od lišavanja života. Komunizam se nije šalio, razbibrigom su ga držali samo dokoni salonski ljevičari na Zapadu.

Zdravko Kordić progovorio je o Bubalu kroz tri nenaznačena poglavlja: govor o pojedinoj Bubalovoj knjizi; govor o temama iz Bubalova stvaranja; govor Bubalovih biranih pjesama. Svaki je ovaj govor značajan, ali za samog Kordića najznačajniji je govor o Bubalovim temama. Tu se i on sam iskazao, predočio nam što ustvari misli o pjesništvu i o životu oko nas. Progovorivši kao pjesnik o pjesniku stvorio je štivo koje se može čitati s malo više zanimanja nego što se obično čita. Pokazuje se da je proizišao iz istoga svijeta kao i Bubalo, da na književnost misli slično kao i on. Zbog toga je njegov govor o Bubalu blizak, topao i sa zanimanjem. Ipak, to nije snizilo prag njegovog kritičnog opažanja. Uspio je pokazati da je pred nama čovjek i vjernik čije misli treba prebirati u glavi i tako spoznavati skrivenije strane života.

Čak bismo i stvaralaštvo Janka Bubala mogli podijeliti u tri poglavlja: pjesništvo; memoarska proza; nabožna literatura. Pjesništvo mu je najznačajnije, to je ona lokomotiva koja je vukla naprijed čitavo njegovo razmišljanje. Međutim, nije moglo da se ne nasuče na životne hridi. O tome Bubalo progovara u memoarskoj prozi »Apokaliptični dani«. Dovoljno je pročitati samo posvetu: »braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali, a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset pete« (str. 45.). Dijelovi Međunarodne zajednice namjerno su na to zaboravili budući da su bili krivci tomu događanju, ali nije zaboravio hrvatski pjesnik. Nosio je u sebi svoju nadarenost i svoj životni i narodni usud kao zrcalo kroz koje se progledavao. Pojavom Kraljice mira u Međugorju naslutio je nove, drukčije dane. Kada nitko nije htio, onda se nebo smilovalo i pružilo ruku tješiteljicu hrvatskom narodu i čitavom svijetu. Šipci su cvali unatoč zimi, da parafraziramo Bubalov vlagom (oprezom) uništeni rukopis »Šipci su cvali, bilo je proljeće«.

Kordić se ne trudi naznačiti koja bi Bubalova pjesnička knjiga bila doseg njegova pjesništva. Progovara o svakoj od njih na način da pred nas iznosi bogatstvo koje je u njoj pronašao i da bi ukazao na nedostatke u odnosu na druge njegove zbirke pjesama. Tako se pred nas na poučan način prosipa bogatstvo Bubalova pjeva. Mislim da ga je ponajbolje ocrtao sljedećim riječima: »Bubalo je pjesnik pjeva, jednostavnosti i jedinstvenosti poretka bića i stvari u svijetu. Bubalo je moderni pjesnik okamina, arhaičnosti i istražitelj prapočela, pjesnik iznašašća, koji traži drvo spoznaje koje je istodobno i drvo spoticanja!« (str. 40.) Prepun slika svojim pjevom nas podučava da je ova zemlja prolaznost i da uvijek treba tražiti odgovore na pitanja koja nam se svakodnevno postavljaju. Već smo spomenuli da su se njemu naročito postavljala pitanja bespotrebne ljudske patnje nanesene drugome samo zbog mržnje. Nije mogao zaboraviti II. svj. rat, krik za slobodom i krik zbog nanesene boli. Prestao je bio, zbog samo njemu znanih razloga, pjevati prije toga rata, ali je on zacijelo pridonio da je ponovno počeo pjevati tek u zrelim životnim godinama. Ipak, za kratko vrijeme uspio je ostvariti golemo pjesničko djelo. Zdravko Kordić učinio je dobro kada se potrudio i napisao ovu knjigu svjedočanstvo o pjesniku u huda vremena i tako doprinio snazi i širenju Bubalova govora. A on itekako ima smisla čuti se danas, za razliku od nekih drugih razvikanih glasova.

U kratkom izboru Kordić je donio 9 Bubalovih pjesama, da je dodao još jednu bilo bi to po jedna pjesma za objavljenu knjigu. Nalazi se tu i »Jelenino viđenje (Kraljičin solilokvij)«. Ne samo što je to Bubalova dobro ispjevana pjesma, već je to bila i hrabra pjesma dok je carevalo jugoslavenstvo. Hermetičnim jezikom, kakvim bi tada drugačije, progovorila je o usudu hrvatskog naroda, o njegovim patnjama kroz povijest i u suvremeno vrijeme. Uz ostalo, i ona je budila našu svijest i pripravljala nas za dolazak slobode. Pokazao je da se može biti i pjesnik i pripadnik svoga naroda, a ne samo iskorijenjeni sebični internacionalist. Naviještao je vjeru u čovjeka i vjeru u Boga. Za njega su oni bili osobni, netko koga se susreće u stvarnom životu, a ne samo u mislima. Htio je da dobrota i ljepota pobijede sve loše na ovom svijetu, iako mu je samom bilo teško u to se uživjeti pa je svoj pogled neprestano upravljao prema onostranosti. Znao je da tamo prestaje ovakva stvarnost, a počinje potpuno drugačija.

Bubalova pjesnička nadarenost pomogla mu je zaviriti u srž ukazanja Kraljice mira u Međugorju. On je u njih u potpunosti vjerovao. Više nego itko drugi uz pomoć pitanja upućenih vidiocima uspio je našim ljudskim očima približiti osobu koja se ukazuje u tom zabačenom hercegovačkom mjestašcu. Jednostavno nam ju je približio. Napajajući se i njome Kordić je progovorio o temama iz njegova pjesništva. Navedimo nekoliko naslova: Fenomenološko i ontološko; Duša, duh, jezgra; Bog i čovjek; O križu; Zavičajnost, putovanje, pjesmovnost. Kuša ga pokazati u svoj njegovoj punini, proniknuti duboko u njegov govor. Koliko god da usput govori i o svom shvaćanju života, pjesništva i uopće umjetnosti, ne podučava ga u ime mišljenja koja trenutno vladaju, već ga pušta govoriti čitateljima na njegov način. Time se Kordić pokazuje poštenim i dosljednim, pravim književnim znalcem.

Osim Kordića, o Bubalu su govorili i drugi poznati hrvatski književnici. No, to još ni izdaleka nije dovoljno. Bubalo je, usuđujem se reći, zaslužio i veće mjesto nego što ga trenutno ima u književnom svijetu. Došlo je vrijeme kada bi se trebalo moći otvoreno govoriti o njemu i sličnima. Bolje rečeno, nadam se da je došlo. Sve u svemu, Kordić je probio tako potrebnu stazu prema otkrivanju još jedne književne veličine. Obogatio je time ne samo hrvatsku književnost u Bosni i Hercegovini, već u njezinoj cjelini. Trebamo mu biti zahvalni i očekivati da na svjetlo dana iziđu i druge naše veličine, a ne samo patvorine.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. kolovoza 2005., 21.00 – 21.45.; Most (The Bridge), 3 – 4, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, November 2005, pages 72 – 73; Naša ognjišta, XXXV., 1, Tomislavgrad, siječanj / veljača, 2006. str. 35.

Osobno