Print Friendly, PDF & Email

Pero Pavlović, Sunčeve prelje, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2001.

Ima li danas pjesnika? Ima, i to dovoljno. Objavljuju na sve strane. Čitaju li im se knjige? Hm!

Ovako nekako mogli bismo ukratko ocrtati stanje današnjeg pjesništva. Nešto se ne podudara. Ili pjesnici ne razumiju zbilju i čitateljstvo ili oni ne razumiju njega! Ne znam što bi drugo bilo.

Jedan od onih pjesnika koji se trudi razumjeti svijet oko sebe svakako jest Pero Pavlović. Čini to ustrajno iz knjige u knjigu. Samo on zna kako ga je zbog toga prihvaćala kritika koja se danas nerijetko nametnula kao službena. No, važno je da je ustrajao i da nas obogaćuje svojim spoznajama. Vidi se to lijepo po njegovoj zbirci izabranih pjesama »Sunčeve prelje«. Namjesto crnila, zatvorenosti, zgusnutosti čemu se priklanja velik broj današnjih pjesnika, on pokušava svjetlom obasjati život oko sebe. Rabi riječi koje smo možda već zaboravili ili ih izgovaramo tako rijetko da jednostavno ne znamo kada je to zadnji put bilo. Kroz te riječi zrcali se naše djetinjstvo, zrcali se naša mladost, zrcali se naš život. Ako smo se rodili u drugačijim uvjetima nego Pavlović, ne će nam to biti prepreka za razumijevanje njegova pjeva. U svakome od nas odjekuje ljepota, priroda, stanja ushićenosti i radosti. Treba ih samo prepoznati i ne bojati se iznijeti ih na svjetlo dana.

Pavlovićeve riječi na prvi pogled izgledaju jednostavne. Nekada nam se čini kao da slušamo majku kako govori svome djetetu. Riječi su to iz dječjih priča, bajki, molitava. Sve je prozračno i tajanstveno. Čini ti se da možeš pobijediti asfalt i beton oko sebe, velike zgrade u kojima si možda živio ili još živiš. Ima nade, prisiljen si zaključiti na kraju. Na taj način ove naizgled male riječi, poprimaju velika značenja. Čine sasvim suprotno od onoga što čini pjesništvo koje sebe voli nazivati zatvorenim. Čovjeka izvlače iz njegove nevolje, a ne gura ga dublje u nju. Zbog toga bismo mogli postaviti pitanje, a koje je to pjesništvo zatvoreno? Mislim da bi ispravan odgovor bio da je to pjesništvo koje je tako bogato značenjima da ga iznova treba čitati i iščitavati, a ne pjesništvo kojega jednostavno ne možeš razumjeti. Na žalost, baš to nam se pokušava podvaliti pod dobro pjesništvo. Pavlović je onaj tko to ne da. Svojim stihovima spliće nove vijence i vješa ih o zbilju. Ukrašenija i umivenija može dostojno izići na vidjelo.

Tko na uobičajeni današnji brzi način želi prodrijeti u Pavlovićevo pjesništvo najbolje je da pročita naslove poglavlja ove njegove knjige: Vez, Tihe vatre, Pjesan od molitve, Medeni trnci, Nuj i Blago slovo. Nakon ovoga prionut će čitanju ili samo odmahnuti rukom. Treba sam odlučiti. Nije važno što će se tek naknadno prisjetiti neke riječi (računalni program pomoću kojega pišem ove retke tako ne razumije riječ nuj). Znat će i da se takva riječ može uporabiti i biti uvjeren da spada u hrvatsku književnost, i to dobru hrvatsku književnost. Upijajući smisao Pavlovićevog stihovanja pronalazit će u sebi neke nove riječi i čak biti u napasti poslati ih Pavloviću. Kada se već usuđuje na ovaj način biti pjesnikom, neka bude obdaren. Čitatelji su zacijelo obdareni pjesmama koje su već čitali poredanima na nov način. Samim redoslijedom pjesnik je zacijelo nešto htio reći. Izabrao je ono što misli da ga najbolje predstavlja u ovome trenutku. Treba mu vjerovati da je to slika svijeta kakvu sada živi i želi predstaviti svima nama.

Za razliku od Pavlovićeva pjesništva, sredstva društvenog priopćavanja koja postoje u sadašnjoj hrvatskoj zbilji, pokušavaju predstaviti potpuno drugačiju sliku svijeta od njegova. Znam da govor o novinarstvu baš ne spada u ogled o nečijem pjesništvu, ali spada onaj njegov dio koji oblikuje našu svijest i podsvijest. Zato ovo i navodim. Riječi toga novinarstva namjesto da odjekuju veličinom, odjekuju iskrivljavanjem stvarnosti. Čak se dijele i nagrade za takvo što. Kada bi Pavlović bio novinar, zacijelo ne bi dobio ove nagrade unatoč svemu dobru što bi vjerojatno učinio. Bio bi sretan ako ga ne bi otpustili kao nesposobna. Ipak, on jest novinar. Svojim riječima zapisuje našu stvarnost i nudi nam je na čitanje. Što je to izvan uobičajenih strukovnih shvaćanja, nije to baš tako važno. Tko se ne usudi zapisivati, doživjet će da sam bude zapisivan. A to već nije dobro. Pavlović ima snage ići mimo uobičajenih pravila i ostati na nogama. Zašto mu ne bismo odali priznanje.

Nadajmo se da pjesnik Pavlović ne će zastati na svome putu. Možda je ispravnije zaključiti da mu je to sada već kasno. Stvorio je prepoznatljivo djelo i teško mu je iskočiti iz slike koja je već stvorena o njemu. Radije neka se trsi i nadalje produbljivati svoje pjesništvo i činiti ga tako punim smisla da netko neoprezan zaključi da je ono zatvoreno na način određene vrste pjesništva. Vjerujem da bi taj promašaj bio pun pogodak.

Miljenko Stojić

Slobodna Dalmacija, LX, 18301, Split, 8. siječnja 2002., str. 37.

Osobno