Print Friendly, PDF & Email

Zoran Kupreškić, Haška priča, Bonus – HKD Napredak, Vitez, 2002.

Preda mnom je još jedna od onih knjiga za koju bi bolje bilo da nikada nije napisana. Naslov joj je tako jednostavan: Haaška priča. No, sadržaj joj je mučan i težak. Nije se dogodila samo svome piscu, nego se dogodila i svima nama. A ni pisac, ni mi je nismo htjeli pisati, ali smo morali. Haag se, kao sudište koje su osnovali Ujedinjeni narodi, zadnjih godina nesmiljeno nadvija nad našim glavama. Mišljenje o njemu je oprečno, ovisno od toga tko ga izgovara. Najdrastičnije je svakako kod onih kojima se Haaški sud neposredno bavi. To je i razumljivo. Svi drugi su, ipak, samo promatrači.

Ove netom iznesene misli čini mi se da se neprestano zrcale kroz ovu knjigu. Piscu Zoranu Kupreškiću i njegovim sudrugovima nanesena je velika nepravda. Ali ne samo njima! Okrivljeni su za nešto što nisu učinili. Nikada im to nije ni padalo na pamet. Na kraju jedva su se spasili od lažne optužnice. Pritom nisu mrzili one koji lažno svjedoče i koji neodgovorno prilaze prikupljenim dokazima.

Kupreškić dobro počinje knjigu opisom svoga djelovanja u Gradskom kulturno-umjetničkom društvu Vitez. Ono djeluje i onda kada su već ustrojena nacionalna kulturno-umjetnička društva Napredak i Preporod. Želi sačuvati taj privid zajedništva, multikulturalnosti, kako se danas voli reći. Ratni događaji su donijeli svoje, ali je ostao spomen na tu želju. Ne znači to naravno da Kupreškić nije znao kojem narodu pripada. Htio je samo stvoriti uvjete za mirniji, ljudskiji način kada se bude razilazilo. Bilo je, naime, svakome jasno da je jedna država prestala postojati i da se rađa nešto novo.

Ovaj pokušaj očuvanja multikulturalnosti nazočan je kao krik, osobito na ovim prvim stranicama. Svi su svjesni da dolazi rat, ali se straže drže zajednički. Nisu to neke posebne straže i neki uvježbani borci, nego obične seoske straže i obični seoski borci. Netko je naredio da to prestane. Tko? Mnogobrojni su odgovori, ali to zacijelo nisu naredili Zoran Kupreškić i ostali kojima su darovane zrakoplovne karte za Haag. To očito ne znaju neki koji kao vještaci svjedoče na suđenju u Haagu. Njihovu nazovi znanju Kupreškić se obilato čudi. Nije mu jasno kako netko takve osobe može prikazivati stručnjacima. Međutim, one sve znaju, pa čak i više od toga. Podrazumijeva se da su za multikulturalnost, demokraciju i sve tomu slično. Kupreškić i ostali, valjda, nisu. I sudski postupak ide dalje, kao da se ništa ne događa. Takva vremena i ništa više, zrcali se u očima i srcu Kupreškića i sudrugova.

Nije rat između Hrvata i Muslimana započeo potpuno iznenada. Kuhao se polagano, budući da je na objema stranama bilo onih koji su ga nastojali izbjeći. Pucalo se, mirilo, bježalo, međunarodne snage odlazile i dolazile, zvalo na onu drugu stranu vidjeti jesu li prijatelji, susjedi i poznanici živi, i slično tome. Počinju i prva zvjerstva. Granate prekidaju i običnu dječju igru i nemilosrdno kose. Zoran Kupreškić se bori, ali nije suglasan da bude zapovjednikom. Očekuje primirje. A onda se dogodiše i Ahmići. Netko je počinio strašan zločin nad Muslimanima. Kao ni početak rata, ni ovo nije potpuno jasno. Tko, zašto? Vojnici su bili u crnom i s kapuljačama na glavi. U čije su ime odrađivali prljavi posao? Ne zna to Zoran Kupreškić, ali zna da su jednoga dana krenule priče da je i sam u svemu sudjelovao. Znao je da je nevin, pa je sve to držao neozbiljnim. Ozbiljnim mu je postalo onoga trenutka kada su njega i druge iz tzv. Viteške skupine hrvatske dnevne novine počele označavati kao putnike za Haag. Jednoga dana i to se dogodilo. Došao je čovjek za vezu i rekao im da se spreme. Dokazivanje nevinosti postaje svagdanji život.

