Krešimir Šego, Fra Slavko, Informativni centar »Mir« Međugorje, Međugorje, 2006.

O događajima u župi Međugorje napisano je mnogo knjiga. No, pišu se i dalje. Prevelik je ovo Božji zahvat u povijest ljudskog roda da bi se mogao opisati za nekoliko desetljeća ili s nekoliko tisuća knjiga. Zna to Krešimir Šego i zbog toga ne prilazu preuzetno pisanju, s namjerom da nam baš on razjasni što se to zbivalo i zbiva. On pisanju prilazi ponizno, opisuje jednoga čovjeka da bi u isto vrijeme opisao cjelinu. Nema u njegovu pisanju preteških riječi i preteških umovanja, nudi se jednostavnost, ali takva jednostavnost koja sili čitati dalje, a ne prestati s tim. Iako bi ovo trebao biti životopis, nema previše šturih podataka. Ali ima takvih podataka koji nastoje osvijetliti duh čovjeka i svećenika fra Slavka Barbarića. Zbog toga bi se moglo reći da je Šego ostvario »duhopis«, uradak koji je kao književna, odnosno publicistička vrsta danas prilično zamro, a valjana razloga za to nema.

Kako i priliči jednom ovakvom radu, Šego počinje s fra Slavkovim djetinjstvom. U kratkim crtama pokušava oslikati njegove korijene i dati nam jedan od ključeva za razumijevanja njegova čitavog kasnijeg rada i života. Drago mi je da nije pao u iskušenje uljepšavanja. Prišao je ljudski zrelo tom fra Slavkovu razdoblju života i u bitnom nam dočarao svijet iz kojeg on potječe. Slikajući njega oslikao je i čitavo podneblje koje ga je iznjedrilo. To je ujedno značajna crta Šegina pisanja u čitavoj knjizi. Iskazuje se tu i njegova lirska nadarenost, ruka istinskog i priznatog književnika. Ona, kao i u ispisivanju fra Slavkova lika, ispisuje ponovno duhopis, ali sada čitavog jednoga kraja. Mislim da će ovo biti još jedan od razloga zbog čega će hodočasnici, naročito inozemni, željeti čitati ovu knjigu. Ne zaboravimo da vječno ostaje lebdjeti pitanje: zbog čega se Kraljica mira ukazuje baš u ovom kraju, do njezina dolaska po ničemu posebno poznatom, u narodu koji je tada bio, a na žalost i danas je, na začelju europskih i svjetskih društvenih zbivanja? Tu je još i prirodna ljudska znatiželja upoznati predio kamo ideš.

Prethodnim riječima načeli smo temu koja se provlači kroz čitavu knjigu: povijesni usud na prostorima gdje se ukazuje Kraljica mira, usud koji se u koncentričnim krugovima širi dalje. Tko se zaista dadne čitanju primjećuje da je taj usud grk, povijest nije mazila hrvatski puk koji je oduvijek bio u cjelini vjeran Bogu i svim pravim životnim vrijednostima. Jer, samo iz takva okoliša mogao je doći netko kao fra Slavko Barbarić. Šego ne zdvaja nad događajima, već svjedoči o ustrajnom hodu naprijed koji je došao do izražaja naročito u počecima Gospina ukazanja. Ne zaboravimo, tada je carevao komunizam i samo svecima i nepopravljivim sanjarima moglo je padati na pamet da mu je kraj veoma blizu. A on ni malo nije volio Boga, vjeru i sve ono što je dobro u čovjeku. To konačno priznade i Europa povijesnom rezolucijom 1481. ovih dana. Je li i prosvjetljenje iz župe Međugorje koje se već desetljećima nudi Europi i svijetu u tome imalo svoje prste? Ne vjerujem da nije. Šego spominje s kim se u svom radu, ili u Gospinoj školi, susretao fra Slavko. Bili su to ljudi svih zvanja i svih zanimanja. A ako se on susreo s toliko njih, koliko se tek onda susrelo njih s Kraljicom mira i duhovnošću koja ne ostavlja ravnodušnim? Događanja u župi Međugorje zaista su promijenila i mijenjanju svijet tako da će jednoga dana biti osuđena i druga povijesna zla kao što su kolonijalizam, fundamentalistički sekularizam i slično.

Šego podosta prostora u ovoj knjizi posvećuje fra Slavkovu pisanom djelu i njegovim raznim pothvatima. Opisao ga je kakav je on uistinu bio: knjige mu se prodaju u stotinama tisuća, o njegovim djelima se piše, a njemu je to važno samo toliko koliko može pomoći da zamisao koju na taj način izražava ide dalje. Providnost ga je već prije na to spremala. Iako je završio visoke škole i slijedom toga trebao biti znanstvenik, on je uvijek više naginjao klasičnom dušobrižničkom radu. Nakon početka ukazanja i zdrave ljudske provjere o čemu se točno radi, upisao se u Gospinu školu i postao jednim od njezinih najboljih učenika. Sve je zasnivao na tome: učenik u školi Kraljice mira. Toj školi prilazio je puninom svoga bića, srcem, zbog čega se ta riječ nalazi u naslovima gotovo svih njegovih knjiga. Shvaćao je da samo promjena srca donosi uspjeh i vodi čovjeka naprijed. Njome se vidi puno dalje i spoznaje puno dublje. Mudar čovjek to prima na znanje.

Završavajući recimo još da je Šego mogao ostvariti jedno ovakvo djelo zahvaljujući tome što i sam potječe iz istih krajeva i što se i sam upisao u školu Kraljice mira. Svoj književni dar, i ostale darove, stavio je u službu velikih povijesnih događanja. Susretao se s fra Slavkom, s drugim Gospinim učenicima i ne libi se svjedočiti o viđenom. Istina je da u trenutnim književnim krugovima to zna škoditi njegovom književnom glasu, ali zar znači da je manje književnik ako obrađuje vjerske teme? Ono što je nepatvoreno ostaje, a sve ostalo odlazi u duboku prošlost.

Miljenko Stojić

Krešimir Šego, Fra Slavko, Informativni centar »Mir« Međugorje, Međugorje, 2006.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 26. lipnja 2006., 21.00 – 21.45