fra Mate Logara (uredio), Župa Šuica, 150. obljetnica, 1864. – 2014., Župni ured Sv. Ante Padovanskog, Šuica, 2014.

Prođe prije koji dan putujući prodavač knjiga. Ponudi jednu o nekom našemu, ali koji je odavno prešao na drugu stranu. Naravno da sam smjesta odbio. Monografiju o Šuici, iz ruku fra Mate Logara, nisam, iako ne znadoh kako je uređena. Vjerovao sam mu i nisam se prevario. Čitajući je od onoga koji samo prolazi kroz Šuicu postao sam netko tko dosta toga i zamjećuje. Zacijelo nisam jedini. To znači da je monografija pogodila bit i ispunila svoju namjenu. Oni koji dobro poznaju ovaj kraj možda će imati kakvu zamjerku, ali sve dok je to na razini nijansi ne treba se uzbuđivati.

Jedna od bitnih značajki, koja odmah upadne u oči, jest intelektualno poštenje kojim je monografija uređena. Fra Mate tome pribjegava još u samom uvodu što nam katkada može zazvučati i kao isprika ili opravdanje. Ustvari govor je samo o tome da se sam ne hvališ, da si sposoban prepoznati svoja ograničenja i onda unatoč njima nastojati stvoriti djelo koje će ispuniti svoju svrhu. Zacijelo ga nije bilo lako iznijeti na svjetlo dana. Nedostatak vremena, pomiješana društvena i crkvena zbilja u suzvučju s prirodom kojom nas je Bog obdario, neprestano su lebdjeli pred očima. Bog i narod žive zajedno na ovom kutku kugle zemaljske i nije ih moguće rastaviti, iako je bilo i takvih pokušaja.

Ne bih se upuštao u to pa donosio pravorijek kaže li se za ovo mjesto Šuica ili Šujica. Ni sama monografija nije na to odgovorila. Jednoga dana netko možda to učini, dotle je nama pokušavati prodrijeti u njezinu tajnu, ne da bismo je uništili već da bismo se napili na njezinoj ljepoti. Iz svega uzmimo tri slike. Prva je Stari most. Najvjerojatnije da su ga tu u blizini gradili Rimljani, jer uostalom nalazi se i na cesti koju su oni provukli ovim prelijepim krajolikom. Turci su možda samo udarili svoj pečat i ništa više. Nemamo o tome dokumenata kao i o mnogo čemu drugom iz njihova vremena. Njima se nije dalo »bakćati« s tim. Zbog toga nije čudno da je puk alergičan kad netko taj most nazove turskim. Druga slika je Striton, Stržanj ili jednostavno Stridon. Je li to ono mjesto gdje je rođen veliki Sv. Jeronim? Zbog čega ne bi bilo? I mi smo narod vrijedan velike povijesti, narod vrijedan zasluženog štovanja. I treća slika s Miočevog groblja. Stari kameni križ, pun bora od godina i nevremena. Ali i s jednom svježom ranom nastalom očito ne tako davno. Je li to trebalo? Ne znam što se dogodilo, gledam očima čitatelja i prolaznika. Znam samo da trebamo čuvati svoje mjesto, voljeti ga da bismo mogli voljeti sva druga mjesta. Očituje se to na mnogo mjesta u monografiji. Čovjeka često začudi iznesena upornost pučanstva ovoga kraja, tankoćutnost i jakost njegove naravi. Prolazili su Rimljani, prolazili su Turci koji ga nastojaše otjerati u siromaštvo i nepismenost, prolazili su drugi zavojevači ovim krajevima, sve do komunističke namisli i velikosrpskog neuspjelog pokušaja, samo sve bi uzalud. Žrtve su pale, ostale su u našim srcima, posvećen im je prostor u monografiji, život ide dalje.

Da ne bismo pomislili da autori pod fra Matinom uredničkom palicom nastoje samo ružičastim bojama obojiti svoj kraj, podsjetimo i na priču o doušnicima koja se provlači gotovo od samog početka. Spomenuo bih onaj njezin stariji dio, ovaj mlađi nam je bolje poznat. U ljetopisu koji piše fra Filip Gašpar navodi se da je vjenčao Marka X. »Kad svatovi dolaze kući ženjenika iskupi se kolo pred kućom. Ali u njega bilo je potpuno drugačije. Mladež i uopće cijeli svijet, namjesto, da igra kolo pred njegovom kućom, igrali su pred "Hrvatskom čitaonicom", a otale do Ćustanove kafane i natrag. Ovako što nije se upamtilo. Trkači što su trku odnijeli bacili su ju u vodu. To mu je sve učinjeno za to pošto je spicel i mene tužio.« (str. 461.) To je taj duh koji je sačuvao puk ovoga kraja da ne ode krivim putem. A itekako je mogao. U novije vrijeme trovala ga je najprije starojugoslavenska namisao, nakon toga ona komunistička, obje zločinačke. Nije podlegao ni jednoj ni drugoj, nego je devedesetih godina prošloga stoljeća pomogao u stvaranju hrvatske države i u obrani ovih krajeva.

