Print Friendly, PDF & Email

Ivan Aralica, Puž, Naklada Pavičić, Zagreb 2004.

Ako bismo kratko htjeli opisati dosadašnja vremena kroz koja je prolazio hrvatski narod, mislim da bi sve to moglo stati u: doba nasilja i junačko doba. Nije teško pogoditi da se pod prvim općenito misli na sve ono do Domovinskog rata, a pod drugim na sve ono izniklo kroz Domovinski rat. Čitajući »Puža«, roman basnu Ivana Aralice o političarima, nameće nam se zaključak da postoji i treće doba: Balava vremena. Nastupila su 2000. dolaskom na vlast dotadašnje oporbe i odluke na tajnoj sjednici da se pod nadležnost Haaškog suda stave Bljesak i Oluja. U skladu s tim otvorene su i sve pismohrane. Navali narode, oprostite narod nitko ništa ne pita, navalite protivnici hrvatske samostalnosti! Iz osjećaja duboke poniženosti, kada je vidio da događaji nezaustavljivo idu naprijed, Aralica se latio pera i opisao vremena koja su nastupila i koja se trude nastaviti dalje. Svatko onaj tko iz svega pokušava iščitati povijest pogriješio je, ali je pogriješio i svatko onaj tko ju ne pokušava iščitati. Zreo književnik, velikan hrvatske književnosti, ne želeći izdati svoju ljudskost i svoju stvaralačku nadarenost, stvorio je književno djelo-svjedočanstvo. Neki likovi o kojima priča također su svjedočili, samo je njihovo svjedočanstvo nazvano izdajničkim i veleizdajničkim, a Araličino melemom na dušu u ova vremena, pa taman se ne složili s ovakvim načinom ulaska u nečije živote.

U patvorenim hrvatskim javnim glasilima, nisu se usudili ukrstiti koplja s Ivanom Aralicom glede iznesenoga u knjizi. Uglavnom su se ograničili na to da prepričavaju sadržaj knjige i da se pitaju je li je trebao pisati. Kao, poznat je književnik, zadaća mu je malo više paziti na ćudoređe. Napadi su ostavljeni za tajnost, u javi nisu smjeli jer su se osvjedočili da i Aralica zna dobro ugristi. A tu je opet i pitanje ne bi li ganjanjem lisice mogli istjerati vuka. Nešto slično kao u romanu »Puž« pustili su umjetnu maglicu na nevoljni puk, on se njome hrani, a oni se hrane njime. Što više prodanih primjeraka, to deblja lisnica u džepu ili na računu inozemnih, hrvatskih gotovo da nema, štedionica. Što mi kažemo na sve ovo? Junačko doba je izvrgnuto ruglu i kaznenom progonu, sluge duhovnog i tjelesnog nasilja sve žešće i žešće stupaju, puzanje se debelo nagrađuje, hrvatsku državu rastaču na sve moguće načine i potapaju kao neprijateljski brod... Valjda ne treba dalje brojiti i valjda nam je jasno je li Aralica trebao napisati roman o ovim vremenima.

Još malo o Aralici i njegovom koketiranju s politikom. Kažu da to nije potrebno onom tko se želi zvati književnikom. Mislim da nemamo ništa protiv, ali uz uvjet: političari bi tako trebali voditi politiku da svi drugi mogu raditi svoj posao svjesni da se politika njima ne će baviti i da ide u pravom smjeru. Aralicom se politika na žalost uvijek bavila. Rečeno rječnikom puka »uvijek je derao u stranu«. U vrijeme kada je stasavao u književnika i njegovi se sudrugovi bavili velikim svjetskim temama, on se zanimao za teme uzete iz hrvatske povijesti. Kud ćeš gore u nasilna komunistička vremena! Unatoč svemu uspio je. Kada se osjetilo samo malo popuštanje konopa, za vrijeme Hrvatskog proljeća, napisao je remek djelo »Psi u trgovištu«. Izbacilo ga je još više prema zvjezdanom književnom nebu i postalo je teže skinuti ga odozgor. Konopi su ponovno pritegnuti, ali je Aralica ostao na svome putu. Hrvatskom puku darovao je još čitav niz vrhunskih romana. U Tuđmanu je prepoznao pravog vođu u pravo vrijeme i priklonio se njegovom nastojanju potpunom skidanju onih spomenutih konopa. No, dođe zlosretna 2000. i konopi ponovno zaigraše na vjetru. Umorni puk, zaveden zavodljivim zovom prošlih vremena, poput Izraelaca u pustinji zaželi se vratiti natrag. Politika je ponovno izmigoljila iz ruku i namjesto da nam služi počela se baviti nama samima. Svjesni, u pozi Mojsija, ustadoše za Hrvatsku i rekoše da je dosta. Crveno more treba prijeći unatoč hajci koja se sprema.

