fra Jerko Karačić, Uspomene iz doba mučeništva, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« - Matica hrvatska, Široki Brijeg – Vrgorac, 2014.

Gledam ovu knjigu pred sobom. Nema puno stranica. A zahvaća izuzetno bremenito razdoblje naše povijesti. Poraće Drugog svjetskog rata, čitavih 7 godina. Kada fra Jerko počinje opisivati događaje, rat još pomalo traje u drugim krajevima, a on je mlad i neiskusan duboko među njima. Vlada »sloboda narodu«, a »smrt fašizmu«. Sjeća se svega toga 70-ih godina prošloga stoljeća dok u slobodi na »trulom Zapadu« ponovo počinje opisivati što je nekada doživio. Prijašnji pokušaji su propali, pojeli ih miševi u nagriženoj konzervi zakopanoj da je komunisti ne bi slučajno pronašli. Jer za to se najmanje išlo u dugogodišnju tamnicu i zahvaljivalo Bogu da je glava ostala na ramenu. Bilo je to vrijeme »Hrvatskoga proljeća«. Knjiga nije dosegla mnogo stranica, ali je dosegla srž muke hercegovačkog puka u tim teškim danima. S mjerom. Koja razlika od debelih komunističkih knjiga o istom razdoblju što odišu prazninom.

Fra Jerko je opisao naizgled malo mjesta i malo događaja. Kao fratar i svećenik službovao je od travnja 1945. do svibnja 1946. u Ružićima, te u Ljutom Docu od svibnja 1946. do listopada 1952. I to je to. Međutim, svatko u napisanom vrlo lako pronađe sebe. Ista nas je muka gonila, isto su nam zlo komunisti nanosili. Puk je posrtao pod težinom tereta, ali se nije dao. Koristio je svaku prigodu da kaže kako na sve to ne pristaje, kako mu je tuđa ta bezbožnička namisao. Naravno da je komunizam zbog toga bjesnio. Ubojstva, tamnica, progoni. Puk ništa nije moglo slomiti. Čuvao je pomno svoje hrvatstvo i svoje katoličanstvo. Duboko je u svojoj duši znao da će sve proći i da će ponovo svanuti sloboda.

Koliko je puk bio samosvjestan možda ponajbolje govori sam početak ovih prisjećanja. Fra Jerko dolazi u Ružiće. Narod je nepovjerljiv. Kao da nije došao. Čudno mu sve to, ne razumije. Kasnije saznaje da su mislili da je kakav preobučeni komunist. Ta znali su da su franjevci ubijeni ili rastjerani i odakle sad ovaj. Krenuli su u zajednički život. On je bio obvijen siromaštinom, glađu. Našlo se nekako malo pure. Kuhajući je dijak poluglasno pjeva: »Druže Tito kako ću te volit, tri mjeseca nemam čime solit«. Bio je to odušak napaćenoj duši. Još se svi ne usuđuju doći svome »pratru« da ne bi komunisti pomislili da su protiv naroda i nove vlasti, ali mu ostavljaju živežnih namirnica pred vratima kuće ili na oltarima u crkvi, jer on se »mnogo pati zbog njih«. (str. 10.) Komunisti nisu shvaćali da im je sva borba uzaludna.

Udarci po puku pljuštali su sa svih strana. Najprije su ga pokušali preodgojiti. Jedan od načina bila su tzv. »omladinska sijela«. Mladež je morala doći u »omladinski dom«, slušati razne referate i onda nakon toga igrati partizanska kola. Prije toga po čitav su dan trebali raditi kod kuće goli, bosi, gladni i ucviljeni. Stizale su neprestano, naime, vijesti o zarobljenima po komunističkim logorima, o njihovu skapavanju od gladi ili strijeljanju. A bili su to njihovi očevi, majke, braća, sestre, susjedi, prijatelji. Psovala je zbog toga mladež, naravno tajno, trorogu partizansku kapu što ju je na svojoj glavi ponosno nosila vođa omladine, do zuba naoružana Kana Bušeklija. Tko ne bi došao na sijelo bivao je kažnjen jer ne poštuje Partiju i omladinsko rukovodstvo. Kazne su, pak, bile drastične, sa svrhom da se »zatucani« puk što prije opameti. Bila je to njihova mjera pravednosti.