Osim o ovoj strani duha puka, dosta je u monografiji progovoreno i o načinu njegova svakidašnjeg življenja. Svojom ljepotom privlači narodna odjeća, ali i nagovještaj ljepote narodnih običaja. U oči mi je upao naziv za kolo »sitan tanac«. Nagovještava blizinu juga, braću tamo s onu stranu brda. Kad bi Turci ovdje stiskli do iznemoglosti, kad bi im se vratilo milo za drago, onda se znalo bježati u te krajeve da bi se sačuvala živa glava. U objašnjenju za to kolo kaže se da je otvoreno. Puno je, dakle, snage, želje pokazati se u svoj svojoj punini. Meni se i ova monografija čini takvom. Zbog toga sam ovim svojim riječima stavio naslov »Krupan tanac«. Pred našim očima odvija se život jednoga mjesta, igra ljepote i nagovještaja. Zar to može biti sitno?

Da bi dočarali svu ljepotu koju su spoznali u ovom kraju, urednik i autori pribjegli su primjesama fotomonografije. Ljepotu ostvarenja u crkvenom graditeljstvu i djelovanju, ljepotu što ju je sam Bog napravio jednostavno su prikazali dobro učinjenim fotografijama. Listaš i razmišljaš. Život jednoga podneblja je pred tobom. Puštaš se tim slikama i onda prepoznaješ da su one i negdje tu oko tebe, u drugim hrvatskim krajevima. Isti je to duh, ista namisao. Prelit će se i u školstvo, i u zdravstvo, i u gospodarstvo, i u razne druge djelatnosti koje su također spomenute u monografiji. Vinko Pašalić i Alojz Zaborac lijepo grafički prate urednikovu misao te dojmljivim fotografijama i čitavim načinom prijeloma od građe koju imaju, onakva kakva je, nastoje sagraditi uspjelo djelo. Trud im je nagrađen. Znanstveno pisani članci i oni manje znanstveniji ili tek na razini publicistike ipak se uklapaju u zajednički ostvaraj.

Složit ćemo se, za povijest jedne župe, a u ovoj monografiji poglavito je govor o tome, najvažnije je što se s njom samom događalo kroz čitavo to vrijeme. Nakon što smo pročitali sve donesene članke i o njezinoj povijesti i o povijesti kraja u kojoj se ona nalazi, dolazimo do ljetopisa koji su pisali šuički župnici. Nažalost nije sačuvan tamo od početka, nego tek od 1913. Sve se čita kao napeta priča, iako su sve pisali različiti ljudi, različitim stilovima. Župa je disala sa svojim pukom, s njegovom poviješću. Kad je trebalo, onda dušobrižnici na njoj nisu bili samo duhovne vođe svoga naroda, nego i društvene. Dovoljno je samo pročitati s kojom slašću fra Filip Gašpar piše da je s drugima omeo zbor Niniću X. Dotični je došao iz Sarajeva omraziti puku Hrvatsku seljačku stranku i okrenuti ih u jugoslavensku. Sve se isto ponavlja i danas. Međutim, Šuičaci dobro znaju što žele. Prije je župa davala svećenike glagoljaše, danas daje redovnice, redovnike i biskupijske svećenike. Tu je i župna mladež koja čita, pjeva, moli. Crkvu je trebalo obnavljati više puta, župni dvor nešto manje, što su Šuičaci hrabro iznijeli na svojim plećima. Ne samo oni koji su ostali tu, nego i oni koji su se rasuli diljem svijeta. Nešto stranica posvećeno je i najpoznatijim među njima.

Uglavnom, kad se ova monografija uzme u ruke dobiva se dojam da je zrelo djelo, gledano s različitih strana. Vjerujem da će je svaki Šuičak imati u svome obiteljskom domu, kao što vjerujem da će je k sebi prigrliti i svatko onaj tko je makar samo prelista ili negdje pronađe o njoj pošten prikaz. To uostalom i jest zadaća monografije. Čuva od zaborava određenu ličnost, određeni kraj, određenu temu, i u isto vrijeme nam ih približuje. Pa neka je sretan hod ovoj monografiji i svim Šuičacima sa svojim dušobrižnicima na čelu.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Šuica, 9. kolovoza 2014.; hrsvijet.net, 23. kolovoza 2014.; glasbrotnja.net, 25. kolovoza 2014.