fra Frano Dušaj, Mučenici, evo Gospe, Katolički duhovni centar, Sukruć, 2020.
Kada su umirali prvi kršćanski mučenici, onda ih njihova zajednica nije zaboravljala. Dapače! Marno su popisivali podatke iz njihova života i mučeništva tako da su nastali veliki poznati kršćanski žrtvoslovi. Istina, zub vremena je znao izgristi sve te podatke, ali duhovna korist je bila ogromna. Svjesni važnosti mučeništva prva Crkva ne slavi ovozemaljski rođendan svojih mučenika nego njihovo rođenje za nebo. S toga gledišta moramo i trebamo promatrati i naše mučenike.
Fra Frano Dušaj nije na sve ovo odmahnuo rukom nego se u sve i sam uključio. Budući da poznaje mučeništva iz komunističkoga doba, počeo je pisati o svemu tomu. Ovim djelom pred nama završava trilogiju s tom problematikom. U prvoj knjizi opisao je fra Zefa Leonarda Tagaja, iz Traboina u Crnoj Gori, koji je vjernom puku Božjem ostao u uspomeni kao nepokolebljivi pastir povjerenog mu stada, odlučan da ga ne izda niti ostavi ni pod koju cijenu. Druga knjiga govori o fra Antonu Harapiju iz Skadra u Albaniji kojeg su sramno osudili te tajno pogubili i pokopali. I treća je ova knjiga o hercegovačkim pobijenim franjevcima.
Znamo, u sva tri slučaja zločin su napravili komunisti. Njihova ideologija nije mogla podnijeti vjeru u onostranost, ona je htjela da ljudi vjeruju u ovostranost, u nju. Dušaj to jasno iznosi u sve tri knjige, ponekada bez dlake na jeziku poput naših narodnih sastavljača stihova. On time ulazi dublje u dušu naroda, donosi njihove misli i izričaje. Istina, komunisti su govorili da sve čine u ime naroda, međutim stvarnost je bila potpuno drukčija. Gdje god se komunizam pojavio ljudi su jedva čekali da ga skinu s grbače.
Ne bih ulazio u politički govor, ali moram primijetiti da je ovom knjigom fra Frano Dušaj dublje povezao paćenički albanski i hrvatski narod, posebno vidljivo simbolom orla koji dolazi širokobriškim orlovima. Komunisti su htjeli jednostavno iskorijeniti i albanski i hrvatski narod, ali zahvaljujući njihovoj vjeri u Boga nisu uspjeli. Nosili su u svojoj dubini svijest o snazi mučeništva, onako kako to maestralno reče Sv. Tertulijan da je krv mučenika sjeme novih kršćana. I bi zaista tako. Moram ovdje navesti jedan događaj. Iskapali smo u samom središtu Ljubuškoga grobnicu s 28 žrtava, a i još ih je bilo u okolici. Predmnijevali smo da su tu završili i neki hercegovački franjevci, što se kasnije i dokazalo pa smo njih dvojicu pronađenih pokopali na Širokom Brijegu. Dok smo to mukotrpno radili, jedan se čovjek skroz primakao otkopanim kostima u jami i prijetila je opasnost da zakorači dalje i ošteti ih. Pošao sam upozoriti ga, a on je gledajući u te kosti izustio: »Kada su mogao oca ovdje ubili, majka me nosila u 8. mjesecu trudnoće.« Zar treba reći da sam ostao »bez teksta«. Ali sam se tada još jedanput zarekao da ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bi istina konačno izišla na vidjelo.
Kada je govor o hercegovačkim franjevcima, treba reći da je još mnogo toga skriveno iako već preko desetljeća nastojimo skupiti ma i najmanju pojedinost o njima. Puno su ih pobili, njih 66, većinu dok su »oslobađali« Hercegovinu. Ali vremenski rok nije važan, važno je da se mijenja naše poimanje, da postajemo svjesniji koliko su nam lagali i koliko je potrebno ne umoriti se u svemu ovomu te svoj život graditi po uzoru na vrijednosti koje su pobijeni živjeli. Jedna od najviše navođenih laži je da su se fratri na Širokom Brijegu oružjem u ruci suprotstavili komunistima i da su ih polijevali vrelim uljem. Međutim, sami sebe pobijaju. U operativnim dnevnicima njihovih postrojbi za te dane nigdje toga nema. A znamo da bi to itekako rado naveli da je išta bilo. Pametnome dosta.
Logično je upitati se kako smo se ipak očuvali do sada? Podrazumijeva se da nam je pomogao Bog, odnosno da smo prihvatili njegovu ispruženu ruku. U svemu tomu naročita je važnost bila onih naših djevojaka i žena u crnom, što i Dušaj navodi u svome epu. Izgubile su zaručnike, izgubile su muževe, ali nisu izgubile dušu. Podizale su svoju djecu, učile ih vjeri i domoljublju. Nije to bilo nimalo lako. Jedan podatak govori da su početkom pedesetih godina popisivali pučanstvo na Širokom Brijegu. I ustanovilo se da je na 100 ženskih dolazilo oko 28 muških. A znamo da bi taj omjer uglavnom trebao biti isti. Tomu je osim Križnog puta doprinijelo i preko 330 što većih što manjih masovnih grobišta i stratišta koje su komunisti napravili na području Širokog Brijega za onih nekoliko dana koliko im je trebalo da ga pregaze i da odu prema Mostaru. Ne ponovilo se, kratko kaže narodna mudrost ili iskustvo.
Odlično je svu ovu patnju pisac povezao s Kraljicom Mira. I krv ovih našim mučenika doprinijela je zacijelo da dođe među nas i da nam počne govoriti. Ne ostavlja Bog, naime, nikada svoj narod. Moguće je čak i da se vuk obrati, kao onaj vuk Sv. Franje, što je često navođeni simbol u ovom djelu. Ne moraju to biti samo komunisti, to su i drugi grješnici. Da se zlo nije bilo udomaćilo u ljudskom srcu, nikada nešto tako loše kao komunizam niti bi nastalo niti bi se razmahalo. Zato nam je slušati naše mučenike i našu Kraljicu Mira.
Fra Frano Dušaj očito je napravio dobar posao. Prikazao nam je zorno mučeništvo onih o kojima govori, prenio nam njihovu duhovnu poruku. Vjerujem da će čitatelji njegove redke rado čitati i razmišljati o njima. A mučenici će i njega i njih pogledati sa smiješkom. U istoj ćemo se domovini sastati bude li naš hod ovom zemljom dostojan i ustrajan.
Miljenko Stojić
fra Frano Dušaj, Mučenici, evo Gospe, Katolički duhovni centar, Sukruć, 2020., str. 5. – 8.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 3. veljače 2021.; hrsvijet.net, 4. veljače 2021.