VELIKE MALENE PRIČE

Print Friendly, PDF & Email

Ivan Bor, Malene priče, Matica hrvatska – Naklada Jurčić, Čitluk – Zagreb, 2004.

Dok sam razmišljao što napisati o najnovijoj knjizi Ivana Bora, odnosno Krešimira Šege, kako ću dalje navoditi, pokrenuo se čuvar zaslona na računalu. Lišće upada u čistu bistru vodu i plovi svojim putom. Baš takva je i Šegina knjiga priča za djecu. Poput lišća upada u život i odlazi svojim putom. Pitanje je samo kakva je voda u koju upada. Na to mogu odgovoriti za sebe, a za drugoga samo naslućivati.

Možda sami naslov knjige Malene priče nije najsretnije izabran. Po svome obujmu jesu malene, jesu crtice, ali to ništa ne kaže o njihovoj veličini, nego nas samo zavarava. Stoga bi bilo bolje da je Šego izabrao neki drugi naslov, puniji stvarnoga sadržaja koji se nalazi u tim pričama. Ipak, važnije su priče nego njihov zajednički naslov.

Opširnije...

POSLUŠNOST

Print Friendly, PDF & Email

Ivan Aralica, Svetinka, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003.

Zanimljiva šutnja prati najnoviju Araličinu knjigu »Svetinka«, odnosno nastavak Sebastijanovih priča »Ambre« i »Fukare«. Dok su prve dvije nemilice napadali, razvlačili, o potonjoj uglavnom šute. Ponetko se javi, onako iz prikrajka, i to je sve. A »Svetinka« nije nimalo lošiji roman s ključem od prethodna dva, dapače. O čemu je, dakle, riječ? Upravo je o tome riječ! Neovisni prosuditelji govore o Aralici kao i prije, kao i o drugima, stručno i pošteno. Oni drugi?

»Svetinka« kao roman nemilosrdno zasijeca u svijest i podsvijest mnogih u hrvatskom društvu. Svetinka kao ličnost odražava suvremenu hrvatsku tragediju. Nemoguće je postalo mogućim, jednome narodu uništavali su dušu, iz dana u dan. Radili su mu to ne neki tuđinci, bilo bi to lakše, već njegovi, zbog toga je sve i bilo teže. Utjeha može biti jedino u tome što se to nije događalo samo hrvatskom narodu. Bilo ih je još istočnije od ozemlja hrvatskoga naroda, a ima ih i sada, na nekim drugim stranama svijeta, srećom samo još preostalih. Slobodoljubivi svijet namjesto da se bori protiv te nemani, odredio joj je područje gdje može iskazati svoju opaku narav. Svetinka, obični pojedinac iz puka, sve je to morala preturiti preko glave. Uspjela je i otišla s ovoga svijeta kao veličina, junakinja iz nemirnih vremena.

Opširnije...

HRVATSKA MUKA NA DLANU

Print Friendly, PDF & Email

Borislav Arapović, Gog i Magog hrvatski, Naklada DHK HB, Mostar, 2004.

Pročitao sam dosta toga od dobrih napisanih knjiga o Domovinskom ratu. No, nigdje nisam naišao na tako žestoko izraženu hrvatsku muku kao u Arapovićevoj knjizi Gog i Magog hrvatski. Ponekada ju je zbog toga teško čitati, želudac jednostavno ne može podnijeti sav taj užas. Ipak, nije to na način današnjeg pisanja gdje je muka, izlijevanje zla svrha sama po sebi. Arapović kao da svjetlom svoje svjetiljke obasjava zlo da bi bilo manje strašno, da bi zbog pokazane rugobe privlačilo manje ljudi.

Ovakvom dojmu pridonosi poseban Arapovićev način pisanja u većini novela u knjizi. Ne zna se gdje rečenice počinju, a gdje završavaju, riječi teku kao slijed misli, bremenite sadržajem, neuhvatljive poput vremena. Počesto svojim izgovorom oponašaju neku sliku. Na taj način čitatelj je i nehotice uvučen u samu srž zbivanja. Ne osjeća, naime, da zajedno s piscem stoji negdje po strani, već se i sam pretvara u žrtvu. Najbolji primjer za ovo je prva novela u knjizi pod naslovom Bršljan. Slijedi je zacijelo Gimnazijalka Ivana. U jednome trenutku nađemo se u razmišljanju da trebamo uletjeti i jednostavno rasprpati svo to događanje. A pred nama je samo bijeli list papira s crnim slovima!

Opširnije...

SVIKLOST NA BORBU

Print Friendly, PDF & Email

Joso Živković, Nenaviklost duše, HKD Napredak, Zagreb  Orašje, 2003.

Što čovjeka tjera pisati pjesme? Književni stručnjaci zacijelo bi o tome mogli puno toga više reći nego sami pjesnici. Oni to jednostavno čine i gotovo. Zbog toga ću pogriješiti ako kažem da je u Živkovićevu slučaju samo tuga ono što ga pokreće pisati pjesme sabrane u njegovoj najnovijoj zbirci. Nje zacijelo ima i od nje zacijelo treba početi, ali ima tu još mnogo toga. Premalo je kopati po svojoj tuzi, staviti šešir na glavu i tako se približiti Tinu Ujeviću.

Sam naslov zbirke sretno je odabran. Pjesma istoimena naslova onaj je ključ koji nas uvodi u zagonetku Živkovićeva pjeva. Okusio je život, zapljusnula ga njegova tmina i on se skupio u se poput školjke s biserom kada se dotakne. Da to nije tako, ne bi Živković prepoznao svjetlo, ne bi mu se ono činilo toplo i bistro poput djetinjeg oka. On jednostavno dodiruje temelje svoga postojanja. Ne čini to zbog razbibrige, već zbog dubokog unutarnjeg doživljaja. Želi saznati istinu, opiti se njome i tako graditi život. To ga je traženje izranilo i muči se zacijeliti svoje rane. »A moja duša,/ nenavikla na blagost/ i ljepotu, šuti/ tminom optočena,/ i ne vjeruje.« (Nenaviklost duše). Mi, možda, vjerujemo? Tko zna. Ovisi to o tome koliko smo spremni uhvatiti se u koštac sa životom oko sebe.

Opširnije...

Osobno