Kupreškić i ostali su svjesni da će biti teško. Ne padaju u očaj, odlučni su se boriti. U početku je ta odlučnost povezana s većim uvjerenjem da će se svi držati općeljudskih vrijednosti, kasnije to uvjerenje sve više i više klizi prema ništici. Postaju svjesni da u svoj ovoj igri svatko ima neku ulogu koju pokušava što bolje odigrati bez obzira na sve. Preko njihovih leđa lome se silnice rata u Središnjoj Bosni. Ne mogu to ničim zaustaviti, mogu se samo boriti za nevinost.

U svemu im najviše pomaže vjera. Svjesni su toga od samoga početka. Na putu prema Splitu i zrakoplovu za Haag, pristaju u Svetištu Kraljice mira u Međugorju. Uvjereni su da će im Kraljica mira pomoći u svim kušnjama. Ispovijedaju se, mole. Put može početi. Nije to bio samo običaj. U zatvoru nastavljaju s istim ponašanjem. »Učinit ću sve kako bih bio siguran na Božjem putu, vjerujući nepokolebljivo u Boga i u njegovu providnost. Takvu sam odluku donio i osjećao sam kako sam čvrsto stao iza te odluke. Osjećao sam kako mi se vraća, već prepoznatljivi, mir.« (str. 253.)

U zatvoru se ne samo borilo za svoju nevinost i čekalo na ishod presude, već se i umiralo. Kupreškić svjedoči da je svima bilo teško kada je zbog posljedica srčanoga udara umro Milan Kovačević, čovjek koji je preživio akciju hvatanja u kojoj je drugi osumnjičenik ubijen. Kupreškić mučno raspreda o tome je li mu se moglo pomoći bržom liječničkom pomoći. Ona je, naime, sporo, presporo stizala. Zebe oko srca spoznaja da se bezrazložno može i umrijeti, a da nitko na kraju za to ne bude kriv.

Još je jedna spoznaja iz zatvora teška. Kupreškić i ostali ne uspijevaju dobiti jamstvo za svoje puštanje na uvjetnu slobodu. Po svemu sudeći glavni je razlog u tome što ne pripadaju istom narodu kojemu pripada onaj tko potpisuje takvo jamstvo. I opet se govori o multikulturalnosti, demokraciji, izgradnji države.

Čitava knjiga je pisana mirnim stilom. Pisac je u sebi razračunao s osvetom, mržnjom i sličnim osjećajima. Nastoji iznijeti što cjelovitiju istinu, pokazati svu ružnoću krivog ljudskog ponašanja. I uspijeva u tome. Ipak, teško se svladava kada je bila u pitanju prvostupanjska presuda. Pronađeni su krivima. Nije mu jasno da se to može dogoditi, da sudac može nešto tako napraviti i nakon toga mirno otići doma svojoj obitelji. Muči se sa svim tim spoznajama i ostaje pri uvjerenju da se ne smije pokleknuti i prepustiti očaju. Kao nagrada na kraju svega je došla oslobađajuća presuda.

Ne treba u knjizi Haaška priča tražiti visoko književno štivo. Ona to nije, odnosno tek je djelomično. Što vrijeme više bude odmicalo njezina će novinarska potka poprimati blage obrise književnosti koja ima namjeru svjedočiti. Nekim budućim naraštajima pričat će uvjerljivo o ovim vremenima. U knjižnicama će vjerojatno stajati pod podnaslovom Svjedočenja. I bit će to i književnost, i novinarstvo, i povijest, i … još mnogo toga.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 31. ožujka 2003., 20.00 – 20.45

Osobno