Print Friendly, PDF & Email

Božidar Petrač (uredio), Hrvatska uskrsna lirika. Od Kranjčevića do danas, Naklada Jurčić, Zagreb, 2001.

Vazam ili Uskrs je središnji događaj kršćanske vjere i crkvene godine. Bog je pobijedio smrt i zlo, ali ne samo za sebe, nego i u ime nas. Kršćanin je čovjek koji se nema čega bojati, koji je postigao sve svoje pobjede. Ne znači to da ne će imati poteškoća u životu, to samo znači da ima onaj oslonac na koga se može osloniti u svakom svom trenutku. Hoće li taj oslonac uporabiti na pravi način, na njemu je i ni na kome drugome.

Pjesnici nisu mogli proći zatvorenih očiju pokraj blagdana Vazma. Nisu to mogli ni oni koji su, po vlastitom priznanju, vrlo malo vjerovali ili to nikako nisu činili. Događaj Vazma je suviše velik da bi ga mogli preskočiti, ako ništa drugo onda barem zbog svoje poštenosti. Lijepo to pokazuje Božidar Petrač kroz skupljene pjesme. Počeo je s Kranjčevićem, a završio s najmlađim pjesnicima među nama. Možemo se usprotiviti ili ne ovakvoj postavci, no ona je jasno izrečena. Netko će drugi jednoga dana zacijelo poći od samih početaka naše znane pismenosti i posredovati nam svo to bogatstvo. Bit će to vjerojatno onda kada hrvatska kulturna vlast spozna da je pomaganje neprestano novih oblika kulture koji nas preplavljuju svaki dan, samo bacanje novca, a pomaganje istraživanja i iznošenja onoga dobroga iz naše prošlosti, pravi pogodak. Dotle će dobre knjige izdavati i vrijedne zamisli ostvarivati privrženi i samoprijegorni hrvatski kulturni djelatnici.

Počeh, evo, nešto o nama kao narodu. Knjiga o kojoj govorimo prepuna je ispitivanja i preispitivanja položaja hrvatskog naroda, njegovog povijesnog usuda. To se jednostavno ne može odijeliti od njegove vjere. Na taj način zrcali se dvojstvo njegova bića koje se iskazuje ne samo u umjetnosti, u ovom slučaju pjesništvu, nego i u svim ostalim djelatnostima. Bog je pohodio svoj narod i ne ostavlja ga, narod je pohodio svoga Boga i ne ostavlja ga. Rekao bih, sliči to slici u rano popodne na Golgoti: Isus nosi križ, a uz hulje, vojnike, probisvijete, opake poglavare, slijede ga i vjerni, bogobojazni, mirotvorni i pravedni. Ne daju se smesti lažnim blještavilom, idu naprijed svjesni sve opasnosti i sve muke. Znaju da će na kraju ipak pobijediti. »O, Gospode, tvrdo li je/ Teško drvo, na kom jesi;/ O, Gospode, moli za nas,/ Kada budeš na nebesi'./ Zapadoše ideali,/ Kud se naša noga vere,/ Pokaži nam pravo sunce;/ Miserere, miserere!« (Silvije Strahimir Kranjčević, Golgota, str. 13.) Ne može se zaista drugačije. Uspjeti opstati na ovoj vjetrometini moći će samo snažni, oni koji su svjesni svojih nedostataka, ali i svojih vrlina. Povijest ne pišu poraženi, već pobjednici, stara je izreka. Onaj tko toga bude među nama svjestan, razumjet će Isusa na križu.

A nije nas povijest baš mazila, kao ni mnoge druge. Htjeli smo dobro, a naši su nas gospodari tamničili, razgonili, klevetali. Naricali smo, prkosili, očajavali i opet se dizali. Nismo mogli dopustiti da budemo nitko, htjeli smo biti netko. Jesmo li uspijevali? »Ne, moj svijet nije raka/ Oko koje život kruži,/ Moj je svijet polje silno./ Raspupalo, rascvjetalo,/ Na kom Bog se sa mnom druži.« (Ivana Brlić Mažuranić, Ne, moj svijet nije raka, str. 21.) Sjetio se Petrač ovih Ivaninih riječi, iako nam je ona poznatija po svojim čudesnim bajkama. Nadobudni bi danas ove njezine riječi proglasili promašenima, previše osjećajnima i tko zna kakvima još ne. Lako ih je prepoznati. To su svi oni koji trabunjaju o demokraciji, ljudskim pravima, širokogrudnosti. A prvi su koji drugoga napadaju i time ocrnjuju demokraciju, ljudska prava, širokogrudnost. Govorim sve ovo zbog toga što kao narod ponovno prolazimo kroz teške trenutke. Bili smo snažno udahnuli zraka, a onda su ponovno nasrnuli na nas, da bi nas stjerali u tor, učinili neprepoznatljivima, narodom za povijest. A mi smo živi i volimo biti »tako živi«.

