Print Friendly, PDF & Email

Željka Mitrović Jurić, Moja rijeka suza, UBSDRHL, Hrvatski Leskovac, 2015.

Imaš 6 godina, plavi kaputić, neki strašni ljudi došli su s oružjem te tebe i tvoje potjerali u nepoznato, usput ubivši koga su htjeli. Imaš ne znam koliko godina, ne znam što na sebi, a pred tobom stoji ubojica nevinog ti prijatelja i nikome ništa. Između se dogodilo oslobođenje Hrvatske, tvoje odrastanje do punoljetnosti, nesmiljena borba za vlast.

Čini mi se da treba poći od ovih sličica kad govorimo o knjizi pred nama, ili o spisateljskom radu Željke Mitrović Jurić. Ne uspijemo li pohvatati njihovu bit ne ćemo razumjeti niti što pjesnikinja piše i što nam poručuje. A ono o čemu se ovdje radi do zla boga je krvavo, opet tako toplo i nevino. Protuslovlje?

Nedavno pročitah, i pozvaše me da potpišem prosvjedno pismo, kako u Italiji namjeravaju u školama zabraniti pravljenje jaslica i pjevanje božićnih pjesama. Izgovor je da ne bismo smjeli povrijediti osjećaje onih koji nisu kršćani. Nekada se za takvo što rabio pojam politička korektnost, sada se rabi pojam »kultura sjećanja«. Dotle nitko ne pita tu djecu u školama što ona misle, nitko se ne brine kakav će identitet poprimiti u tim školama, hoće li se odgojiti za zdravu međukulturalnu suradnju. Ma kakvi! Važne su političke odluke.

Naša pjesnikinja vjerojatno se ovim nije zamarala dok je pisala ovu knjigu. Ona je slušala svoje srce i to srce joj je reklo da ne smije zaboraviti prijatelja Acu, onoga dečka koji joj je pomagao u skloništu dok je bila još tako mala, da ne smije zaboraviti mnoštvo drugih ubijenih i osakaćenih, da ne smije zaboraviti nebrojena žrtvoslovna mjesta u Vukovaru iz tih ranih devedesetih godina prošloga stoljeća. To je prava »kultura sjećanja« o kojoj danas vole raspredati da bi nas zapravo ušutkali. Sjećaš se svega što je bilo i kako je bilo, ali pritom ne mrziš. Osuđuješ zlo i plješćeš dobru. Sve ove pjesme upravo to govore.

Spremajući se napisati prosudbu nekog djela pravim najprije bilješke. Nastojim prokljuviti u glavne misli koje se u njemu pojavljuju. I ne bude ih puno. Međutim, ovdje sam pritom spoznao nešto drugo. Glavne misli su zapravo u službi događaja. Gotovo svaka pjesma, naročito one starije, krik su duše nad nečim što se zbilo prije ili malo kasnije. Kao da listamo nečiji spomenar. Izranjaju likovi, potpuno stvarni, izranjaju mjesta, potpuno stvarna, izranja bol potpuno stvarna, izranja... Željka Mitrović Jurić licem u lice susreće se s onim što se dogodilo tamo na tom istočnom dijelu naše domovine s obje strane granice. Beskrupulozni napadač nahrupio je u našu svakidašnjicu i nastojao je prebrisati kao krpa prašinu. Ne će to tako ići.

Budući da je u vrijeme određenih događaja bila mala, razumski nije mogla razumjeti što se točno zbiva oko nje. Ali je znala da odora njezina ujaka njoj ulijeva sigurnost, znala je da su neka imena dostojna poštovanja, kao što je ime Blage Zadre, znala je da treba pobijediti ta nerazumljiva vremena. Nije stoga čudno da je njezin uplakani lik u plavom kaputiću prilikom napuštanja voljenog Vukovara umjesto znaka poraza postao znak otpora. Dečki su se borili da više nijedno drugo hrvatsko dijete ne doživi nešto takvo. I, hvala Bogu, uspjeli su, donijeli su nam slobodu.

A oni s druge strane mrzili su ne samo pripadnost hrvatstvu, nego i pripadnost katoličkoj, ma zapravo, svakoj vjeri. Pjesnikinja opisuje događaj s Barišom Ivančićem. Zarobili su ga. Pritom su opazili da ima krunicu oko vrata. Naredili su mu da je proguta. Morao je to učiniti, s nadom da će se ipak nekako izvući, u suprotnom odmah slijedi metak. Ali, križ mu je zastao u grlu. Osjetio je rez preko vrata i pao u baru. Mislili su da je mrtav. Poslije su ga našla dva mladića, a on je svoga sina Milu nakon toga našao u masovnoj grobnici. Tako je to bilo u ta vremena.

