Print Friendly, PDF & Email

fra Blago Brkić, Od Hercegovine do Konga, Ziral, Mostar – Zagreb, 2003.

Odlazak u tuđu zemlju obično su poduzimali pustolovi i plaćenici. Podrazumijeva se da se nisu tako zvali. Bili su to prosvjetitelji, dobrotvori, jednom riječju ljudi napretka. Ne bi sada trebalo misliti samo na »otkrivanje« Amerike, bilo je tu još mnogo takvih poduhvata. Uostalom, takve stvari događaju se i danas. Zar i sami to nismo iskusili? Ipak, ima i onih koji u tuđe zemlje odlaze zbog dobra koje nose u sebi. Spomenimo samo navjestitelje Evanđelja. O jednome takvome govori knjiga »Od Hercegovine do Konga«. To je fra Blago Brkić. Njegov se život doima pustolovinom, ali on to u svojoj biti nije. Njemu je samo na pameti pomoći drugome i ništa više. Na mnogo mjesta knjiga o tome daje dojmljiva svjedočanstva.

Teško je ovu knjigu smjestiti u neki knjiški rod. Ima ona u sebi natruha memoaristike, nabožne literature, putopisa. Piscu, i ujedno glavnom liku, nije stalo do toga točno vremenski reći kada se nešto dogodilo i možda još pokušati sve to povijesno raščlaniti. Njemu je više stalo do toga da izrazi povijest jedne namisli u sebi. A ta je namisao biti uvijek pripadnikom svoga naroda i svoje vjere. Dijelom se to kosi s onim što je radio u Africi. Tamo je urođenike, ustvari, lišavao njihove vjere, a usađivao im drugu. No, treba znati da nikoga na to nije silio. Pokazivao im je da kršćanska vjera ne zarobljava, nego da oslobađa, za razliku od njihovih vjerovanja. Uvjerivši se u to pristajali su uz ono što je govorio. To oslobađanje pokazivalo se i na običnim svakodnevnim stvarima. Jedna od njih jest dovod vode s vrela u brdu u selo. Vjerovali su da se na tom vrelu odmaraju duše njihovih predaka i da ne samo nije dobro dirati u tu vodu, već nije dobro ni ići u to brdo. Kada se ni misionaru ni katehistu ništa nije dogodilo nakon popijene čaše te vode, zaključili su da se i sami mogu tako ponašati. Došljakova vjera i način ponašanja stekli su dublje korijenje.

Nije fra Blago mladićem otišao u Afriku. Puno je toga već dotle bio prevalio preko svoje glave. Rodivši se neposredno nakon I. svj. rata iskusio je što je nestašica i siromaštvo. Nadao se, kao i svi drugi, da će to tijekom vremena nestati. Na žalost dolazi II. svj. rat. Zatiče fra Blagu u samostanu. Partizanska pobjeda i njega je otjerala prema Zapadu, nadomak Bleiburga. Shvaća da se iz svega toga mora izvući, pa naletjevši na fra Ivu Bagarića s njim donosi odluku samostalno se vratiti natrag. Uspjeli su, inače ne bismo danas čitali ovu knjigu. Muke još nisu bile gotove. Trebalo je službovati na različitim župama namjesto ubijenih i zatvorenih fratara. Ubrzo dolazi i poziv u JNA. Nove vlasti njega i slične ne puštaju tako lako na miru. Uspijeva živ i odatle izići. Čekaju ga nesporazumi s »narodnim odbornicima« i sličnim slugama vlasti. Dolaze i prijepori oko svećeničkog udruženja Dobri pastir i početak žalosnog Hercegovačkog slučaja. Fra Blago na temelju pamćenja hrabro bilježi svoja razmišljanja o svemu. Dopiru do njega molbe biskupa iz misijskih zemalja. Spreman je poći. Na kraju balade dolazi u današnji Kongo.

