Print Friendly, PDF & Email

Zapisi o Nikoli Martiću

Kad je Nikola Martić objelodanio svoju prvu zbirku pjesama, ja još nisam znao slova niti im se radovao. Kad je zajedno s drugima potpisao znamenitu Sarajevsku deklaraciju, ja sam si obećao da ću sljedeće godine na Širokom Brijegu kupiti hrvatski grb za koji tada nisam imao novaca. Kad je objelodanio posljednju zbirku Košulja od lišća, imao sam je čast dobiti iz njegove ruke kao pjesnik koji se u međuvremenu pojavio. I da, još nešto. U gimnaziji sam u Visokom kao nagradu na pjesničkom natjecanju dobio njegovu zbirku Svanuće davnine. Drugih sam se rješavao, a njegovu sam ostavljao.

Ovo je okvir unutar kojeg bih progovorio nešto o ovom blagom, izuzetnom čovjeku. Puno ga nisam susretao, obično u nekim prigodama i pred kraj života kad bi navratio kod Krešimira Šege u Međugorju pa bi obadvojica pozvala i mene. Ali sam se sjećao tih susreta, njegove pojavnosti i zvuka njegovih pjesama. Nisu one ritmične majstorskom igrom riječi, one su ritmične svojom dubinom. Vidi se da je pjesnik sav u njima, da je progovorio svojom dušom, nekada ni sam ne znajući svo značenje svoje riječi. A to je odlika pravog pjesništva. Ono je proročanski glas u vremenu koje prolazi. Poziva nas da ne budemo površni, da zavirimo u svoje dubine i budemo blagi unatoč svoj oporosti svakodnevnog življenja. Na taj način zrcalit ćemo Božju sliku koja je u nama. Jedino nas zlo poziva da se okanimo tih dubina te se usredotočimo na svoju vanjštinu i vještinu kojom ćemo druge zabljesnuti. Na taj ćemo način zrcaliti njega, što određeni zavedeni danas i čine.

Nije slučajno Martić svoj pjesnički pojavak najavio kroz zbirku Vrtovi zemlje humske. Za onoga tko je htio razmišljati odala ga je kao pjesnika koji obećava noseći u svojim rukama ljepotu svoga pogaženog zavičaja i samim time kao pjesnika domoljubno okrenutog. A to tih godina u Sarajevu, pa tako ni danas, nije bilo lako. Jugokomunizam je stiskao sa svih strana. No, Martić je ustrajno išao svojim putem. Nije mogao jasno izreći ono što misli pa su mu zbog toga ove prve tiskane pjesme hermetične, naoko u stilu koji je tada prevladavao iako ga on nije nastojao slijepo slijediti. Njemu je bilo do toga da može izreći barem u naznakama ono što zapravo nosi u svojim dubinama. Očaravala ga je rodna Hercegovina ili humska zemlja, odnosno prošlost njegova hrvatskog naroda. Ona je bila tako mučenička i tako lijepa. Kroz nju su prolazili naši kraljevi, naše kraljice, naše plemstvo. Stvarali smo zapadnu uljudbu i bili svoji na svome. Međutim, naiđoše povijesni vjetrovi i napraviše nered. Zapljusnuše našu stojnu kuću, kako bi rekao Krešimir Šego, da bi se na njeno mjesto sami ustoličili. Ne prolazi to Martiću neopaženo pa u ovim svojim pjesmama, koje su zapravo svojevrsna poema, govori o jugu punom mediteranske vedrine nasuprot sarajevskim maglama hvaljenima kao raskrižje svjetova.

Ovakav čovjek nije mogao ostati nijem kad se u Hrvatskoj uzbibalo oko hrvatskog jezika i kad je u Zagrebu 17. ožujka 1967. donesena ona glasovita Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Razmišljao je o njoj, raspravljao s drugima. Uočivši trenutak slobode on, Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanislav Bašić 28. siječnja 1971. potpisuju Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku. Bio je to grom iz vedra neba. Na potpisnike se sručila kuka i motika. Nastavilo je to trajati sve do naših dana. Tko je vidio u BiH govoriti o hrvatskom jeziku!? Bilo je i tzv. naših među progoniteljima, a ima ih i danas. Nekima još stvari nisu jasne te ovih dana potpisuju jednu drugu deklaraciju u kojoj se kaže da hrvatski jezik zapravo ne postoji, da su 4 jezika samo inačice jednoga te istoga. Nazdravlje! Da je Nikola Martić živ, jamačno bi ih napao, makar na svoj ponizni, blagi način.

»To je bilo doba velikog zanosa pisanjem: ispisujući neobične i uzvišene riječi, putovao sam prema zavičaju./ ... / I poznaše me ljudi moje krvi. - Oni dolaze s oranica, omirisani zemljom, iz vinograda, vraćaju se iz ribolova./ Neki su došli ravno iz djetinjstva, smiješeći se. Čujem kako s njihovih usana kaplju jednostavne riječi. Zapitkuju:/ Jesi li nas proslavio u svojim pjesmama? Nisi valjda zaboravio... Rođen si u dimu ko i mi.« (Proslov). Nije ih ni prije, a posebno u zbirci Svanuće davnine, iz koje je ova pjesma, Martić zaboravio. Marljivo je kopao na svojoj književnoj njivi da bi se sjedinio s njima, da bi pokazao da razumije bit pripadnosti. Otvorenije nego u prijašnjim zbirkama progovara o temama koje smo već spomenuli. Očito je već sazrio kao čovjek, otvrdnuo kroz napade zbog one deklaracije i odlučio više se tako ne skrivati. Čovjek sam, Hrvat sam, katolik sam, pa što je u tome loše!? Nastavit će se to i kasnije bistriti u njemu pokazujući nam i na ovom primjeru koliko je poguban bio jugokomunizam za čovjekovu dušu.

Kao da ga sada vidim kako mi pruža Košulju od lišća. U njoj je i ne znajući nekako najavljivao svoj kraj. Liričniji je nego u prijašnjim svojim pjesmama, otvoreniji, mediteranski razigraniji. Južnohrvatsko podneblje razlilo se u ovim njegovim pjesmama poput Neretve u rodnom mu kraju. Iz tih predjela iznikao je i jedan A. B. Šimić kojemu se divi, ne zaboravljajući da je na susretima pokrenutima njemu u čast dobio i nagradu. Kasnije su i ti susreti krivotvoreni, pripisivani nekom radnom narodu koji ih je pokrenuo, a ne Mili Pešordi i suradnicima. Tako je to bilo u vrtovima zemlje humske, da parafraziramo Martića.

Danas našega pjesnika više tjelesno nema, ali ima njegovih pjesama, njegova utjecaja na nas. Valjda će se stvoriti prilika da mu se posveti kakva ulica, kakav naziv škole, kakva manifestacija, kakvo... Ne traži on to, to treba za nas da bismo se uvijek sjećali kako ovom zemljom treba ići uzdignute glave u poniznosti prema Stvoritelju i svijetu koji nas okružuje.

Miljenko Stojić

XIII. neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret, Metković, 28. rujna 2017.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 13. listopada 2017., str. 14.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 25. listopada 2017.; hrsvijet.net, 25. listopada 2017.

Osobno