Print Friendly, PDF & Email

Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće – Naklada K. Krešimir, Široki Brijeg – Zagreb, 2010.

Jugokomunisti osvajaju Široki Brijeg 7. veljače, ili 7. februara kako su govorili, 1945. Samo mjesto preimenovaše u Lišticu i dotični dan počeše slaviti kao njegov »dan oslobođenja«. No, mnogi to tako ne doživješe. Među njima i đaci glasovite Franjevačke klasične gimnazije. U knjizi pred nama oni o tome zorno svjedoče. Izložili su te uspomene nakon dugih godina, 1993. Ipak, sve im je ostalo u živom sjećanju, jer im jugokomunisti gimnaziju nisu obnovili, nego su je ubili. Kolikogod đaci ne voljeli tijekom učenja svoja učilišta vrlo brzo shvate da su ih ona pripremila za život. Nije drukčije bilo ni na Širokom Brijegu. Izlazeći na slobodu prema Mostaru kroz Žovnicu s opkoljenog Širokog Brijega činilo im se da su nevolje iza njih. Otvarao im se život, a oni su pjevali: »Zbogom ostaj, mala Mostarko...« Stigavši u Zagreb postaše časnički pitomci. No, države nestade i oni krenuše prema Bleiburgu. Njih 27, učenici VIII. r. Poče se pisati neka druga povijest.

Već potkraj ožujka 1945. biskup Čule je kongregaciji De propaganda fide u Rimu javio što se dogodilo s franjevcima na Širokom Brijegu i općenito s hercegovačkim franjevcima i drugim svećenicima. Široki Brijeg s gimnazijom bio je, naime, tada pojam u hrvatskom narodu, a tako je ostalo i do današnjega dana. Nije ni čudo, hercegovački franjevci zaista su upregli sve svoje sile ne da bi ga učinili simbolom, već da bi pomogli svome hrvatskom narodu. Spomenimo samo da je u šk. g. 1938./39. od 20 profesora na gimnaziji njih 15 imalo doktorate. To je izvrsno i za neko sveučilište kako ne bi bilo za neku srednju školu. Tomašević je sve to dobro zapazio i naveo u knjizi pred nama.

Iznenađuje ili raduje ozbiljnost kojom je pristupljeno građi svjedočenja o negdašnjim srednjoškolskim danima. Očekivali bismo »jašenje« na osjećajima, ali toga ovdje nema. Ubili su im njihovu gimnaziju i sada oni toplinom svoga srca i bistrinom misli govore o njoj. Sjećaju se svojih profesora, svojih odgojitelja, svojih duhovnika i priznaju koliko su im dobra učinili kroz dane provedene na Širokom Brijegu. Tu su naučili ne samo školsko gradivo, nego i način kako živjeti. Zbog toga ih kasnije poteškoće nisu mogle slomiti. Prošli su Bleiburg, prošli su Križni put, prošli su razne progone, ali su ustrajavali imajući pred očima negdašnji život na Širokom Brijegu. Zapravo, vidjeli su da se može biti i čist ako se hoće, a ne samo hudi protivnik drugoga kraj sebe, kako su ih učili jugokomunisti.

Zanimljivo je čitati stranice koje govore što je koji od njih kasnije postigao. Redom su to poznati ljudi u društvu. Divili su im se zbog upornosti i znanja, a oni nisu krili gdje su to postigli unatoč progonstvu. Istina, bilo je i onih koji su prešli na drugu stranu, ali o njima nema ništa posebno u knjizi. Pa i ne treba. Najprije se moralo ovo donijeti, a tek onda istraživati i tu drugu stranu. Možda netko od negdašnje djece širokobrijeških đaka to jednom učini, jer oni su već stari ili su otišli k svome dobrom Bogu.

