Print Friendly, PDF & Email

Anto Marjanović (uredio), Viteška ratna kronika, HKD Napredak, Vitez, 2001.

Dok nastojim prikazati knjigu koja je preda mnom, jesen ispod mog prozora otkida lišće sa stabla i nemilosrdno ga baca na zemlju. No, znam da će to stablo opet oživjeti u proljeće i biti kao i prije. To me usrećuje i daje mi nadu. Slično je i s ovom knjigom. Sama naslovnica nas nemilosrdno uvlači u govor u knjizi. Križ naslikan jarkim bojama, lijes, u njemu dijete ili, još bolje, ljudsko biće, okolo obitelj. Upravo su to svakodnevne slike ljetopisa pred nama. Nije sve to bilo tako davno, a kao da je bilo ne znam kada. Još u nama odzvanja pitanje s početka krvavog sukoba: pa zar se baš sve ovo moralo dogoditi?

Viteška ratna kronika počinje povijesnim prikazom grada i općine Viteza. Nakon toga slijedi današnja stvarnost. Na višestranačkim izborima u studenom 1990. uvjerljivu pobjedu odnosi HDZ. Druga je jaka stranka SDA. I njih će dvije kasnije biti stranke nositeljice svih važnijih događaja. Na žalost ti događaji nisu krenuli onim pravcem kojemu se nadao puk Srednje Bosne. Počelo je najprije mimoilaženjem oko stavova prema ulozi začetnika rata u bivšoj Jugoslaviji. Jedinu dobro ustrojenu vojnu silu JNA svatko doživljava na svoj način. Kada je napadnuto Ravno 2. listopada 1991., razmimoilaženje mišljenja postaje još veće. Hrvati 6. travnja 1992. ustrojavaju HVO. Muslimani još ništa slično ne čine. Njima je JNA njihova vojska. Događaji nezaustavljivo teku dalje. Pravi rat između Muslimana i Hrvata u Srednjoj Bosni započinje 16. travnja 1993. u 5.30. Tako kaže ljetopis. A tako bi bilo dobro da nikada nije započeo.

Teške ratne slike redaju se na stranicama pred nama. Nitko nije preskočen, rat je sve dotaknuo. Novinari, fotografi, umjetnici, književnici, liječnici, humanitarci, puk…, svatko na svoj način doživljuje i opisuje tu nesretnu povijest. Likovi izranjaju pred nama. Dolaze, prolaze, nestaju, neki se opet pojavljuju. Život je nemilosrdan.

Početke rata obilježava i nebrojeno potpisivanje izjava, dogovora, primirja i čega sve ne. Iako imamo materijal samo hrvatske strane, osjeća se želja da se sve to nekako nadiđe. No, neka nevidljiva ruka usprotivila se toj želji i događaje povela svojim putem. Što rat više odmiče, nestaju spomenuta potpisivanja, a pojavljuju se potpisivanja o razmjeni mrtvih, zarobljenih, propuštanju konvoja humanitarne pomoći. San o miru nastavlja se i dalje snivati, ali s velikom količinom boli i tuge. Vitez i Srednja Bosna broje svoje mrtve i svoje ranjene.

Međunarodna zajednica na različite je načine prisutna na ovim prostorima. Ovo za nju kao da je neki uzbudljivi film. Ona živi svoj život i svoju pravdu. I jedna i druga zaraćena strana od slučaja do slučaja upućuju joj svoj bijes i razočaranost. A njih kao da nije briga. Dotjerani, u skupim vozilima i s prevoditeljima, promatraju što se događa i očito nekoga o tome obavještavaju. Samo koga? Može li taj netko zaustaviti rat, može li donijeti pravdu na ove prostore? Ta svatko želi samo mir i slobodu! Oni se smješkaju i sve uredno zapisuju i snimaju. Na kraju mjeseca podići će i plaću za to. Kada ostare, svojim će unucima uz kavu pričati o tamo nekim divljacima koji su se nemilosrdno tukli. Zaboravit će vjerojatno pri tom samo jedno: i ti će divljaci svojim unucima nešto pričati.

Na jednoj od donesenih slika saznat ćemo kome pripada lijes na naslovnici. To je mala Augustina Grebenar. Pokosio ju je rat, bez obzira na dob i nevinost. Pokosio je i mnoge druge. Njihova imena na križevima bolno se usijecaju u srce. Svrstavaju se jedan po jedan u popisu na kraju knjige. Tu izgledaju kao broj, a svi su imali svoje živote, svoje muke i svoje radosti. Nalazimo tu i popis onih koji su, tako se to kaže, nestali. No, nemoguće je to. Oni i dalje žive u onima koji su ih voljeli, u onima koji nastavljaju njihov život. Najteže od svega ipak nije bilo što su poginuli. Najteže od svega je, ipak, bilo kada su dolazili u crnim najlonskim vrećama iznakaženi i učinjeni krvavim mesom. U takvim trenucima razum se opasno približavao granici ludila. Trebalo je zaista izdržati.

