Print Friendly, PDF & Email

fra Ante Marić, U godinama gladi, DHK HB – Matica hrvatska, Mostar – Široki Brijeg, 2007.

Hercegovina je u hrvatskom narodu obvijena mnoštvom priča i stavova. Nije lagano odgovoriti zbog čega je to tako, ali je lagano dokazati da je uvijek rađala velikim ličnostima. Spomenimo samo dvije, slične u bitnim obilježjima. Posljednja bosanska Kraljica Katarina Kosača brine se za sirotinju, bori za svoj narod i umire na glasu svetosti. Fra Didak Buntić također se brine za sirotinju, također se bori za svoj narod i također umire na glasu svetosti. Fra Ante Marić znao je sve to prepoznati pa je tiskao dramu Kraljica Katarina Kosača, a sada evo tiska dramu U godinama gladi, dramu u kojoj je glavni lik fra Didak Buntić i njegov napaćeni narod.

Vojske, kraljevstva i carstva prolazili su Humom, odnosno Hercegovinom, ali ona je uvijek ostajala, preživljavala i rađala se iz pepela. Možda je to odgovor na prvu rečenicu u ovom tekstu. Narod kojeg su povijesne mijene nanijele na ovo ozemlje tako se uz njega pripio da je poprimio i njegovu narav: nebeski otvorenu i zemaljski tvrdu. Osjećajnost i žilavost smršeni su u jedno klupko i ne daju se tako lagano rastaviti.

Marić je znalački zasjekao u djelić povijesti svoga naroda. Očito je da se on time dugo bavi i o svemu promišlja. Obradio je teške godine 1916. i 1917. kada vlada suša, glad i rat. Ne, nije se hrvatski narod tada izrijekom borio za svoju slobodu. Ratovao je za austrijskog cara, iako je netom izišao iz otomanskog carstva. Da je znao da ga čeka jugoslavenska tvorevina, vjerojatno bi drukčije nastupio unatoč svemu. Na žalost u hrvatskoj književnosti nemamo puno djela koja o svemu ovome govore, a posebno ih nema koje o tome govore s državotvornog stajališta. Miroslav Krleža, iako je dosta toga napisao, gubi se u svome kozmopolitizmu. A o nedaćama u Hercegovini tih godina još je manje književnih djela. Marićeva drama ispunja tu prazninu itekako dobro. Nabijena je jasnim sagledavanjem stanja i odlučnošću pobijediti sve nevolje.

Glavni lik fra Didak u isto je vrijeme uzoran redovnik i uzoran čovjek. Poučavao je puk vjeri, pismenosti, poljodjelstvu, a na kraju mu je čuvao potomstvo. Shvatio je da će narod nestati ako nekako ne doskoči zlima koja su se na njega oborila. Odluka nije bila laka ni njemu ni narodu. On je preuzimao na sebe ogromnu odgovornost, a narod se bojao da će mu se djeca otuđiti, da će zaboraviti na svoju voljenu Hercegovinu. Dojmljivi su prizori iz drame koji govore o ovome. Marić je dobro shvatio da Hercegovca boli to što mora prositi, što nema više nikakve mogućnosti da svojim rukama sebi i svojoj djeci priskrbi svagdanji kruh. Samo pomoću plodova svoje borbe, naime, on je naučio ići kroz život. Fra Didak je imao muke uvjeriti ga da je i u Slavoniji hrvatska zemlja, da će se djeca vratiti kada sve ovo prođe. I prošlo je koliko toliko, a Hercegovac se pošteno odužio. Kada je u Domovinskom ratu Slavonija bila napadnuta, Hercegovci su bez razmišljala pohrlili joj pomoći. Vjerujem da im je fra Didak na nebu bio itekako zahvalan.

