Print Friendly, PDF & Email

Lucijan Kordić, Pokošeno vrijeme, Ziral, Mostar, 1996.

Kroz povijest malo je bilo mirnoga života u Hercegovini. Zbog toga su se njezini sinovi potucali počesto od nemila do nedraga. Jedan od takvih jest i Lucijan Kordić, svećenik, franjevac i pjesnik.

Rodio se 1914. u Grljevićima. Ljudsko i kršćansko oblikovanje stjecao je preko obitelji, pučke škole u Rasnu, gimnazije na Širokom Brijegu, filozofije i teologije u Mostaru, užasa Bleiburga, iskustava stečenim diljem svijeta. Kao takav vratio se u domovinu na početku njezine borbe za slobodu, doživjevši ubrzo smrt.

Mnogo je toga fra Lucijan objavio. Bilježimo sada samo djelo koje je izišlo tek nakon njegove smrti, Pokošeno vrijeme. Izbor je to iz njegovih objavljenih i neobjavljenih zbirki pjesama. Napravio ga je Ivan Kordić i izdao u Ziralu – zajednici izdanja ranjeni labud. Ta nakladna kuća dugo je vremena bila u tuđini, da bi se dolaskom slobode u Hrvatsku i ona vratila svojim korijenima, Mostaru i Hercegovini.

U knjizi Pokošeno vrijeme, zrcali se fra Lucijanov ljudski, kršćanski i pjesnički lik. Ona kruni življenje jednoga zanimljivog čovjeka u ova naša vremena. Taj je čovjek silom prilika bio istrgnut iz svoga životnog prostora, ali i na drugim prostorima znao je ostati svoj.

Fra Lucijanovo pjesništvo razvija se u tri mijene, baš kao i njegov život. Pjesme iz prvih zbirki prepune su ugođaja djetinjstva provedenog u hercegovačkom krajoliku. Njemu je taj krajolik lijep, ispunja ga blagošću i pokojom. Neprestano mu se vraća kao izvoru na kojem se pije čista voda. »Uz Čvrsnicu, Čabulju i Velež/ mekeće koza kitoresa./ Torbu i tikvu nosi pastir kroz proljetno krasje:/ kosati mališan puha u frulu, ori se skladnoglasje./ Blatom, Bišćem i Otokom guče vrijeme,/ prebire trave i plete gnjezdašca./ Pljuskaju kiše škropaljice, peče baklja kršna sunca./ Kao blagoslov se začimlje i iz zemlje niče umiljato sjeme.« (Davni hercegovački krajolik)

Iako nije bio vojnik, fra Lucijan je prošao patnje hrvatskog naroda što su započele kod Bleiburga. Smrt se bila nadvila nad njega, ali se uspio spasiti. O svemu što je vidio i doživio pisao je kasnije u svojim pjesmama. One odišu domoljubljem i željom uspjeti unatoč svim poteškoćama. »Oni, koji čekaju svršetak pomrčine/ okrenutim licem prema baklji zore;/ oni vjekuju na Širokom Brijegu/ u cvjetnom lijesu kreveta/ pod ružarjem vjere i okriljem hrasta;/ na Golom Otoku pod molitvom brijesta.« (Zastave smrti)

Tuđi svijet dočekao je hladno fra Lucijana. Jednostavno ga nije trebao. No, fra Lucijan se nije predavao. Svome iskustvu svijeta koji se bori za život, pridodao je iskustvo svijeta koji se bori poglavito za svoje probitke. Znao je i da je taj svijet uvelike kriv što je njegova domovina porobljena. Stupao je njegovim pločnicima noseći sve ove suprotnosti i dvojbe u sebi. Zahvaljujući svojoj upornosti održao se na njima. Postao je ličnost. Izrastao je u pjesnika i svećenika koji svojim radom nije dalek od svoga naroda i koji u isto vrijeme čuva kvalitetu tog svog rada.

