Print Friendly, PDF & Email

Zdravko Kordić, Uviranja, Vlastita naklada DHK HB, Mostar, 2012.

Nekada, dok je u javnom mnijenju bila živa svijest o ćudorednim načelima, umjetnost se uglavnom živjela. Njezini stvaratelji trsili su se ići njihovim putem i darom koji im je Bog dao doprinijeti pobjedi dobra na ovoj zemlji. Međutim, proglasiše da Boga nema i sada nagrade dobivaju oni koji nam umjesto vječnih istina dobra, lijepa i istinitosti donose same sebe. A s tim se ne stiže daleko.

Kordić je toga svjestan i uporno ide drugim putem. Zbog toga čitajući njegovo pjesništvo ne ćemo naići na politički korektan govor ili trend, nego na samosvojnu riječ, koja može i griješiti, ali se zna čija je i što hoće. On preispituje sebe i preispituje stanje oko sebe. U tom stanju je i drugi, nekada neprijateljski raspoložen prema njemu, nekada njegov prijatelj, njegova ljubav, biće koje ga povezuje s Bogom koji je pjesnikov uvir. Tragajući za drugim, tragajući za Bogom, tragajući za sobom pjesnik uvire u svoju dušu, iznosi nam je na pladnju i pokušava s nama uspostaviti odnos povjerenja. On je takav, ide tim stazama i možemo ga primiti među svoje ako hoćemo.

Prvi ciklus Oaza i oblikom i sadržajem različit je od druge građe u zbirci. Stilom pjesama u prozi pjesnik progovara o valovima u svojoj duši. Sve je uskovitlano, misli se roje, preispitivanje, traženje, prohodnost je ograničena, magla, tu je ljubav, crnina, zov beznađa, nada, Bog. Ploviti se treba, a teško je. Oaza plamti u daljini i treba je se domoći. Kako, kada, na koji način? Pljušte pitanja, odgovora je naizgled malo, ali opet sve ide svome cilju ili uviru. Duh je Sveti tu, pomaže nam da razumijemo i ono što inače ne bismo razumjeli.

Preostali dio zbirke je u stihovima. Kordić je napravio obračun sa samim sobom i sada se može posvetiti i drugim temama. Njih je dosta, kao i misli. Nije to pjesništvo pojavnosti, tankoćutne lirike, to je pjesništvo angažiranosti, ono koje traži čitavog tebe i nagoni te na odgovor. Bog, domovina, prijevara, hrvanje s poteškoćama, ćuh pobjede u grudima. Ja raspjevan, oni osupnuti/ Pa - »zar ga nismo dokrajčili?« (Šutnja)

Uz pisanje pjesama Kordić je bio i sastavljač antologija. Zacijelo da mu je taj rad pomogao i u priređivanju ove zbirke. Ima ovdje pjesama koje desetljeće stare, a ima i onih novih. Većinu njih označio je nadnevkom. Na taj način možemo pratiti ne samo pjesnikovu pjesničku nit, nego i onu društvenu. Određeni događaji tjerali su ga da umjesto mržnjom progovori krikom – pjesmom. Nekada je opora, ali je uvijek s primjesama prkosa. Ma što god da se dogodilo mora se uspjeti. Nismo na zemlji da nas slome, nego smo na njoj da njome prođemo uzdignute glave i jednoga dana takvi prispijemo svome Bogu. Stari bi Iliri rekli slobodni. Vjerovali su da ćeš i kod Boga biti slobodan ako si mu slobodan došao. Zbog toga su ginuli bez predavanja. Takvu slobodu voli i Kordić. Trenutno mu je određeni ne priznaju pa će mu pjesme teže ući u novije antologije. Na pozornici je ponovno duh starih zločinačkih komunističkih vremena. Kordićeve pjesme tamjan su od kojega on bježi. Ipak, ostala je vedrost i vjedrost staroga Praha/ Jeka njegove povijesti. U mojoj podsvijesti/ Marksova podvala o nasilnom nestanku/ barbarskih hrvatskih plemena –/ germanizacijom i ungarizacijom,/ a ne reče ništa o Česima i Slovacima/ koji su između te dvije vatre; (Moć kamena) Nije samo Marks takav, ima i drugih koji idu njegovim stopama. Dovoljno se prisjetiti našega tzv. ulaska u Europsku uniju, kao da već oko tisućljeće i pol nismo dio te Europe i kao da joj nismo mnogo toga dali. No, vremena su takva i otrpjeti nam je sve preprjeke koje iznova stavljaju pred nas.