Čitajući antologiju Hrvatska uskrsna lirika primjećuje se da su pjesnici napisali više pjesama posvećenih događajima Velikog tjedna, nego li samom Vazmu. Razumljivo je to. Mnogo su više, kako osobno, tako i zajednički, iskusili težinu križa, a manje slast pobjede. Pretakali su to vrlo često u stihove o svim postajama Puta križa ili u stihove o danima Velikoga tjedna. Kao da su time željeli reći da žele zagrliti cjelinu Kristova poduhvata, a ne samo neke njegove dijelove, odnosno žele mu se prispodobiti i s njim ići tim trnovitim putem. Snažan je to izričaj vjere i nepatvorene ljudske hrabrosti.

Da bi posvjedočio tko je i što je, naš je narod obično na raskrižjima putova postavljao raspela. Prolazio je kraj njih prisjećajući se i svoje muke, moleći Boga da mu pomogne. »Stare naše mamice više pota k njemu idu/ i pri njem nekaj plaču; .../ I one tak fnoge imaju križe,/ i nje tako više pota steraju s hiže...« (Mihovil Pavlek Miškina, Jezuš na križu, str. 50.) Nalazeći se na raskrižjima ti su križevi neprestano ukazivali da uvijek na životnim raskrižjima treba ići pravim putom. A pravi putokaz kamo krenuti jest sve ono što se prije mnogo godina dogodilo na Golgoti. Čak i pijanci i probisvijeti nešto od toga znaju. Neugodan im je samilosni Isusov pogled u duboku tamnu noć.

Oni koji imaju vlast loše su odigrali svoju ulogu u Isusovu slučaju. Znali su da je nevin, a opet su ga osudili, jedni zbog ovog, drugi zbog onog. Sirovost njihovih postupaka lijepo je opisao Miroslav Krleža u pjesmi u prozi Golgota. »Oficir je bio nervozan. Mislio je o dopustu, o ženama, o nekoj bolesti što mu se stala javljati na koži i stao je grditi stražmeštra, da je to nevjerojatno, da se tu stražmeštrovi soldati kartaju na straži. – A kakve su ono žene ondje kraj mrtvaca? Odmah da ste ih rastjerali, u ime zakona! Jeste li me razumjeli? Marš!« (str. 56) Kako nam razumljivo zvuče ove riječi. Ni plakati nismo smjeli i ne smijemo, oni bezdušno rade svoj posao, imaju svoje muke i ne smijemo ih smetati. Ne znam kako bi danas Krleža zabugario, ali ja znam kako bugarim. Još smo na križnom putu, još nas tjeraju, još su goropadni u svojoj ulozi, ali pobjeda je naša.

Isus je znao što čini, otišao je na križ zbog svoga uvjerenja. »Ni život ni smrt ne pripada meni/ Ja sam samo onaj koji je u sjeni/ Onog što mu smrt ne mogaše ništa/ Onog što pretoči se u stub/ Sunčani« (Mak Dizdar, Sunčani Hristos, str. 181.) Povijest je potekla novim smjerom od trenutka Isusova uskrsnuća. Sunce je to što obasjava sve povijesne tmine, stub što se uzdiže visoko iznad svih ljudskih događanja. I slijepac ga može vidjeti, pojavljuje mu se u njegovim očima i vraća mu sve propuštene slike, odgoni mrak.

Treba ovdje spomenuti i Nikolu Kordića. Životne prilike mu nisu dopuštale razvijati se kao svaki drugi pjesnik, ali je to bez daljnjega bio. Neiskvarenom seljačkom dušom pjeva o događaju Vazma. »A treći dan – po svom Uskrsnuću/ Raskrinkao spletke, pobijedio paklenu zlobu./ Aleluja! Aleluja!« (Aleluja! Aleluja!, str. 61.) Pravda je pobijedila. Seljak to naročito dobro zna. Vlast ga je često i prečesto cijedila, nametala mu previsoke poreze, varala. No, on je ostajao na svojoj zemlji, budući da je znao da je njegova i da će svaka vlast otići, ali će ostati ta zemlja i onaj tko ju voli.

Ni najmlađi pjesnici ne zaostaju za svojim prethodnicima. I oni svjedoče ono hrvatsko dvojstvo. »Isuse/ znam / Tebi i meni križ je do vrha/ donijeti« (Željka Šemper, Molitva, str. 385.) Koliko ima onih koji razmišljaju i postupaju poput Željke? Ne tako davno bilo ih je mnogo, danas kao da su nekako tiši. Ipak je to samo privid. Sada je vrijeme poglavara, onih što imaju vlast. Sude, osuđuju, dodjeljuju duge tamničke godine, rugaju se žrtvi i podnesenim naporima. To je suvremenost na njihov način. Na naš način je drugačija. Svatko zna kako drugačija!

Recimo još na kraju da je Petrač obavio dobar posao. Potrudio se i donio nam i one poznate i one manje poznate pjesnike. Svi su oni na kraju krajeva veliki. Svugdje gdje postoji treba izvući zraku svjetla. A nečija veličina i malenost je samo u tome koliko je dopustio da svjetlo progovori kroz njega i ništa više. Pjesnici o tomu neprestano pjevaju. Već unaprijed radujemo se njihovim pjesmama o veličini Vazma. Naći će se ponovno neki Petrač da od toga probere što vrjednija zrnca i zamijesi ih u istu vazmenu pogaču.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. travnja 2003., 20.00 – 20.45

Osobno