Rasplićući događaje s njegovom omiljenom gimnazijom, Tomašević nam približava i povijest čitavog mjesta. Na taj način čitatelj stječe sveobuhvatnu sliku o Širokom Brijegu i odgovara si na pitanje zbog čega se baš tu dogodilo što se dogodilo. Tako on u prvom poglavlju govori o zemljopisnim, prirodoslovnim, gospodarskim i demografskim karakteristikama Širokog Brijega. Drugo i treće poglavlje posvećeni su povijesti Hercegovine i povijesti Hercegovačke franjevačke provincije. A onda kreće priča o gimnaziji, sveobuhvatnija, dublja, nekako u svojoj punini. Odgovoreno je tu kako se gimnazija gradila, kako su je ubili, što svjedoče njezini đaci, koje su posljedice jugokomunističkog divljanja. Mogli bismo reći da se knjiga ne ispušta iz ruku dok se ne pročita.

Zadržimo se mrvicu podrobnije na onim stranicama koje govore o jugokomunističkom osvajanju Širokog Brijega i njegovom ubijanju. Pisac dokazuje da je sve trebalo biti drukčije, da jugokomunisti nisu govorili istinu kada su optužili franjevce da su pucali na njih i da su ih polijevali vrelim uljem. Mudro se poslužio zapisima samih napadača. Uspoređujući ih sa svojim razmišljanjem piše sljedeće. »Nema sumnje da je brigada dobila zadatak od određene si divizije da: ... "likvidira neprijateljske položaje u širem rajonu samostanskog kompleksa"... Dakle, prostor šireg rajona, što znači ne samo zgrada nego šireg rajona. Zbog čega onda brigadna naredba: ... "u početku napada samostan u Širokom Brijegu, a ostali ciljevi prema potrebi"... Znači li to da u početku bunkere ne treba napadati? Pa kada se navodi da su ... "štabovi bataljona i komande četa dan prije uspješno izviđali po lijepom vremenu (izvedeno na Grivi, kota 545) napadni pravac, te da je upravo tu Štab brigade donio odluku o napadu, konkretizirajući zadatke, po tačno određenim zemljišnim objektima." Dakle, ili je bilo neuspješno izviđanje, ili neadekvatna odluka?« (str. 178.) Podrazumijeva se da jugokomunisti nisu djelovali po ovoj nego po svojoj logici. Njima je cilj bio uništiti Široki Brijeg kao simbol, a ne kao vojničku točku. On je, naime, bio pozadina i sve se moglo drukčije odigrati da su napadači htjeli. Nije im bilo važno što ih je ujedno tu puno izginulo. Ta radilo se o prisilno unovačenim u Dalmaciji i koga je bilo briga za njih. Srce je dotle boljelo i napadnute i napadače, jer su većinom pripadali istom narodu, hrvatskom.

Nipošto ne smijemo zaboraviti još neke stvari iz ove vrijedne knjige. Jugokomunisti su zapalili profesorsku knjižnicu s više desetaka tisuća knjiga, knjižnicu učeničkih udruženja i knjižnicu školskih udžbenika. Isto su doživjele i sljedeće zbirke i kabineti: Fizikalna; Prirodoslovna; Kemijska; Geografsko-historijska; Arheološka, Etnografska; Muzička; Crtačka; Gimnastička. Samo po ovome vidimo da je rad u gimnaziji bio bogat. Neprestano to naglašavaju negdašnji đaci dok govore o svojim profesorima. Tomašević je stavio naslov: Nadživjeli učenici ocjenjuju svoje profesore. U isto vrijeme i tužno i veličanstveno. Kao da zavirujemo u neki razred i nazočimo uobičajenom gimnazijskom životu. Osjeća se suzdržanost profesora, razdraganost đaka. Vremeplov. Kriške prave povijesti pred nama.

Nažalost ni pisac ove knjige nije više među živima. Otišao je svojim profesorima reći im što je umjesto njih učinio na ovoj zemlji. On i Bog to najbolje znaju, a mi znamo da je iza sebe ostavio ovo vrijedno djelo. Slava jedne gimnazije i malenost jednog sustava nalaze nam se na dlanu. Pozivaju nas neprestano govoriti o istini i nikada se ne bojati.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 31. svibnja 2015.; hrsvijet.net, 30. svibnja 2015.; glasbrotnja.net, 30. svibnja 2015.

Osobno