Print Friendly, PDF & Email

Drago Šaravanja, Novo odijelo, Matica hrvatska, Zagreb – Čitluk, 2011.

Roditi se u Hercegovini, kao student buniti se u Zagrebu, zbog toga dopasti logora u Italiji, skrasiti se u prekomorskoj zemlji pa se na kraju vratiti natrag. To može samo čovjek koji je razumio bit komunizma. A ona je tako neljudska i zločinačka.

Posve je razumljivo da netko ovakav piše djela koja vjerno oslikavaju njegovu nutrinu. Istina, to nije u skladu s onim što nas uporno pokušavaju naučiti. Takvi nametnu neki trend, pa onda kažu da treba biti u njemu i u skladu s tim te mjere. Ili jednostavnije rečeno od ljudi stvaraju bića bez kralježnice. Da se toga ne bi dosjetili, proglašavaju ih europejcima, gospodom prihvatljiva ponašanja, onima koji grade mostove. Tko se ne boji razmišljati jednostavno kaže: manipulacija.

Knjiga pred nama nije takva. Ona ne zaglupljuje, nego nam otvara oči, posebno onima koji su imali tu sreću da ne žive u huda jugoslavenska vremena. Na satiričan način ispričana je naoko jednostavna priča. Seljačka obitelj piše nekome svome u inozemstvo, oni otuda šalju nešto jer su bogatiji, a vlast sa strane sve motri. Ipak, nije sve tako jednostavno. Na ovim malim stvarima prelamaju se veliki događaji iz naše ne tako davne prošlosti. Zbog povijesnih nedaća obitelji su nam ostale na siromašnom selu, ali bogate duhom. Umjesto jednoga došao je drugi režim, opet zločinački. Unatoč tome život ide naprijed i malo po malo šire se obzorja. Svatko u tome sudjeluje na svoj način.

Ne znam što će sve kritika reći o ovoj satiri. Vjerojatno ne puno, ali ne zbog toga što napisano to nije zavrijedilo. Mnogo je, naime, onih što ih nazivamo našim kritičarima »u trendu«. Pišu ono što se trenutno »nosi«. A ovakva građa još se ne nosi u kulturnoj javnosti hrvatskog društva s obje strane granice. Možda se sve ubrzo promjeni, kažem možda. Ne ulazeći u politička pitanja, recimo da HDZ obećava da će krenuti drugim stazama. To je ona stranka što je predvodila u borbi za hrvatsku državu. Pa su je zbog toga bili umrtvili. Ali se ona ne da. Puhnu li nova vremena eto naših kritičara na vrata. Već su to učinili onda kada je državotvorstvo i domoljublje snažno kročilo naprijed. Oni koji se nisu mijenjali opet će ih prihvatiti, a oni koji su pljuvali nastavit će to i dalje.

Isto prepletanje životnih namisli opažamo dok čitamo što Šaravanja piše. Anđel nije pohađao škole, ali zna kako proživjeti na selu. Dobro su mu poznati i priroda i ljudi oko njega. Takva mu je i žena Mara. Oboje stameni ne mijenjaju se u svojoj nutrini, samo svoj govor prilagođavaju novonastalim okolnostima. Sin Ivan ide u školu i donosi nova saznanja kući, ali ni njemu nije još puno toga jasno, kao ni sestri mu Luciji. Međutim, sve je jasno Granuli i Mani. Prvi je nekada vjerovao u Boga. »Vražji stvor. Do jučer je bija u sjemeništu, danas u službi Sotone. Cili ga je kraj poznava, od Širokog do Ljubuškoga i Mostara. Dobar đak, odličan ministrant, falili su ga svi.« (str. 12.) Ali je danas sve drukčije. Predstavlja komunističku vlast u svome kraju. Mane je negdašnji četnik. Koji dan prije partizanske pobjede promijenio je stranu jednostavno stavivši partizansku kapu i malo prilagodivši govor. Sve drugo je ostalo isto. U ovu galeriju likova treba još ubrojiti i poštare Mehu i Ćazima. Državna plaća, a i ono malo što bi se trebalo uraditi na toj službi ne radi se. Tipična slika komunizma kako ju je upamtio naš puk.

