Print Friendly, PDF & Email

Stjepan Šešelj (uredio), fra Lucijan Kordić, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2013.

Kad se u Čitluku održavao 8. neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret posvećen fra Lucijanu Kordiću, hrvatskom književniku, franjevcu, svećeniku, emigrantu, žurio sam progovoriti i ja koju o njemu. Nisam stigao. Vozilo sa suprotne strane otjeralo me s ceste, oštri rub izlokanog asfalta probušio gumu i ja ne stigoh. U nekim sličnim okolnostima zaglavio je fra Lucijan Kordić, tamo 1993., kada se taman počeo radovati svojoj Hercegovini po kojoj konačno slobodno hoda. No, takva je ljudska sudbina. Treba je prihvatiti i hrabro ići naprijed.

Ovaj zbornik o fra Lucijanu Kordiću neprestano nam to doziva u pamet. Kao Hrvat, katolik, i k tomu Hercegovac, nije bilo lako opstati u komunistička vremena. Ni s jedne strane granice. Možda je čak bilo lakše ovamo. Zbog neslaganja s režimom mogao si ostati prebijenih rebara te završiti u tamnici, a u inozemstvu si redovito ostajao bez glave. Pogubna zločinačka komunistička ruka imala je tamo svoje ubojice i svoje jatake, često u liku visoko rangiranih političara. Znao je to fra Lucijan i unatoč svemu sjećao se svoga djetinjstva, svoga bijega pred komunističkom čizmom i svoga života u tuđini. Na toj matrici nastalo je njegovo književno djelo kojem je, između ostaloga, posvećena neretvanska književna manifestacija.

Zapisano je u fra Lucijanovu životopisu da je u dječačkoj dobi ostao bez oca, a ubrzo poslije toga i bez majke. Odgajala ga je obitelj, što njemu pjesniku naravno da nije moglo nadomjestiti roditeljsku skrb. Rano je spoznavao oporost života, rano je odlučivao boriti se protiv toga. Osim u svome rodnome Lipnu, punom sunca, cvrčaka, duhana s jedne strane, te siromaštva s druge, mnogo je vremena proveo i na Čvrsnici i Vran planini. Otkrivamo to u nekim njegovim pjesmama punima pastoralnog ugođaja. Čuva blago i u isto vrijeme sazrijeva kao čovjek. Ne čini ga to mrzovoljnim i punim tamnih sjena, nego čovjekom koji zna prepoznati svoju i tuđu muku. Ječe mu pjesme, i književna ostvarenja, vedrinom, Hercegovinom iz tih, ali i iz današnjih vremena. Jesmo se tvarno podigli, ali smo i nadalje ostali takvima kakvima smo bili, izuzev iznimaka kojih nikada ne će nedostajati.

Listajući fra Lucijanova djela i ovaj zbornik lako je primijetiti da je odlučujuću ulogu u njegovu životu odigrao bijeg pred komunistima. Nije to napravio bezglavo. Najprije ih je doživio u Mostarskom Gracu gdje je službovao kao župni vikar. Njihova nemilosrdna ruka »čistila« je to mjesto. Mlad i neiskusan nije se mogao tome načuditi. A onda mu je gostioničareva kći, Franjka Begić, kako je to zapisao u svome dnevniku U danima srdžbe i gnjeva, povjerila tajnu da komunisti pričaju kako će dolaskom na Široki Brijeg pobiti sve franjevce. Povjerovao je u tu vijest i produžio ju je do franjevaca. Međutim, oni su rekli da su nevini i da se nemaju čega bojati. Bio je i on nevin, ali nije vjerovao u komunističku pravdu. Pobjegao je prvi put pred njima. Drugi put bježi nakon uhićenja na Bleiburgu i hoda Križnim putem. Logor u tuđini i konačno sloboda. Tipični hrvatski put onih godina.

Dok ovako razmišljamo o svemu, mi zapravo razmišljamo o nama samima. Jer, fra Lucijan Kordić sa svojim životom i djelom duboko je utkan u život i djelo hrvatskog naroda kroz hudo komunističko vrijeme. S druge strane nije moguće promišljajući zbornik progovoriti samo o temi koju on obrađuje. Moramo u isto vrijeme progovoriti i o samom zborniku. On nikada ne nastaje slučajno, nego tek nakon što netko svojim životom i radom zasluži da zastanemo, to promotrimo i pokušamo mu iskazati svoju zahvalnost i odrediti mu mjesto u našoj sredini. Fra Lucijan Kordić zaista nas je zadužio. Neprestano se to zrcali u donesenim radovima u zborniku. Nisu oni ni jednake kakvoće ni jednake dužine. Ponekad se i ponavljaju, što je potpuno razumljivo. No, svima im je zajedničko da su svjesni da se ovaj čovjek ne može gurnuti u stranu kao da nikada nije postojao i kao da se nikada nije borio da nam svima bude bolje.

