Print Friendly, PDF & Email

Marko Marković, Operacija »Pitagorin  poučak«, Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb, 1999.

Oni su sve naučili rješavati brzo: metak u čelo bio je njihov najvjerniji saveznik. Sve što nije pristajalo uz njih moralo je završiti na otpadu povijesti, tako su govorili. Ljudi su ih jednostavno nazivali »crveni«. Koliko su mogli, sklanjali su se ispred njihove mržnje, što nije uvijek bilo moguće. Znalo se dogoditi da zaglave jednoga dana, kao što je zaglavilo preko 200.000.000 ljudi koje je komunizam pobio za vrijeme svoga vladanja. O svemu tomu svjedoči nam »Crna knjiga komunizma« koju je napisala skupina francuskih pisaca.

Svoje mjesto u ljetopisu komunističkih progona zauzeo je, nažalost, i hrvatski narod. Iako nije htio komunizam, bezdušni ga je Zapad osudio na boravak u njemu. Muke su odmah počele. Na Križnome putu stradava tisuće i tisuće nevinih Hrvata. Nastavlja se to i kasnije, kako dugogodišnjim zatvorskim kaznama, tako i mučkim ubojstvima.

Marko Marković u svojoj knjizi »Pitagorin poučak« opisuje stradanje Brune Bušića jednoga od velikih hrvatskih rodoljuba. Taj je čovjek silno volio Hrvatsku i iznad svega bio hrvatski pisac. Spojivši osjećaj za književnost i za svoj narod, bio je počeo stvarati veliko djelo. Pucanj plaćenog ubojice namislio je sve prekinuti. No, nije uspio. Bruno Bušić svojim radom postaje izvor nadahnuća mnogim borcima za političku i duhovnu slobodu Hrvatske. U samoj knjizi nije toliko obrađen Bušićev život i rad, već pozadina zlokobnog pucnja i likovi onih koji su taj pucanj pripremali i izveli. A to su likovi ljudi uglavnom između nas, Hrvata koji su zadojeni bolesnom komunističkom idejom širili zlo oko sebe.

Zahvaljujući mukama i krvlju nebrojenih hrvatskih rodoljuba kroz povijest i borcima domovinskoga rata, stvorena je država Hrvatska u kojoj je postalo mogućim progovoriti o svim stranama hrvatske povijesti. U jednoj takvoj državi postalo je mogućim i suditi bezdušnim ubojicama. Iz raznoraznih razloga ta mogućnost nije do sada iskorištena u značajnijoj mjeri. Ipak, već od prvih dana slobode pokušalo se saznati što više od osumnjičenih za Bušićevo ubojstvo. Markovićeva knjiga vrlo vješto pripovijeda o tome. Donosi imena i prezimena onih koji su najvjerojatnije sudjelovali u Bušićevu ubojstvu i njihove odgovore na prilike u kojima su se iznenada našli. Marković stilom dobrog novinara ispisuje priču koja pokušava osvijetliti nejasnoće iz Bušićevih zadnjih dana. Stoga se knjiga čita u jednome dahu, i nakon njezina iščitavanja dugo razmišlja o svemu. Pritom nam neprestano pred očima lebdi pitanje: zašto? Teško je, naravno, na to odgovoriti. Jedan nam od odgovora pruža članak Milovana Đilasa pod naslovom »Plemenita mržnja«. U njemu je pisac pokušao dokazati ljepotu zla i nikakvo čudo da je taj članak uvelike utjecao na komuniste kao raspamećene ratne pobjednike. Ishod svi znamo.

Dok nam Marković donosi ishode ispitivanja osumnjičenih, znakovito je primijetiti da se nitko od njih ne kaje za ono što je učinio. Zaprepašćuje ta odsutnost samilosti prema drugome. Za njih je sve to povijesna nužnost i posao koji su radili kao što svatko drugi radi svoj. Ovakvim njihovim stavom nanovo nam se otkriva rugoba komunizma. Taj društveni sustav nikada nije trebao izgrađene ljude, on je trebao ljude s dna života koji su u ime maglovitih ideja spremni učiniti sve što im se naloži. Budući da su odbacili vjeru u Boga, prihvatili su vjeru u svoje umišljene veličine. Ta vjera im je bila nametana ili milom ili silom. Nije se smjelo dvojiti u ispravnost mišljenja i postupanja nadređenih. Tako su se rađala sve veća i veća čudovišta koja su u svome dokazivanju uništavala sve pred sobom.

Oni koji ispituju osumnjičene za Bušićevo ubojstvo, ponekada to rade mimo zakona. Njihov je odgovor na to da samo pokušavaju pospješiti istragu i ništa više. To i dokazuju svojim ponašanjem. Nakon ispitivanja puštaju sve osumnjičene ne ravnajući se poput komunista koji bi u takvim trenucima stvarnu ili nestvarnu krivnju osumnjičenih zapečatili metkom u čelo. No, Hrvati u iznenada stvorenoj prilici pokušavaju ustrojiti pravnu državu i bježe od zornih primjera svojih protivnika. Taj postupak nam postaje još značajniji kada saznamo da su neki od ispitivača osuđenih do jučer bili obična divljač određena za odstrjel.

Književnost ne će biti obogaćena na poseban način Markovićevom knjigom, ali hoće povijest te književnosti. Nije Bušić prvi, ali bi bilo dobro da je zadnji, hrvatski književnik koji je ubijen zbog svoje ljubavi prema Hrvatskoj. Mnogi su se voljeli vježbati na takvim metama. Na nama je iznijeti njihove primjere na vidjelo i pokušati odgovoriti na pitanje tko je to i zašto učinio Na taj način upućeni pucanj ne će dovršiti započeti posao, nego će snaga djela naših književnika i intelektualaca na nov način progovoriti suvremenim naraštajima.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Kulturni mozaik, Međugorje, 2. lipnja 2000.

Osobno