Bolnica u Novoj Biloj odigrala je povijesnu ulogu. Smještena u franjevačkoj crkvi kao da je bila uzdignuta molitva s ove suzne doline da sve što prije prestane. U njoj se rađalo, patilo i umiralo. Kao da se sav život zgusnuo na tom jednom jedinom mjestu. Oni koji su je gradili nisu razmišljali da će nekada poslužiti za ovakve svrhe. No, razmišljali su da njome čovjek bude bliže Bogu, da bude čovječniji i održi se na ovom dijelu kugle zemaljske. U potpunosti je ispunila tu svoju svrhu. Požrtvovni liječnici i svo bolničko osoblje bili su njezini vjerni anđeli pomagači.

Jedna od velikih nevolja u opkoljenom Vitezu bili su snajperisti. Pucali su na sve što se miče. Neprestano se moralo dovijati kako izbjeći njihovom pogledu. Jedna slika u knjizi prikazuje običnu ceradu koja je ponekada znala poslužiti kao jedina zaštita od njih. Danas se nadamo da je uspjela u svome poslanju i time ušla u povijest.

Drugi hrvatski krajevi nisu zaboravili opkoljeni Vitez. Blistavim slovima u povijesti će ostati zapisana akcija »Bijeli put za Bosnu Srebrnu«. Odlučeno je da konvoj s humanitarnom pomoći krene 10. prosinca 1993. Iščekivali su ga s nestrpljenjem. Znali su da nisu sami, da nisu ostavljeni. A to je bilo ono najvažnije. Sve poteškoće poslije toga se lakše i jednostavnije svladavaju. Tom prilikom, fra Franjo Grebenar je zapisao: »Kako su samo slabašne riječi da izraze veliku zahvalnost tisućama dragih i dobrih ljudi koji su nam pomogli i kroz pakao došli zagrliti nas, pružiti ruku pomoćnicu u znak podrške da nismo sami.« Popis kaže da je u ovome konvoju sudjelovalo njih 167. Na žalost tijekom puta je poginuo Ante Vlajić. U srcu Vitežana ostala je bol za njim i duboka zahvalnost svima koji su preko sudionika konvoja iskazali svoju ljubav i svoju dobrotu.

Unatoč ratu i svemu onome što on sa sobom nosi, nisu zaboravljena razna društvena događanja. Znale su se organizirati književne večeri, koncerti… Viteška radiopostaja i televizija marljivo su izvješćivali o svemu što je bilo važno u tim ratnim danima. Pritom su nastojali biti što profesionalniji, iako je to u takvim uvjetima bilo itekako teško. Njihovi djelatnici počesto su dolazili iz nekih drugih profesija, ali su se brzo privikavali na nove dužnosti. Vitez i Srednja Bosna tako su živjeli svoj ratni život i sanjali druge, ljepše dane.

Što reći o posadi helikoptera koji su unatoč opasnosti letjeli za Vitez? Za pučanstvo su bili poput anđela s neba. Zbog toga su drhtali dok su pucali na njih prilikom slijetanja. Jedno vrijeme bili su im jedina veza sa svijetom. Uz ostalo donosili su im novine, cigarete, kavu…, te sitne male stvari. No, preko njih osjećali su se normalnim ljudima, onima od prije rata. A tek kada bi došao paket od poznanika ili dragog prijatelja. Bože, kakav je to neopisiv osjećaj!

Nakon svih slika ostaje prošlost kao opomena i kao sjećanje. Ne samo Vitežanima, nego svima nama. Nije ovo priča samo o njima, ovo je priča o svima nama, priča o našoj prošlosti i sadašnjosti. Ne može se mjeriti književnim metrom, čak ni povijesnim, već onim životvornim. Jednoga dana postat će kamenčić u našoj povijesti, možda i književnosti, kao što je to postao Ljetopis popa Dukljanina. No, taj dan doživjet će neki drugi naraštaji. Njima pripada život, njima pripada ocjenjivanje. Na nama je čistiti ovu priču od mržnje i pokušavati mirom liječiti sebe i sve druge ljude oko sebe.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 2. prosinca 2002.

Osobno