Svakako da bi doživljaj pri čitanju knjige bio pitkiji da je izdavač malo više pozornosti obratio na prijelom teksta. Ovako, nekada nedostaju slova, nekada riječi, nekada nije izbrisano što je trebalo biti izbrisano, a dopisana je popravka. Nigdje ne pišu imena lektora i korektora, pa se ne zna kome bi trebalo uputiti ovu primjedbu.

Unatoč svemu, fra Blagino slovo ima svoju težinu. Našavši se u Kongu pokušava naučiti kiluba jezik. Ne ide. Muči se. Ništa. Odlučuje napustiti misije. Spreman je prihvatiti poraz. Jednoga dana šećući prirodom spoznaje da je zapamtio ono što je jučer učio. Isti dan naučio je Očenaš na tom novom jeziku. Stvari su krenule svojim prirodnim tokom. Na kraju svega fra Blago postaje onaj tko stoji na čelu prevoditeljske skupine Svetog Pisma na kiluba jezik. Sam skuplja tu skupinu i vodi njezin rad. Uspijeva, zalaganjem i nevjerojatnom tvrdoglavošću, u dobrom značenju te riječi. Povijest mu je već odala priznanje. Počeo je sasvim slučajno, zapravo iz svoje drskosti prema životu. Nije dopuštao da ga satre, već se neumorno borio. Na svojim navjestiteljskim putovanjima negdje je pokupio malariju, i to onu cerebralis. Oni koji je dobiju ili umru ili polude. Samo rijetki ozdrave. Hvala Bogu, fra Blago je bio među njima. Poslije bolesti nije više mogao podnositi jake tjelesne napore, pa mu je na um palo, ne da ode iz misija što prije, već da prevede Sveto Pismo na domaći jezik. I kasnije je imao tjelesnih poteškoća, ali je i njih pobijedio. Bio je spreman učiti raditi i na računalu. Na kraju je uvidio da je to sredstvo suviše daleko od prilika u kojima je živio.

Naznačili smo samo nešto malo od onoga što je fra Blago učinio. Očekivali bismo da se on time hvali, ali toga u knjizi nema. Jednostavno živi svoj život i svi uspjesi za njega su nešto prirodno, ništa naročito zbog čega bi okolo trebalo ići uzdignute glave. Neuspjesi za njega nisu nesreća, već prilika preispitati svoj hod i nastaviti drugačije. Nalikuje li sve ovo na pustolovinu? Budimo iskreni pa priznajmo da nalikuje. Romani i filmovi prave se na ovakvom jednom životopisu. Međutim, ova je pustolovina blaga, mirna, donosi radost i svježinu. Zna to već povijest Konga, a u budućnosti će znati još i više kada se razraste stablo koje je fra Blago zasadio. Nije to uvijek činio sam. Pomagala su mu još neka braća iz Hercegovačke franjevačke provincije, o čemu lijepo govori u knjizi. Neki od njih su još tamo. Pustolovina se tako nastavlja, iako se fra Blago zbog velikih zdravstvenih poteškoća morao vratiti u domovinu.

Razmišljajući o fra Blaginu povratku čini mi se da bi naslov knjige mogao biti »Od Hercegovine do Konga i natrag«. Bolje bi to zaokružilo životni tijek čovjeka okrenutog ljubavi prema drugome. U knjizi je ustvari tek nekoliko rečenica o fra Blaginu povratku i prilikama koje zatiče u domovini. A bilo bi zanimljivo čitati njegova sadašnja zapažanja i uspoređivati ih s doživljajima iz komunističke strahovlade i života u Kongu. Sve je danas mirno i lijepo ili i nadalje ima pustolova i plaćenika? Zadivljuje lakoća kojom fra Blago podnosi težinu svoga puta. Kako, dakle, danas to čini? Zapravo, nismo li mi, ili bismo to trebali biti, fra Blago? Gledam knjigu na stolu ispred sebe. Ukoričena povijest jednoga dostojanstvenog života. Kakva je moja?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 28. srpnja 2003., 20.15 – 21.00

Osobno