Print Friendly, PDF & Email

Pero Pavlović, Zib i sjene, Naklada Jurčić, Zagreb, 1999.

Da bi se postigao preobražaj ovoga svijeta, potrebno je da on bude razrušen. Iz nastalog kaosa poslije će se roditi novo društvo. Tako nekako trabunjaju oni koji zagovaraju stvaranje nekoga Novoga doba ili svijeta. Te svoje snove obavijene teškom maglom nastoje prenijeti u društvo oko sebe. Budući da su novčano dobro potkovani, glas im se nadaleko čuje i malo je onih koji imaju hrabrosti krenuti nekim drugim putem.

Jedan od onih koji se usuđuje razmišljati svojom glavom jest pjesnik Pero Pavlović. Poznaje suvremena kretanja u književnosti, ali ih ne slijedi na propisani, nego na svoj način. Svojim pjevom potpuno je suvremen, iako taj pjev možda nekima utjecajnima ne odgovara. No, on ide svojim putem i ne da se zaustaviti.

Njegova zbirka pjesama Zib i sjene ponovno ga otkriva kao dosljedna čovjeka. Na ovitku piše da je ovo njegova već dvanaesta knjiga. Lijep zbroj koji nam govori o njegovoj ozbiljnosti i ustrajnosti u pozivu-radu. Pri otvaranju ove knjige opažamo da on i dalje slijedi putove svoga pjesništva: jasnoća u izrazu, rodoljublje, briga o jeziku, otvorenost Bogu. U većoj ili manjoj mjeri sve ovo se isprepliće jedno s drugim i daje izgled dovršenosti. Nema na silu stvorene muke i rušilaštva po svaku cijenu, već ima smjernosti čovjeka koji zna što hoće i kako to postići. Svjestan je pritom da to nije lagano, ali i da nije neostvarivo. Svjesno se hvata u koštac sa životom i dostojanstveno ide naprijed.

Netko će možda prigovoriti jeziku kojim je napisana ova zbirka. Taj je jezik sastavljen od riječi koje su pomno birane. Ponekada se potrebno i zaustaviti da bismo shvatili što pojedina riječ treba značiti. No, mislim da je to samo posvješćivanje bogatstva našega patničkog hrvatskog jezika kojega su mnogi htjeli zatrti. Još i danas nam se nastoje rugati (a nazivaju se našima) kada izgovorimo neku riječ koju su teške prilike gurnule neopravdano u stranu. Pavlović se ne boji prigovora. Svjestan je da je današnji suvremeni književni jezik upravo nastao i u krajevima gdje je rođen, odrastao i gdje danas piše. Istina, utjecajem političkih razmišljanja ikavica je odbačena, ali je zadržana štokavica. No, tko kaže da sutra ne može biti i drugačije.

Sama knjiga sastavljena je od četiri ciklusa pjesama: Zib, Medeni pir, Iskrice tanahna veza i Ruj i javke. Svojom usmjerenošću jedni na druge skladno čine cjelinu zbirke. Nakon njihova čitanja osjetimo se kao u djetinjstvu: livade su šarene, pčele zuje, a mi otvoreni svijetu pred nama. Sanjamo kako ćemo pobijediti sve koji nam se ispriječe na putu i kako ćemo sve učiniti da ovaj svijet bude dobar, možda bolji nego u bajkama koje nam baka priča.

Prvi ciklus započinje opisom uronjenosti u zbilju. Otkucava ura stara/ Zrik tajnovit tanko cvili/ Zipka zebnje izipkala/ Noćca crna krila širi (Vjeđa boli). No, pjev ne nastavlja pesimističnim pogledom na život. Sjene koje se šire jesu samo sjene i može ih se pobijediti, navješćuje Pavlović. Treba biti ustrajan i uporno tražiti svjetlo koje će nam pokazati pravi put. To je onaj zib, ona kolijevka u kojoj ćemo se pripremiti za sve životne nedaće. U pjesmi Sunce malo moje pjeva: Nemoj nigda utrnuti/ Sve dok žićem cijelim/ Ne dogoriš/ Sunce malo moje.

Kada se napusti kolijevka što nam je ljepše od Medenog pira. Ljepota se ćuti na svakom koraku, u svibnju beremo trešnje ranjke, pčelice nas svojom marljivošću hrane medom. Trebamo se samo prepustiti ovome zanosu i vidjet ćemo da će tračak voštanice poći prema svetosti. Naši će se bijeli snovi prepjevati u zvijezde (Voštanica).

Razna životna iskustva dovest će do stvaranja određenih zaključaka. Prepoznat ćemo da nije sve med i mlijeko iz pjesme. Uzalud što mi nastojimo biti dobri, drugi nas onemogućavaju u tome. Najgore je u takvim trenucima sve razočarano odbaciti od sebe. Ništa time nismo postigli. Sebi ćemo i drugome pomoći samo ako budemo znali svijetom pronositi svjetlost. Svjetlost/ svijetom pronositi. Žudnji taštoj odoliti./ Uzor svijetu biti. Zatomiti zlici trag (Svjetlost svijetom pronositi).

Nakon što se uspijemo probiti kroz šipražje svakodnevnih događanja možemo se prepustiti ljepoti. Ona je tu oko nas. Nalazi se u vremenskim dobima, u delti Neretve, promjeni dana i noći, bojama u prirodi i u još mnogočemu drugome. Naše srce samo treba biti dovoljno otvoreno da bi se iz pjeva,/ iz istočišta sanja i svitanja/ izbokorila Ljubav i Ljepota (Epilog).

Pero Pavlović svoju je zbirku pjesama Zib i sjene posvetio Jubileju 2.000. Koliko će još istinskih pjesnika to učiniti? Vjerojatno malo. Time se, naime, na sebe navlači bijes onih koji zagovaraju svijet bez Boga, svijet bez ljepote. Njima su drage sjene da ih skriju, a ne da hrabro prođu kroz njih. Zbog toga se današnje pjesništvo i općenito književnost ne čita baš previše. Svakome je dosta praznine i nerazumljivosti. Ljudi radije čitaju ono što im daje određeno nutarnje bogatstvo ili im poput »šunda« daje privid toga. A nova Pavlovićeva zbirka pjesama jest upravo bogatstvo: bogatstvo koje u cik zore prosijava u okolni svijet. Potrebno ga samo prepoznati i njime se oplemeniti.

Miljenko Stojić

Vjesnik, LX, 18665, Zagreb, 20. listopada 1999., str. 18.; Osvit, 4, Mostar, 1999., str. 198. – 200; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Kulturni mozaik, Međugorje, 23. lipnja 2000.

Osobno