Jedna od stvari kojom su se Hrvati odužili ovom majstoru pisane riječi jest i književna nagrada što nosi njegovo ime i dodjeljuje se svake 4 godine za najbolja književna djela pisana u iseljeništvu. Proturječno, ali čekamo vrijeme da ta nagrada jednoga dana bude bespredmetna. Ne znam hoće li to ikada biti, hoće li se hrvatski narod konačno skrasiti na svome ognjištu. Po svemu sudeći sve će ići vrlo teško. Upravo čitam ovih dana da će postupak pred Haaškim sudom za onih 6 naših iz Herceg Bosne završiti najvjerojatnije sredinom 2017. Ako su krivi i ako su zaslužili puste tamničke godine, to bi se nekako moglo i prihvatiti, ali što ako su nevini, kako mi držimo, i ako ih se trebadne pustiti? Zar je moguće nadoknaditi im prohujalo vrijeme, da budemo blagonakloni prema njihovim progoniteljima? Da je živ fra Lucijan Kordić, on bi itekako o ovome pisao i borio se da sloboda zaista pokuca na naša vrata. Očito smo na području koje je još uvijek izloženo raznim povijesnim vjetrovima i još će uvijek biti. Iskusio je to fra Lucijan i u tuđini pa je kao misionar prikupljao rasijano hrvatsko stado. Nešto od toga možemo pronaći u odlomku iz Kordićeve knjige Krateri i gejziri donesenom na kraju ovoga zbornika.

Nešto je ovdje rečeno i o onima koji nisu imali tu sreću da ih ne dotakne komunistička ruka i tako onemogući u njihovom književnom razvoju. Puno ih je, ne ćemo ih navoditi iz poštovanja da ne bismo preskočili koje ime. Ali, ne smijemo ih zaboraviti i trebamo o njima razmišljati prikupljajući im imena i djela. Fra Lucijan je njihov dostojan predstavnik, kao što je dostojan predstavnik svih onih koji su u ratnom metežu izgubili roditelje, braću, sestre, jednostavno bližnje. Slika je to onih nepotrebnih vremena. Komunističko istraživanje govori da je pedesetih godina u širokobriješkoj općini bilo četiri puta više ženskih osoba nego muških. Oni nisu razjašnjavali zbog čega, mi to dobro znamo. Možemo li zamisliti što bi bilo da su ostali živi svi ti ljudi, da smo mogli živjeti u slobodi? Britanci su sve dobro znali pa su nas na Bleiburgu izručili besprizornim komunistima kao ovce na klanje.

Kako je to kad se komunizam ucijepi u dušu, doživio je fra Lucijan došavši u širokobriješku poštu. Presretan što je na svome Širokom Brijegu gdje je završio školovanje i stasao u čovjeka, napisao je podosta razglednica svojim prijateljima i poznanicima. Međutim, mlada službenica nije marila za njegovo raspoloženje. Uz to, bila je bezobrazna. Ne znam, možda sam istu susreo 15-ak godina kasnije. I zbog toga danas više odatle ne šaljem svoju poštu, kao što je i fra Lucijanu bilo dozlogrdilo. Znači, još nisu isparile te sličice iz naše sredine. Nasljednici »drugova i drugarica« sporo se privikavaju na novo vrijeme.

Zaključujući ovo promišljanje o fra Lucijanu Kordiću i o ovom zborniku, još jedanput primjećujem kako je duboka razlika između komunista i njihovih protivnika. Uzmimo za primjer sliku koju Kordić pamti iz vremena neposredno prije svoga bijega. Nakon nedjeljne sv. mise partizani silom mladež uvlače u Kozaračko kolo. Anici prekipjelo te povela gangu: »U kolu sam, ne pjevam od mila, ustaška sam i ja seka bila«. Kolo stalo, Anica odvedena, nikada se nije vratila i nikada joj se za grob nije saznalo. Oni nisu praštali. Mi praštamo, ali ne zaboravljamo. Graditi nam je drukčiji svijet od onoga komunističkog. Poziva nas na to i ovaj zbornik, život čovjeka koji je ostao uspravan do kraja. A vremena nisu bila laka, baš naprotiv.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Čitluk, 25. listopada 2013.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 15. studenoga 2013., str. 16.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 17. studenoga 2013.; hrsvijet.net, 16. studenoga 2013.; Osvit, XX., 79-80, Mostar, 2014., str. 204. – 207.

Osobno