Anđel, a kroz njegov lik zastupljeno je i čitavo selo, mogao se lako prikloniti novopridošloj vlasti zbog čega bi mu bilo mnogo lakše. Međutim, što ako to sa sobom nosi i okrvavljene ruke? To se moglo lako dogoditi. Granula i Mano nisu ubijali samo u ratu, nego i dok su na vlasti u ovim krajevima. Zatukli su iz koristoljublja obitelj koja je došla iz inozemstva. Nešto slično umalo nisu učinili i s Anđelom i njegovom obitelji jer je »reakcija«, ne plješće novoj vlasti. Ali nešto je iznutra tjeralo Granulu da se nosa s Anđelom i njegovom pameti. Htio je uhvatiti ga u krivu pa bi se onda njime pozabavila i Husina »vaspitna palica«, a nakon nje došle bi i ozbiljnije mjere. Ujedno bi to bilo i napredovanje u službi, jer si otkrio narodnog neprijatelja. Ubijanje po kratkom postupku više nije bilo u trendu.

Šaravanja je u ovu izvrsno napisanu satiru sažeo iskustvo kraja kojeg su progonili, ali ga nisu uništili. Može se reći da je većina naših obitelji prošla kroz nešto slično. Tijekom Drugog svjetskog rata malo ih je bilo s komunistima, kasnije se to pod djelovanjem novih vremena nešto raširilo, ali opet ne tako da bi se promijenila bit ovih krajeva. Domovina, Bog i Crkva, oličeni u liku fratra ili crkvenog službenika, ostali su ono svjetlo prema kojem se uvijek išlo i u kojem se ogledavalo. Kad nešto ne znamo, uvjereni smo da oni to znaju, pa makar ih i ne shvatili kad nam to kažu. Dogodilo se tako i Anđelu i njegovim suseljanima. Nisu razumjeli kada ih je fratar upitao što su se okupili oko Anđela i njegove spavaćice. Oni su mislili da je to odijelo i svatko je s tim mislima u glavi pošao na sv. misu.

Unatoč nedostatku mnogih saznanja o stvarnom životu koji se odvija, likovi iz ovog romana, odnosno drame, jer oboje je stavljeno u istu knjigu, znaju da treba čuvati svoj jezik i sve ostale svoje običaje. Ispravljaju jedni druge, potpomažu se da bi ostali nauzgor. Pritom se paze i od ružnih riječi, iako nekima ipak popuste. Psovke uopće ne dolaze u obzir. Očito je riječ o likovima koje današnji »trendovski pisci« nipošto ne bi stavili u svoje djelo. Njihovi likovi itekako psuju, itekako prostače, itekako hule na Boga, jer se to, kažu, traži. Mnogi na to tresu glavom, ne samo oni pobožni, nego i kazališni stručnjaci kao što je Sanja Nikčević. Treba se samo usuditi razmišljati svojom pameću.

Za ponadati je se da će nas Šaravanja još obdariti nekim ovakvim djelom. Premalo je govora u našoj književnosti o zlima komunizma, o zlima prema Hrvatima u Domovinskom ratu. Previše je, pak, onih djela koja pljuju na nas.

Šaravanja je sve zapisao znalačkom rukom tako da se ne mora bojati za svoj književni glas, dapače. Bliskom tematikom i bliskim jezikom doprinio je podizanju spomenika našem narodu koji je ostao svoj unatoč svim nevoljama. Zato će ova knjiga imati svoje čitatelje i spominjat će se kao ona Vladimira Pavlovića Kad su se koze smicale. A neki budući književnici kroz satiru će progovoriti i o ovome našem današnjem vremenu. To je njihova zadaća i imat će, nažalost, o čemu pričati.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Čitluk, 23. svibnja 2012.; Hrvatsko slovo, Zagreb, 29. lipnja 2012., str. 22.Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 21. siječnja 2013.; hrsvijet.net, 19. siječnja 2013.

Osobno