Print Friendly, PDF & Email

Ivan Bor, Malene priče, Matica hrvatska – Naklada Jurčić, Čitluk – Zagreb, 2004.

Dok sam razmišljao što napisati o najnovijoj knjizi Ivana Bora, odnosno Krešimira Šege, kako ću dalje navoditi, pokrenuo se čuvar zaslona na računalu. Lišće upada u čistu bistru vodu i plovi svojim putom. Baš takva je i Šegina knjiga priča za djecu. Poput lišća upada u život i odlazi svojim putom. Pitanje je samo kakva je voda u koju upada. Na to mogu odgovoriti za sebe, a za drugoga samo naslućivati.

Možda sami naslov knjige Malene priče nije najsretnije izabran. Po svome obujmu jesu malene, jesu crtice, ali to ništa ne kaže o njihovoj veličini, nego nas samo zavarava. Stoga bi bilo bolje da je Šego izabrao neki drugi naslov, puniji stvarnoga sadržaja koji se nalazi u tim pričama. Ipak, važnije su priče nego njihov zajednički naslov.

Sadržaj priča naoko je jednostavan. Govor je o djetinjstvu, o običnim malim događajima iz njega. No, ti događaji nose sa sobom mnogo toga velikoga. Odgajaju čovjeka, stvaraju u njemu ono što nazivamo ličnost. A ima li išta uzvišenije što možemo postati: ličnost?! Jednako to vrijedi za onoga tko vjeruje i za onoga tko ne vjeruje. Ne može se pobjeći od sebe. Dubinsko ostvarenje donosi nam sreću i uživanje, ispunja nas zdravljem i nadom. Znaju to dobro psiholozi, pa navješćuju da je razdoblje djetinjstva najvažnije razdoblje čovjekova života. Tu udaramo svoje temelje za svo kasnije životno djelovanje. Sretni su oni koji imaju nekoga tko ih uči i prati na tomu putu.

List za sretno djetinjstvo Cvitak, u kojemu su se najprije pojavile ove priče, već godinama, može se sada reći, uči pučkoškolce dubinskim životnim istinama. Ne radi se ni o kakvu moraliziranju, kako bi podrugljivo rekli kojekakvi nadobudni prosuditelji nečijeg ponašanja. Radi se samo o izgrađenosti stava. Možemo reći da je on domoljuban, državotvoran i kršćanski. Istine su to kojih se, uz ostale, ne treba stidjeti i odbacivati ih. Ostat će to takvim sve dok izdavač bude imao hrabrosti ići svojim putovima, a ne jednostavno prignuti koljeno potrošačkom načinu razmišljanja ili sluganstvu. Takvi listovi, takve knjige …, pogubni su i za odrasle, a kamo li ne za djecu! U novinama sam pročitao članak o spisateljici razvikanih knjiga za djecu (ne ćemo o imenima) čiji je glavni lik jedan dječak. Ona želi roditi treće dijete i nada se da to ne će razočarati njezine obožavatelje, odnosno obožavatelje njezinih knjiga. Zaprepastio me takav stav. Jedan novi život može razočarati? Svašta! Cvitak tako ne postupa. Kod njega dobro je dobro, zlo je zlo, lijepo je lijepo, ružno je ružno, istinito je… Naviješta svijet koji nam polako žele preoteti iz našega djetinjstva, iz naših glava.

Priče su jednostavno poredane jedna za drugom. Nisam provjeravao je li njihov raspored slučajan ili možda slijedi nadnevke njihova pojavljivanja u Cvitku. Ta izočnost nekog razvrstavanja u skupine našu pozornost više svrće na same priče. Možda je to bila namjera piščeva, tko zna? Dojam ljepoti svakako pridonose i znalački napravljeni crteži Ante Ivankovića. Knjiga odiše prozračnošću, jednostavnošću, dječjom nadom. Iz stranice u stranicu pratimo sebe, da, sebe, kako koracamo svojim djetinjstvom. Na to nas mogu sklonuti samo dobre, zdrave knjige.