Jesen je. U podrumima/ grgolji vino/ u drvenim bačvama stoljetnih hrastova,/ šuma diše pradavnim vinskim mirisom/ To je tik razdanjenje između jučer i danas,/ između prošlosti i budućnosti// (Uviranja) Ove riječi naizgled nam približavaju drukčijeg Kordića, liričara zagledana u svijet oko sebe. Međutim, nastavak je ipak drukčiji. To je bitak našega jestva,/ jastva; i onoga oko nas/ koje vremenom neumitno teče, teče/ i konačno uvire u ono nepostojeće Na ovoj točci ove prosudbe, s ovim netom iznesenim mislima, čini mi se da je vrijeme upitati se što je s nama? Kako mi prilazimo spomenutim temama? I nas grizu naše dvojbe, savijaju nas naši neuspjesi, boli nas nerazumijevanje drugoga, ljuti nas smjer kamo naše društvo trenutno ide. Imamo li se snage sa svime tim uhvatiti u koštac i progovoriti pjesmom, možda ne sličnoj Kordićevoj, ali svojom pjesmom, onoj koja ne traži istovjetnost s nekom drugom, nego samo da bude pjevana i ništa više?

Tko na stvarnost ne odmahuje rukom moći će poput Kordića progovoriti i o pobijenim hercegovačkih franjevcima, mučenicima, kako ih on, a i mnogi drugi, naziva. Pobijeni su, ne zbog krivnje već zbog svoga značenja. Kroz njih su htjeli ubiti narod, ubiti Crkvu, zatrti svjetiljku koja nas jedina može izvesti iz komunističke tame. Pjesnik je sav zanesen, drhti prolazeći kraj mjesta gdje su pristalice zla dovršile svoj naopaki naum. Nikakvu obavijest ne dobismo zadugo/ Spazismo: da smo nakon više od šest desetljeća tu!/ U borbi za nedovršenu i krvavu hrvatsku Riječ/ Zahvaljujući sjemenu mučenika izniknula je nova/ svjetlosna/ Crkva/ U tlocrtu je križ! I sjećanje na naše patnike (Mučenicima, hercegovačkim franjevcima) Nisu patili, dakle, samo oni, patili smo svi mi s njima. Htjeli su nas ušutkati, bezuspješno. Progovaramo o njihovoj zloći i znamo tko smo.

Kordićevu angažiranost možda najbolje zrcali pjesma U blizini Hrvatske. Tu su masline i smokve, lozovo trsje, dočekujemo Isusa, kličemo mu, svratio je u našu malenu Hrvatsku Kalvariju. Ali nije sve dugo potrajalo. Počeli smo vikati da se razapne. Lahor je nastavio njihati grane masline, odlazila je naša povijest. Treba tragati za lijekom, izgubljenim jezikom. ... iz zlih vijesti rađa se ponovno/ žar ptica rekao bi pjesnik. Što je ona, on o tome ne govori, trebamo sami to odgonetnuti. U zraku ostaju upitnici, idemo i nastavljamo tražiti sebe.

Kroz ove stihove progovorila nam je nada unatoč svemu, kad slušamo neke druge naše pjesnike onda nam dođe pljunuti na same sebe. Takvima nas, naime, prikazuju. Istina i oni nastoje »uvirati« u svoju dubinu, crninu koja je to kod njih zaista, a kod Kordića je otkrivanje. Zar je potrebno reći da ih nema smisla čitati?

Zaključak bi trebao biti određeni sažetak iznesenoga. Zbog čega ne bismo uporabili pjesnikove riječi? Opazio sam nedostatnost moje pjesme; njezinu manjkavost. Mjerio sam precizno svoju tugu. Mjerio sam svaku suzu, svaki trag. Navješćujem ti jedno rođenje. Tu moć svoje nemoći kojom me obuzimaš do očaja. Kriknuo sam kao galeb nad morskom plaveti. Znala si obuzeti zrcalo mojih snova. Svevišnji dar. (V.) Da sve smo primili kao dar, o svemu ćemo jednoga dana izvijestiti darodavca. Dotle nam je hoditi ovom zemljom i čuvati iskru njegova života.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Mostar, 6. studenoga 2012.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 18. veljače 2013.; Dubrovnik, XXIV, 2, Dubrovnik, 2013., str. 294. – 296.; Zdravko Kordić, Šumovi vremena, III., Biakova – DHK HB, Zagreb – Mostar, 2016., str. 19. – 22.

Osobno