Milan Lončar, fra Slobodan Lončar, Franjevački muzej U kući Oca mojega, Posušje, 2022.

Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji u Drugom svjetskom ratu i poraću jugokomunisti su ubili 66 članova. Ubili su joj i nadaleko poznatu klasičnu gimnaziju te bogosloviju. Do pada jugokomunizma u tamnicu su otpremili 90-ak hercegovačkih franjevaca na duže ili kraće vrijeme. Glavno rasadište njezinih novih članova bilo je na Širokom Brijegu pa puk pobijene nazva jednim imenom »Širokobriški mučenici«. I smatra ih svojima. Do današnjega dana.

Svi su naravno imali i obitelji iz kojih su potekli. Jedna od njih je obitelj Lončar. Podarila je Crkvi mučenika fra Slobodana, kao i još nekoliko franjevaca. Fra Milan Lončar o svemu tomu naširoko piše u ovoj knjizi. Ali sve skladno uklapa u cjelinu. Posredno govori da postoji obiteljska, crkvena, društvena zajednica. I u svakoj od njih trebamo biti uzorni članovi, inače smo osramotili i nju i same sebe.

Stil pisanja djela pred nama je pitak. Čitatelj lagano prolazi kroz mnoštvo podataka saznajući i ono što možda nije očekivao. Mogli bismo reći da je fra Milan sve zamislio kao trs i grozdove na njemu. Trs je fra Slobodan, oko njega se sve vrti. Grozdovi ga oživotvoruju, ali svaki je opet cjelina za sebe koja priča svoju priču. Pokažimo to na primjeru.

Uz uvod i predgovor u knjizi je XI poglavlja. Posljednje je nazvano završnim i u njemu su navedeni izvori i literatura, izvori fotografija u tekstu, recenzije, zahvale, bilješka o autoru. Možemo se s tim načinom složiti ili ne, svakako ćemo, ipak, reći da je korisno.

Sve započinje povijesno-političkim okvirom. A on se sastoji od pakla Drugoga svjetskoga rata, uspostave NDH, Komunističke Jugoslavije i današnjeg Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Kratko, ali bitno za uvod u problematiku knjige. Ona započinje već u II. poglavlju pojmom »Pokolj«. I bio je to zaista pokolj, poglavito tijekom 1945. Hercegovačka franjevačka provincija nastavila je život s jednom trećinom predratnih članova. Druga trećina joj je poklana, a treća je izbjegla ili se nije smjela vratiti u domovinu. Jedan od onih koji je ostao u domovini bio je fra Slobodan ili krsnim imenom Ivan Lončar. Rođen je u Vinjanima u obitelji Lončara, u Jozarića lozi. Prati ga fra Milan studiozno do službe župnog vikara u Drinovcima. Tu su ga jugokomunisti uhvatili i odveli u tamnicu u Ljubuški gdje je podnio mučeničku smrt. Opisano je sve to u IV. poglavlju. I nakon ovoga slijedi opis odnosa prema fra Slobodanu i općenito mučeničkoj smrti drugih hercegovačkih franjevaca i hrvatskoga puka. Izdvojio bih naslov VII. poglavlja: Nismo ga zaboravili. On se skladno utapa u: Nismo ih zaboravili. Dokazuje to doneseni sadržaj ovoga poglavlja.

U svemu ovome važan je pojam što ga pronalazimo već u samom naslovu: mučenik. Je li fra Slobodan to, jesu li drugi to? Pisac se čvrsto drži odredbe Crkve da ona o tome službeno odlučuje, a da drugi to izražavaju samo kao svoje osobno mišljenje ili stav. Stoga se u VIII. poglavlju dotiče te problematike i razmatra može li se i kako fra Slobodan uklopiti u to. Pisac je mišljenja da može, kao i Hercegovina koja je zemlja mučenika.

Zbog svega toga fra Milan je ponosan da je potekao iz fra Slobodanove obitelji, da mu je on stric. Ipak, to nas ne bi smjelo odvesti u pomisao da bi mu stoga ovo djelo trebalo biti subjektivno. Nije, ili nije u kritičnoj mjeri! Prikupio je on sve ono do čega je mogao doći o svome stricu fra Slobodanu i to izložio pred nas. Posredno nam je rekao da on nije samo tvoj koji ovo čitaš ili slušaš i moj koji ovo pišem, nego je on i svoje obitelji Lončara Jozarića. Fra Milan se time ponosi te svojim opširnijim životopisom na kraju djela kao da poručuje stricu kako ga nije osramotio, kako je učinio nešto i od onoga što bi on učinio da je poživio. Dobili smo, dakle, djelo dopuštene subjektivnosti i istančane objektivnosti.

Za vrijeme ljetnog odmora Ivan, fra Slobodan, pomagao je roditeljima i braći u raznim poslovima. Jednoga dana tako im pomažući ozlijedio je oko. Uspio je to zaliječiti, ali od tada je nosio naočale. Nisu one bile odlučujuće u prepoznavanju njegovih posmrtnih ostataka na Tomića njivi u Ljubuškom 2010., ali jesu itekako naznačile da bi se moglo raditi upravo o njemu. Kasnija DNK analiza je to potvrdila. I obitelj je imala neke takve njegove naočale pa je na kraju svega to darovala Vicepostulaturi postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Taj čin govori ne samo o njihovoj velikodušnosti, nego i o stavu koji su gajili prema fra Slobodanu u obitelji – pomno su čuvali sve što se odnosilo ne njega. A bilo je i još nekih stvari koje su darovali.

Kroz ovdje izneseno nazire se da pisac svemu pristupa na što znanstveniji način. Ne pokušava iznijeti ono što bi htio, već ono što činjenice kažu. One, pak, jasno crtaju mučenički fra Slobodanov lik. Ako se zbog strogih crkvenih zakona ili zbog nedostatka potrebnih svjedočenja i dokumenata dogodi da ne bude uzdignut na čast oltara, to ne znači da nije zaslužio takvu čast. Neka samo jedan, po tim strogim crkvenim zakonima, bude uzdignut na tu čast, on će tim uzdignućem osvijetliti i žrtvu svih ostalih.

Stoga je potrebno prikupljati svaku sitnicu, bilo u obliku svjedočenja ili stvari, koja se odnosi na sve njih. Razjasnit će nam što se točno događalo u to vrijeme i kakav bi naš današnji stav prema svemu tomu trebao biti. Fra Milan Lončar je ovim djelom napravio veliki korak u tom smjeru.

 

Široki Brijeg, 11. listopada 2022.

 

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. studenoga 2022.