Budući da je »Puž« basna s ključem, čitatelji, a poglavito goniči, pokušavaju pronaći koga je Aralica opisao u pojedinom liku. Tako nabrajaju: Stjepana Mesića (Gegan), Ivicu Račana (Sven Tupek), Ivu Sanadera (Sven Tupek II.), Carlu del Ponte (Mrča Osmigača), Ivića Pašalića (Morguš), Franju Tuđmana i Antu Gotovinu (Prpuš), Mirka Galića(Ravnatelj), Aleksandra Stankovića (Ruca Sebo)... Skup je to likova, potvrdnih i niječnih, koji su zadnjih desetljeća nastupali hrvatskom pozornicom. Vjerujem da će hrvatski puk, valjda ćemo mu mi to omogućiti, jednoga dana imati prigodu smijati se likovima iz knjige, nama je danas leden osmijeh na licu. Previše je ozbiljno i previše nas se tiče upravo sada da bismo o tome mogli razglabati s odmakom. To danas mogu samo oni među nama koji su već raskinuli sa svojom narodnom pripadnošću. Za njih Aralica kaže da puze, balave i sline.

Ipak, ne bi trebalo ovako pojednostavljivati Araličino pisanje. Nije ono nikakva trivijalnost, već prava književnost. Aralica kolikogod da govori o ljudima, on poglavito govori o namislima. Zbog toga u jednom liku možemo prepoznati više likova iz stvarnog života, kao i osobina koje ima samo taj lik i nitko drugi koga poznajemo. Uzmimo za primjer Gegana. Mesić je tek dio njegova lika. Zar se ne može u njemu prepoznati i Tita. Tuđom pomoći sagradio je Jugoslaviju (Blaževo), opasao je krvoločnim čuvarima i puškarnicama (betonskim zidovima s izlomljenim staklom), sebe postavio na Dedinje (Krčulj), u Europu slao u paketima uzgojene puževe (radnici na privremenom radu)... Isto tako zar to nisu svi udbaši, bivši i sadašnji, revni čuvari nasada koji je određen za pašu nekome drugome, a njima je ostavljeno samo služenje bez ponosa dok ih jednoga dana pravi gospodar ponovne ne zatvori onamo odakle ih je uzeo (u romanu je to ludnica)? Kamo smjestiti samoprozvane kraljeve javnih glasila ili medija kako to oni vole reći? Premalo je prostora za sva silna prepoznavanja, ali ga je dosta da bismo ustvrdili da je Aralica pogodio »u sridu« i da su pogođeni zbog toga itekako nemirni. Žure obaviti svoj prljavi posao, dok nije stiglo još svjetla, još Aralica koji će ih prokazati, uhvatiti na djelu.

Ni Ambra, ni Fukara, ni Svetinka, sve romani s ključem, nisu ovako zasjekli u društveni život u Hrvatskoj kao ovaj Araličin roman. Pisan je bez isprike, »do istrage naše ili vaše«, kako reče jedan nesretnjak. A nje će zacijelo biti, u ovom ili onom obliku. Nemoguće je zatrti jedan narod, pa makar pravi zatirači bili oni koji su to stoljećima vježbali, a ne tek godinama kao naši njihovi pomagači. Aralici želimo da ne sustane, nije sam, hrvatski je puk i hrvatska je književnost uz njega. Treba nam prokazivanja loših zamisli i osvjetljavanja pravih da bismo brod hrvatske državotvornosti upravili pravim putom. Ne može hrvatska književnost biti bešćutna i to ne prepoznati, odnosno puzati i biti bez ponosa, kako se to kaže u »Pužu«. Aralica stvara onu pravu hrvatsku književnost, onu književnost nastalu na mudrosti naroda kroz duga, teška stoljeća. Nužnost je čitati je.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 1. kolovoza 2005., 21.00 – 21.45.

Osobno