Print Friendly, PDF & Email

Zvonimir Čilić (uredio), Lašvanski ljetopis, HKD Napredak, Vitez, 2002.

Držim u ruci knjigu Lašvanski ljetopis. Obujam joj je, rekao bih tako, osrednji. No, domet joj je zacijelo dalek, recimo to odmah na početku. Pritom mi u ušima odjekuju ratna izvješća s prostora Srednje Bosne. Gotovo da do tada i nisam bio u njoj, ali sam je preko tih izvješća itekako upoznao. Pratio sam što se to s njom zbiva i gdje će završiti. Hvala Bogu ostala je na nogama i danas nam govori o svojoj sadašnjosti.

Kako čitamo urednik izdanja i ljetopisac je Zvonimir Čilić, dopisnik Slobodne Dalmacije iz Viteza. Proteklih godina borbe bio je njezin dragocjeni dopisnik. Uvijek čiste misli i britka pera. Zbog toga se njegova izgovorena izvješća neizostavno slušalo, a napisana čitalo. Uvijek mi se činio glas prkosne i hrabre Srednje Bosne, njezin glasnogovornik pun nade. Samo takav čovjek, uz ostala dostignuća, godinama može ispisivati ne samo Lašvanski ljetopis, već i Viteški kalendar i Vitešku ratnu kroniku. Zajedno s drugim vrijednim suradnicima, od kojih je jedan i Željko Kocaj, doprinosi da povijest ovim krajem ne projuri kao bijesni konj, već da ona bude svjedokom opstojnosti i dostignuća jednoga naroda.

A Lašvanska dolina se zaista nema čega stidjeti. Dobila je mnoge ratne bitke, dobit će i mnoge mirnodopske. Iz dana u dan izranja sve jača i sve bolja. Nerijetko je pritom oslonjena na samu sebe, kako to zorno svjedoči Lašvanski ljetopis. No, ne da se, svjesna je da su je ostavili samo suvremeni gospodari sudbina, ali je nisu ostavili članovi istoga naroda. Urednik Zvonimir Čilić stoga s pravom govori »Pokušavamo, naime, od zaborava otrgnuti ljude i događaje, zabilježiti slikom i riječju sve ono što je, po našim skromnim prosudbama, važno za naš lijepi lašvanski kraj, za ovo burno vrijeme u kojemu se mnogo što lomi i prelama.« Zaista bi bilo šteta sve to zaboraviti.

Lašvanski ljetopis nakon uvodne riječi nastavlja s iznošenjem nekolicine starih fotografija. Time kao da nam želi u pamet dovesti svu našu povijest, reći nam da nismo narod bez nje, narod bez pamćenja. Svjedoče te slike o Nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku, o nobelovcu Ivi Andriću, o jednoj od niza mladih misa, o životu šezdesetih godina prošloga stoljeća. Sve smo to mi, s različitim licima, ali mi.

Pozornost ljetopisca godine 2001. razumljivo je da ponajprije privlači obnova naših razrušenih župa »u koje se nakon krvavih ratnih dana, pljački i progona vraća život.« Uz one svakodnevne događaje glede iznesenoga što je zapisao u samome ljetopisu, ljetopisac na kraju knjige donosi i statistiku župa Lašvanske doline. Najzanimljivije su tu svakako brojke koje govore koliko je prije rata u župi bilo vjernika, a koliko ih ima sada, kao i koliko se obitelji vratilo na svoja ognjišta. Kada se susretnemo s ovim brojkama, lakše nam je čitati i sve ostalo. A to ostalo govori da život ide dalje, da ne će stati unatoč svim poteškoćama. Fratri, koje narod zove ujacima, i časne sestre jamstvo su da će vjera biti očuvana. Na obiteljima je krijepiti se njome i ne bojati se života.