Pokušali su preodgojiti i svećenike te vjeru prikazati kao nešto tuđe pametnom čovjeku, nešto što će nestati najdalje za 10-ak godina. Došlo je novo doba, rodio se novi čovjek, neprestano su tupili. Fra Jerko je sve dobro osjetio na svojoj koži. Kad bi se primakla opasnost, za postelju mu je znala poslužiti i krošnja brijesta. Važno da je glava čitava. Ipak, nije se mogao sačuvati za stalno. Došli su i po njega te ga otjerali u zloglasnu tamnicu u Ljubuški. Podrum, koji je služio kao tamnica, bio je pun. Glavni tamničar ili onaj koji odlučuje o životu i smrti bio je jedan domaći, šef Ozne Marijan Primorac. Sudište je bilo na katu. Uđeš kod Primorca i on odluči što će biti s tobom. Fra Jerko je imao sreću, zbog nečega je bio oslobođen. Mnogi drugi nisu. Dio njih, 28, prošlih smo godina pronašli na obližnjem stratištu Tomića njiva. Među njima bila su i dvojica hercegovačkih franjevaca: fra Martin Sopta i fra Slobodan Lončar. Oni, dakle, nisu bili fra Jerkine sreće, iako su iz podruma i oni izlazili na kat.

Puk se, rekosmo mrvicu, na razne načine opirao novim vlastima. Jedan od prvih primjera koji fra Jerko bilježi jest nedjeljno pjevanje u crkvi. Optužen je da ima pjevački zbor koji nije prijavio, a što je morao. Puk je reagirao stavom: »Partizani zabraniše u crkvi pjevati, brzo će zabraniti i misu.« Nije im se to sviđalo, jer ih je prokazivalo. Fra Jerku su izveli na sud. Sudio ga je nepismen čovjek Matiša Mlinarević. Drugi primjer je onaj Ive Zovko, sestre trojice u ratu nestale braće. Nailazeći u Mostaru ispred katoličke crkve poklonila se. To je vidjela jedna muslimanka i prigovorila joj da se tako ne bi poklonila maršalu Titu kako se sada klanja popovima. Ona joj je odvratila: »Kad bi netko htio razapeti Tita kao što su Džudije razapeli Isusa, ja bih se razapetom Titi poklonila trista puta.« (str. 33.). Slijedila je naravno tamnica i sve što je uz to išlo u ono vrijeme. Pa mnoštvo događaja s Mostarskog blata. Vrijedi zapamtiti onaj kada su neki došli nedjeljom kupiti sijeno i goniti ga kući. Mladež im ga je zapalila i učinila drugu štetu poručivši im da su oni katolici i da se kod njih nedjeljom ne radi. Ili vjenčanje u crkvi. Partija navalila da se nitko ne smije vjenčati pred svećenikom, nego samo pred matičarom. Narod nije htio slušati. Najprije su pokušavali to tajno činiti, ali su naišli na ismijavanje drugih. Onda su nastavili otvoreno pa kud puklo da puklo. Partija je bila izbezumljena. Nisu je slušali ni oni koje je držala svojima, iako ih je silom utjerala u svoje kolo. Crv propasti polako je nagrizao građevinu što je bila naumila trajati vječno.

Dok čovjek čita ove zapise, nerijetko se slatko nasmije, unatoč tomu što su u biti opori, puni muke i tragedije. Fra Jerko je do u dubinu spoznao bit svoga naroda i njegovu neuništivu volju za životom. Uzeo mu je jednostavno mjeru. Možeš ga gaziti koliko hoćeš, samo ga nikada ne ćeš pregaziti. Iz njega pršti humor, čvrst stav prema životu i događajima u njemu. Zbog toga je komunistima ostala samo gola sila. Do vrhunca je došla onda kada su tragali za škriparima. Fra Jerko sve do u tančine opisuje. Nisu nikoga žalili, ni škripare ni puk u kraju u kojem su mislili da se oni kriju. Sudilo se po kratkom postupku. Benku Penavića su ubili zahvaljujući izdaji, izvjesili ga na mostu u Širokom Brijegu stavivši mu mrtvu cigaretu u usta. Puk sve to nikada nije zaboravio. Nastavljao je dalje pokapajući svoje mrtve i radujući se novoj zori.

Iako je ova knjiga zapamćenja pisana puno poslije rata, fra Jerko živo opisuje događaje. Stil mu je jednostavan i pitak, tako da bez napora slijedimo njegovu misao i ponovo doživljavamo svu nakaradnost komunističkog nauma. Kamo sreće da nikada nije stigao u naše krajeve. Ali stigao je i treba ga se što bolje i što prije otarasiti. U tome nam može pomoći i ova knjiga. Isplati je se pročitati i preporučiti drugima, naročito onima koji nikada nisu živjeli u zlosretna komunistička vremena.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 8. lipnja 2014.; hrsvijet.net, 8. lipnja 2014.; glasbrotnja.net, 9. lipnja 2014.