No, ne misle svi na ovaj način. Do bola je iskrena i otvorena pjesma Matiću i Glavaševiću može vas biti sram. Dvojica vukovaraca, dvojica koja su se omastila vlašću u ovo vrijeme. I zaplovili u mutne političke visine. Dotle njihovi sugrađani razmišljaju posve drukčije i dosta im je ova svakodnevna, prašinasta zemlja. Sudar je to zaista dvaju svjetova, onoga s početka slavnih, iako krvavih, devedesetih, i onoga nastalog kao troskot na njihovim dostignućima. Taj svijet je rastao dok je i Željka rasla te ju je dočekao u njezinoj punoljetnosti. Drago mi je da nije podlegla njegovom otrovnom sjemenu. A ono nam, kao i svako zlo, laže da smo se uzalud borili, da smo gubitnici, da su nam državu stvorili neki udbaši, da je... Ništa od toga nije istina. Istina je samo da su nam se »prikrpili« i da ih što prije trebamo zbaciti sa svoje grbače. Da bi se to dogodilo, puku netko treba neprestano otvarati oči. Inače se ne bi dogodilo da si na vlast dovodi one kojima je smisao vladanja rušiti uspostavljeno. Pa mu onda nekoga njegova, štoviše onoga koji je kao maloljetnik uzeo pušku u ruke, jednostavno usmrte napucavanjem u nepotrebnu ploču s ćiriličnim natpisom, kao što je bilo s Darkom Pajičićem.

Vratio bih se na jednu pjesmu s početka. Naslov joj je Razmjena 14. 8. 1992. Jesmo li zaboravili ta vremena? Razmjenjivali su nas poput vreća brašna, ali je prije toga bila umješnost sačuvati glavu i dočekati taj čas. Glavni lik iz pjesme uspio je to jer je volio svoje, jer je ponovo htio biti s njima. Mani batine i patnju. I kako dopustiti da zaborav padne na sve ovo? Ne smije se slušati one među nama kojima je jedini smisao života nekome služiti, prodati se za određeni iznos. Jučer su služili jugokomunistima, nakon toga služe svakome tko naleti. Da nije tako, ne bi se događalo da nas na sve moguće načine pokušavaju odvesti do tzv. »regiona«. Umjesto toga radije bismo trebali zapjevati »Ne dirajte mi ravnicu«, kao što nam spominje Željka u jednoj pjesmi, ili u svakoj prilici ne libiti se priznati svoju pripadnost, kao što je to učinila jedna Hrvatica pred zloglasnim Šljivančaninom u trenutku dok je on odlučivao o životu i smrti, što nam Željka donosi u jednoj drugoj pjesmi.

Sve su pjesme u knjizi pisane slobodnim stihom. Pjesnikinji nije toliko važan njihov oblik, koliko ono što njima želi poručiti. U tu svrhu čitava knjiga je ispunjena i raznim fotografijama. One nastoje slijediti ono što se govori u pjesmama. Neke su pokupljene s interneta, neke pripadaju samoj autorici. Kapi su to, ne kiše, nego suza, naših, ne samo Željkinih. Prohujala su vremena, ostale su uspomene. Nad njima je križ. Na naslovnici se autorica moli zajedno s kćerkicom pred jednim od njih. U pozadini se stere ravnica. To je dio naše domovine.

Svatko tko pročita ovu knjigu vjerujem da će zastati i početi razmišljati. Jedna od prvih stvari koju će se upitati jest što mu je u glavi. Možda ono što su mu govorili kroz godine odrastanja ili ono što je vidio u Domovinskom ratu. To vrijedi za one starije, a mlađi si moraju razjasniti je li sve ovo istina. Naši mediji u tuđim rukama neprestano nas uvjeravaju da je povijest drukčije tekla. Željku Mitrović Jurić nisu mogli uvjeriti. Ona zna što je bilo i kako je bilo te od svega toga stvara svoju životnu filozofiju. Budući da su takvi temelji jaki, ne boji se budućnosti. Želimo joj ustrajnost u tome te ustrajnost i Božji blagoslov u pretakanje doživljaja i razmišljanja u književni oblik.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Posušje, 12. prosinca 2015.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 13. siječnja 2016.; hrsvijet.net, 13. siječnja 2016.; glasbrotnja.net, 14. siječnja 2016.

Osobno