Očito je da je podneblje u kojemu se zbivaju sve ove priče hercegovačko. Pršti kamen, sunce, želja za uspjehom u životu. Život je opor, ali i lijep. Neprestana borba ne umanjuje njegovu ljepotu. Treba se samo sviknuti i ništa više. Ne, nije mi namjera veličati ovaj kraj. Jednak je on kao i svi drugi krajevi. Usuđujem se samo izreći da je istinski prikazan u ovoj Šeginoj knjizi i ništa više. Lagao bih kada bih se priklonio nekim suvremenim pritiscima i ovakav način Šegina pisanja proglasio zastarjelim, neuspjelim i slično tomu. Kukavica je onaj tko se tako lako odriče pojedinih svojih krajeva. Zbog svoga ispravnog stava, pišući Šego ne progovara samo o svome kraju, već i o svim našim krajevima, odnosno o svim krajevima na ovoj kugli zemaljskoj. Shvaćajući tko je i što je traga i pronalazi ljepotu oko sebe. A ona je naša zajednička baština, zar ne?

Govorimo o određenim značajkama Šegina pripovijedanja. Evo nekoliko rečenica iz priče Kamen. »Premda mi je stric govorio da sam nejak i da to još nije za mene, rado sam mu pomagao uređivati dvorište oko nove kuće… Stric je velikim čekićem, krampom i polugom razbijao i vadio ogromno kamenje koje se nalazilo u dvorištu. Poneki bi kamen vadio danima.« Susjed Milan je, pak, rekao: »Bože moj, Ivane, kako je oko kamena znao raditi tvoj djed… On bi udario nekoliko puta, kucnuo lagano i osluhnuo zvuk, a onda krampom počeo odvaljivati komade-gromade. Jednostavno kamen, koliko god velik bio, učas bi se raspao u bezbroj malih komada. I tako svaki put.« (str. 18.) Koliko života, muke, jednostavnosti, ljepote i još mnogo čega sličnoga samo u ovih nekoliko rečenica! U istom podneblju, na istom mjestu preživljavaju različiti naraštaji. Što ima više nedaća koje ih taru, to su vještiji pobijediti ih. Za koga to ne vrijedi ova istina? Možda samo za one koji kušaju živjeti od tuđeg znoja i muke. Međutim, to tako jednostavno ne ide.

Likovi Šeginih priča zdravo su dječji razigrani. Vrijeme prolazi, oni odrastaju i spoznavaju svijet oko sebe. Uče da ni jedan vrabac u svijetu ne smije biti gladan (Neobičan gost), da smeće treba biti pokupljeno (Ostvareni snovi), da ništa ne treba kriti (Janje), da je lijepo drugoga obdariti (Pun kovčeg trešanja), da se može biti čistim unatoč svim nevoljama (Uvijek čista košulja), da treba biti zahvalan onome tko nam je pružio pomoć (Jedne daleke zime). Mogli bismo još mnogo toga nabrojiti. Ali zar ovo nisu dovoljno dobre odrednice ne samo za priče, već i za život? Pridodajmo još k tome poneku vilu, vukodlaka i vidjet ćemo da ljudska uobrazilja seže iza pravocrtnog načina mišljenja. Šegini likovi ostvaruju skladan mozaik ranih dječjih školskih dana. Ne stoji prigovor da takvih dana više nema. Ima ih ako samo dopustimo svojoj djeci tako se razvijati. Nije važno živimo li na selu ili u gradu. Slikovito rečeno, vrabac je svugdje jednako gladan.

O ovim Šeginim pričama najvjerojatnije ne će pisati novine i ne će raspredati nebrojeni »uvaženi« prosuditelji. Činit će to samo oni koji, rekao bih, idu svojim putom. No, djeca će ove priče zacijelo i dalje čitati. Kaže to i neprestan rast naklade Cvitka. Djeca su prepoznala dobro štivo i traže ga. Oni drugi neka čine što hoće. Djeca, ipak, govore istinu.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. kolovoza 2004., 21.00 – 21.45

Osobno