Fra Lucijan zna da suvremeno vrijeme nije nešto najljepše što nam se moglo dogoditi, ali u isto vrijeme zna da je ono takvo i da trenutno nema boljega. Zbog toga sva svoja životna iskustva sažima u oblikovanje sadašnjosti po mjeri čovjekova življenja. Osjetio je što znači samoća i odbačenost. »Sam, kao osamljena škrip vode na planinskom vrhuncu. Sam, kao otuđeno stablo bačeno izvan šume. Sam, kao neboder, kojega su izdali stanari; nad kojim se pojavio Mjesec zaplotnjački i zlurad. Sam, kao duša, koju je zavela i iznakazila ljubav. Sam kao lutka bez smjera i pokreta... Sam, kao gradska ulica krcata osamljenih prolaznika. Sam, kao ovaj naš vijek automobilske duše, satelitskih očiju i televizijskog srca.« (Pod nebom samoće) Samoća, ipak, ne lomi fra Lucijana. Da se to ne bi dogodilo pomaže mu njegova vjera. »Tek si stigao iz otajne zemlje, čije se ime ne izgovara./ Na prstima tvojih nogu još je uvijek onaj prah; na dlanima miris i u kosi rosa svih njezinih zora./ Priđi bliže, Neznanče, da me tvoja blizina osjeni; da me tvoja svježina probudi i iskra tvojih očiju osvijetli!/ Ta vatra, nostalgična je kćerka onoga sunca, što izgara nad zemljom, koju imenovaše: Hrvatska.« (Neobični susret) Nije fra Lucijan netko tko se nostalgično tješi svojim sjećanjima. Doživljava svijet oko sebe, ali mu se ima snaga rugati i živjeti, ipak, po svome. »Čitači novina zatvorenici su prostora,/ u kojem izvještačena svjetla i zlobni sutoni/ izdaju čovjeka i njegova nesagoriva jutra.« (Novinske vijesti)

Na pjesničkoj zanatskoj razini fra Lucijan se kreće između tzv. slikovnog i pojmovnog pjesništva. Izražava se dobro i na jedan i na drugi način, iako po mome sudu, bolje u slikovnom pjesništvu. Dobar slikar po fra Lucijanovim bi pjesmama vrlo lako mogao naslikati dosta dobrih slika, čak i onda kada piše o nečemu tako neopipljivom kao što je duša. »U rukama nosim bijelu hostiju, svoju dušu./ Ruke su sipka zemljana posuda,/ a duša sunčano i lelujavo pšenično klasje.« (Život duše) Kada se prihvaća pojmovnoga pjesništva po fra Lucijanovim bi se pjesmama slobodno moglo meditirati. »Ima stvari, koje su pokrite;/ i nitko im ne može učiniti nasilje/ bez ucviljena života;/ bez osmrtnice slobode./ Ima predmeta, koji se podaju/ bez ucijenjene riječi./ Oni su plativi banknotom;/ svakom promjenjivom vrijednosti./ Iz izloga gledaju oživljeni:/ lančići, čaše, torbe i kravate./ Uvijek ima netko, kome se povjerava/ krik materije u boji i obliku./ Uprt pogled ne smije nitko prezreti,/ ni drhtaj predmeta odati/ pod nebom, koje sunce pušta/ na carinarnice i pobunjeni vijek./ Ima izlog uoči blagdana./ Sami anđeli su ga se dotakli,/ uzbudili očigled stvari/ i zalepršali brajdama tkanine.« (Izlog pred svetkovinu)

Nije moguće naći rimu u fra Lucijanovim pjesmama u zbirci Pokošeno vrijeme, ali to ne znači da su mu pjesme bez nutarnjeg sklada. On je sklad znao sačuvati i u obliku oslobođenih i slobodnih stihova, kako je ovakvu vrstu pjesništva opisao Tin Ujević.

Naravno da sve fra Lucijanove pjesme nisu dragulji čija je vrhunska kvaliteta neupitna. No, ima ih dosta takvih, tako da je zastupljen u mnogim antologijama i prevođen na tuđe jezike.

Pod svoje poodmakle dane fra Lucijan je našao mir u svojoj zemlji Hercegovini koju je zadužio svojim radom. Ona bi mu se trebala odužiti ne samo izborom pjesama, nego njegovim sabranim djelima. Nadam se da će se to uskoro i dogoditi.

Miljenko Stojić 

Hrvatsko slovo, III., 106, Zagreb 1997., str. 15.; Briješka zvona, Široki Brijeg, 12. lipnja 2003.

Osobno