Kroz proteklu godinu u Lašvanskoj je dolini bilo i puno političkih događanja. Nisu to ona obična mirnodopska politička događanja koja nas previše ne uzbuđuju, već događanja koja određuju daljnji život tko zna za koliko godina. Međunarodna zajednica našla je shodnim pozabaviti se ovim krajevima. Njezin stav izražavao je hladni utegnuti Austrijanac Wolfgang Petritsch. Lašvanska dolina nije ga zapamtila kao prijatelja. Nekada je ona pamtila neke druge Austrijance i njihova djela. Najvjerojatnije zbog te oprečnosti na 220. stranici možemo čitati članak »Austrougarska uprava u BiH – kako su to oni radili«. Srž je toga članka da je ta uprava stvorila ravnopravnost svih triju naroda u BiH. Ne znam je li Petritsch pročitao taj članak, vjerojatno nije, ali morat će i on jednoga dana priznati da samo ravnopravnost može spasiti zajednicu kakva je BiH. Dok se to ne dogodi, ustrajno nam je se boriti, poručuje ljetopisac kroz događaje koje opisuje.

Kako se politika Međunarodne zajednice prelama na Lašvanskoj dolini, možda je najjednostavnije vidjeti kroz sudbinu ljudi koji su nazvani »haškim zatočenicima«. Neki su već doma, neke još uvijek sude pokušavajući im dokazati krivnju. Pučanstvu nije jasno koju to oni krivnju traže. Ta samo su zajedno s drugima branili ovaj kraj, svoje domove i svetinje. Ako je netko učinio nešto što nije trebalo, na sudstvu njegova naroda mu je to dokazati i osuditi ga. Zbog toga su svoje povratnike iz Haaga dočekivali kao junake. Radovali su se njihovoj slobodi, a bili ogorčeni zbog drugih koji trunu u zatvoru. Pred očima su im neprestano lebdjele puste zatvorske godine na koje su neki od njih već osuđeni. Nastavljali su dalje znajući da je i to, na žalost, još jedan od načina borbe za opstojnost.

Sve namjere, svi govori ostaju samo mrtvo slovo sve dotle dok se ne učini nešto opipljivo. Gospodarstvenici upravo to rade. Stvorili su velik broj tvrtki koje zapošljavaju domaće pučanstvo i pomažu mu ostati na rodnoj grudi. Pojedine od tih tvrtki nisu velike samo u svom okružju, već su velike i u okružju čitave BiH. Nerijetko mnogima nije jasno kako su uspjeli. I drugi su, naime, htjeli, ali nisu uspjeli. A odgovor je jasan i jednostavan: svakodnevan i uporan rad. Ako ne ide dobro s jednim poslom, treba svoju silu upravljati prema drugome. Jednoga dana se s nečim mora uspjeti. Naučili su taj način razmišljanja iz iskustva svoga opstanka na ovim prostorima. Nikada nije bilo lako opstati, ali se opstalo zahvaljujući uvijek neprestanom traženju mogućnosti za to.

Nisu samo gospodarstvenici mnogo toga učinili. Treba nabrojiti i brojna kulturna i športska događanja. Ona su bila znak da se pučanstvo ne zadovoljava samo pukim preživljavanjem, već želi i na duhovnom i športskom polju dati zapažene uspjehe. I jedan i drugi vid izražavanja na svoj način pronose istinu o ovome kraju. Nije sada važno koji više, a koji manje, važno je da to oni čine. Samo onaj tko je zdrava duha i zdrava tijela može svladati sve svakodnevne poteškoće koje život postavlja pred njega.

Na kraju Lašvanskoga ljetopisa doneseno je nekoliko zanimljivih priloga. Flautistica Mihaela Obradović pozdravlja čitatelje, Miljenko Stojić govori o suvremenoj povijesti Srednje Bosne kroz pjesmu »A pijetao je zakukurikao«, Stjepan Džalto pjesmom poručuje »Ja volim Bosnu«, a pjesma »Glazba« Marije Marić pjesma je koja je osvojila drugu nagradu na »Šimićevim susretima 2001.«. Uz to Framaši čuvaju i brinu se za okoliš, a baka Ruža prisjeća se svojih 127 potomaka.

Život zaista ključa na različite načine, nalazimo se na različitim stranama svijeta, ali smo opet svi jedno. Povijest Lašvanske doline jest i naša povijest. U donesenom isječku iz novina čiji je pisac Zoran Vukman, lijepo se kaže nešto slično. Dnevna politika nas ne smije učiniti gluhima i slijepima za nevolje većeg ili manjeg broja naših sunarodnjaka. Prolazna je to politika, ostaje samo ona vječna narodna politika. A ta je ostani tamo gdje jesi, budi što jesi i dopusti i drugima da i oni tako žive.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 19. kolovoza 2002.

Osobno