Print Friendly, PDF & Email

Drago Čondrić, Raspredanje sudbine, Naklada Bošković, Split, 2012.

Htjeli to ili ne svakodnevni izazovi neprestano su pred nama. Moramo ih uspjeti razumjeti i pravilno se prema njima postaviti. Ali, uspijevamo li?

Čondrić ne diže ruke od života, dapače hrve se s njim. I u tome je svoj. Ne slijedi »mainstream«, ne kuša se svidjeti nekom nevidljivom, već progovoriti iskreno i sebi i drugima oko sebe. A mnogo je toga o čemu se može govoriti. Nismo nipošto bačeni u postojanje i zaboravljeni, nego se nad nama uvijek nadvija Božja ruka. Što prije to shvatimo, prije ćemo postati slobodni. Bog je mio i dobar, tako daleko od one slike što nam je pokušavaju nametnuti poglavito javna glasila. S njim se postaje više čovjekom i približava onostranosti koja nas sve čeka htjeli to ili ne.

Dok ovako razmišljamo o ovom pjesništvu, ne smijemo ga jednim pokretom ruke svrstati u religiozno. Ono to jest i ono to nije. Pisac je jednostavno vjernik i jednostavno pjesnik. Iz te isprepletenosti proistječe stav pred životom te stihovi zrelih pjesama. Ispred sebe imamo cjelovitu ličnost, a ne lađu na moru koju valovi bez po muke bacaju tamo i ovamo.

Pjesnik je uložio puno truda u pisanje svojih stihova. Pjesme mu nisu uspio ili ne uspio kratki proplamsaj, nego šire raspredanje o zadatoj temi. A tih tema je zaista dosta. Svu građu Čondrić raspodjeljuje u 7 ciklusa. Pravio ih je tako da se u jednome nađu slične pjesme, a ne na taj način da pomoću njih zapravo napravi još jednu svojevrsnu pjesmu na temu sadržanu u naslovu. Čitatelj će lako razumjeti o čemu govori. Ima što reći i zbog toga ne bježi u zatvorenost, tuđa su mu pomodna naklapanja o nekim nedokučivim dubinama, on dubine traži u jednostavnosti i malenosti. Kolikogod da se dotiče velikih tema, uvijek se, naime, opaža da ide ovom zemljom poput sv. Franje i na njoj traži Božje stope. Tek na taj način postaje se velikim i počinje odmotavati klupko života.

Gore navedeno čini mi se da se lijepo odražava u pjesmi Elegija o starom panju. Čondrić opisuje najprije njegovu sumornost i turobne misli u šumskom gustišu. Nakon toga nastavlja: A kad mu iskušenje pogleda u budućnost/ dotakne dušu, on kao da miješa sjećanje i želju,/ potičuć zamrlo korijenje, da brizne sokovima/ kroz maglovitu stvarnost svog, još samo jednog,/ – posljednjeg ostvarenja i uđe u neko tajno/ doba preobraženja, u kom se jedno kukavno Nigdje,/ preobraća u mjesto čistog uzdignuća,... Istina panj ostaje što je i bio, ali je nada probuđena, čak i onda kad se ne dobiva pljesak za odigranu rolu, kad sve to ostavlja mučan dojam, kako kaže pjesnik.

Dok piše svoje pjesme, Čondrić u njih miješa i stihove drugih pjesnika što uredno najprije bilježi kosim slovima, a onda bilješkom na kraju. Time nenametljivo poručuje čitatelju da nije jedini koji o tome govori. Potrudio se, razmišljao, pratio nastojanja drugih i onda tako oblikovane misli pustio izraziti se na bjelini papira. To umišljeni ne mogu, oni se bore protiv tuđih misli i uzdižu samo svoje. Međutim, svi smo tek putnici na ovoj zemlji. Iste nas brige more i ako ne ćemo jedni s drugima podijeliti iskustva, s kime ćemo?

U šestom poglavlju Raspredanja pjesnik izričitije traga za smislom događaja i stvari oko sebe. Nakon što je opisao puno toga kao da je stao i rekao samome sebi: Čekaj, daj da pogledam je li to sve tako. Pa je uzeo svoje misli i svoje stavove te ih počeo mjeriti s ove i one strane. Pritom je svjestan da ne treba nikamo žuriti (Čemu žurba). Duši treba pustiti da osjeti daljine, a razumu da dostigne srce. Putovati nam je, a putovi su obično neizvjesni, često bez odmorišta. Ovo je pjesnikova poruka koja ga je zacijelo hrabrila u pisanju ove knjige.

Ne smijemo sebi umišljati da smo uspjeli shvatiti nečije izražaje ako smo ih pročitali. No, sebi moramo priznati da su nas potakli na naša osobna razmišljanja. Ovo pjesništvo zaista to u obilnosti čini. Zbog toga će za njim posegnuti oni koji se nisu odali ispraznoj prolaznosti zamotanoj u šarenilo potrošnje. Život je puno dublji i puno ljepši, to nam i Čondrićevo pjesništvo svjedoči. Time i ono samo nastavlja trajati i ne gubi se u ništavilu.

Miljenko Stojić

Drago Čondrić, Raspredanje sudbine, Naklada Bošković, Split, 2012., str. 5. – 7.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 7. siječnja 2013.; hrsvijet.net, 6. siječnja 2013.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 15. veljače 2013., str. 22.

Osobno