Središte radnje smješteno je u samostan i crkvu na Širokom Brijegu. Oni su i tada, a i kasnije, mnogo značili za Hercegovinu, Dalmaciju, Bosnu. Dolaskom fratara brijeg iznad rijeke Lištice postao je duhovnim i kulturnim središtem hrvatskog naroda ne samo u jednom njegovu području, nego i općenito. Na njemu su se okupljali, školovali i odlazili u svijet. Zbog toga nije čudno da su ga Englezi i partizani krajem II. svj. rata bombardirali, da su fratri poubijani, da je zapaljen i da je zabranjeno daljnje školstvo. Ali i to je bilo uzalud. Svjetiljka koja je zapaljena nije se dala tako lagano utrnuti. Fra Didak i ostali fratri uzgojili su to neuništivo sjeme, ponekad ni sami ne opažajući da je tako jako i životvorno. Navedimo zgodu iz drame kada majka dovodi djecu na ispovijed prije polaska u Slavoniju. Siromašna je, ali je priskrbila »misne aljine« za jedno dijete. A samo u takvoj odjeći može se pristupiti na ispovijed. Zbog toga se presvlače i svi se ispovijedaju u istoj odjeći. To traje, a fra Didaku se žuri. Shvativši iz razgovora s majkom o čemu se radi, traži oproštenje za svoj prijekor. Velika je ta fra Didakova gesta. Izraz je njegove spremnosti prepoznati nevolju i dostojanstveno je primiti. Prisjetimo se, majka se nije tužila, tek ju je fra Didak prisilio kazati o čemu se radi, ona se pokušava snaći i ići dalje.

Recimo koju riječ i o prikazu cara. I on je dobro pogođen. Dok njegovi podanici ginu, njemu se žuri na bal. Ne unosi se u nevolju puka kojim vlada, ne zanima ga ništa što nije na njegovu osobnu korist. Ime cara je tako nevažno, čak nam se ponekada učini da je iz ovih naših dana. Ne vjerujem da smo zaboravili one kojima su, poput fra Didaka, odlazili naši velikani ovih godina. Mi u nevoljama, a oni u nekim svojim visinama. Tek neki naši prijatelji, poput generala Sarkotića iz drame, kušaju ih malo prodrmati, probuditi. Znamo koliko i kako su uspjeli. Reći im hvala, to je ono nešto najmanje što možemo učiniti. Tom riječju Marić završava ovu svoju dramu. Hrvatski puk nakon fra Didakove smrti pjeva mu pjesmu u čast. O caru nitko ništa ne govori. Bio i prošao. Usuđujem se ponovno ovu dramu povezati sa sadašnjošću. Politika je fra Didaka ocrnjivala, ali on je ostajao u srcu naroda, politika je to činila i s predsjednikom Tuđmanom, ali i on je ostajao. Ostali su, ponovimo, prolazili.

Osim različitih tematskih nijansi zacijelo trebamo spomenuti i jezik koji Marić rabi u drami. To je čista hercegovačka ikavica. Uz njezinu pomoć uspješno nam je približio to vrijeme. Sada, kada je na žalost polako napuštamo, opažamo kako je moćna i žilava. Unatoč drukčijem toku književnog razvoja, a sve zbog nesretnih političkih razloga, gurnuta je na rub književnog, ali ne i narodnog življenja. Marić ima istančan osjećaj za nju te je rabi kao nešto jednostavno i prirođeno.

Stil rabljen u drami izgrađen je i bez velikih padova. Zacijelo to nije bilo lako postići. Tema je suviše nabijena osjećajima i suviše je prirasla piščevu srcu, tako da se pretjerana osjećajnost nekako očekuje, podrazumijeva. Ipak, Marić je izbjegao sve te zamke i podario nam tekst jasna i otvorena stila, tekst koji nema namjeru zabaviti već poučiti, tekst iz povijesti, a opet tako suvremen. Treba ga pribrojiti novoj hrvatskoj književnosti koja se polako rađa, književnosti stilski izbrušenoj i uronjenoj u podneblje gdje nastaje, da bi na taj način progovorila o nekim općim i uvijek važećim temama. 
Ova Marićeva drama najprije se pojavila na kazališnim daskama, još tamo u komunističko vrijeme. Tada je održavala živom svijest o našoj povijesti, a sada svjedoči o jednom junačkom i povijesnom vremenu. Neupitnom književnom vrijednošću rasvjetljuje nam razmišljanje i čini nas sretnima da smo baštinici takve povijesti, unatoč svoj njezinoj težini.

Miljenko Stojić

fra Ante Marić, U godinama gladi, Naklada DHK HB – FRAM-ZIRAL, Mostar, 2007., str. 67. – 70.; Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 23. ožujka 2009., 13.15 – 13.45

Osobno