Mate Kovačević, Sudbina hercegbosanskih Hrvata, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2014.
O suvremenoj povijesti Herceg Bosne, BiH, objavljeno je ne samo mnoštvo članaka i emisija, nego i knjiga. Ipak, između svih njih usudio bih se reći da se izdvaja ova Kovačevićeva knjiga. Pisana stručno i analitički, iako za tako što u prilično nezahvalnom obliku novinske kolumne, sami problem dotiče do u srž. Daleko je to od praznog naklapanja međunarodnih političara, a onda i od dobrog dijela onih iz Herceg Bosne, BiH. Ne smijemo se samo prepasti obimnosti knjige i šume podataka. Nije se prepao ni autor. Sve je ispisao u relativno kratkom roku, 2006. - 2010., ponajvećma u Hrvatskom slovu.
Dok ispisuje svoja zapažanja o državi Hrvata s onu stranu granice, Kovačević nimalo ne djeluje pesimistično. Dapače. Jasno uočava problem, iz toga izvlači zaključak i nuka nas prihvatiti se posla. Zacijelo je to odlika rasnih političkih komentatora. Unatoč tomu razvikani mediji u hrvatskom narodu ne zovu njega za komentatora određenih gibanja, nego neke druge, neke kojima domoljublje nije u srcu, neke koji zbog toga ne znaju geostrateški i politički pravilno misliti.
Želimo li shvatiti ne samo što je Kovačević rekao u knjizi, nego i njegov svjetonazor najprije moramo pročitati Uvod. Povijest Herceg Bosne, BiH, sržno je prikazana na 4 stranice. Nekada smo kao Hrvati nastanjivali taj prostor, sada se borimo da nas ne svedu na nacionalnu manjinu ili da nas potpuno ne satru. Odlučujući udarac zadali su nam Turci u XV. st. Trenutne određene političke silnice ponovno idu u tom pravcu. Pomaže im jugoslavenska namisao u odnarođenim hrvatskim glavama. Tu su i velikosrbi, Britanci, Francuzi, zapravo dovoljno protivnika da se ne stoji nezainteresirano po strani. Ako bismo pokušali sve pojednostaviti, onda bismo mogli reći da se radi o jugosferi. O njoj je progovorio, tko bi drugi, Britanac Tim Judah 2009. u The Economistu. I ta priča traje do danas.
Kovačević je točno uočio da vidljivi pokušaji ponovnog jugoslavenskog krpanja počinju u jeku najžešćeg rata i velikosrpskog osvajanja hrvatskih područja. Bila je godina 1993., 20. studenoga. U organizaciji Erasmus Gilde započinje okrugli stol »Srbi i Hrvati«. Bio je zatvoren za javnost i za novinare. Zbog toga ih je morala osiguravati policija. Iz Srbije je došlo 15 intelektualaca, a iz Hrvatske 25. Dr. Vesna Pusić bila je direktorica Erasmus Gilde, naravno i sudionica na dotičnom događaju. Ne trebamo se onda čuditi odakle joj današnje ideje o Hrvatskoj, a još više o Herceg Bosni. Prisjetimo se da je čak u Saboru izjavila da je Hrvatska napadač na BiH. Očito je nije bilo briga za ono što je morilo Matu Kovačevića. On navodi da su Hrvati akcijom Medački džep spriječili već pripremljeno međunarodno priznanje Velike Srbije. U tu svrhu Srbi su iz Vojvodine protjerali oko 35.000 Hrvata i 50.000 Mađara. Pusićku do dana današnjega ni to ne zanima. Položaj Hrvata u Herceg Bosni, BiH, bio je još teži. Srbi tada drže oko 70% bosansko-hercegovačkog ozemlja. Hrvate potiskuju iz središnje Bosne, a Srbi i Muslimani pokušavaju dolinom Neretve izbiti na Jadransko more.
Planove je svima pokvario dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik. Zbog toga je u časopisu Erasmus, nešto prije onoga skupa, izišao tekst da je došlo vrijeme da se povuče s vlasti. Sada je puno jasnije da mu je krivnja bila što je pokvario britanske naume o srpskoj dominaciji na Balkanu. Jedan od glavnih poteza mu je bio da je sa SAD-om sklopio strateški savez. Zbog toga je postalo mogućim provesti akcije Bljesak i Oluju o čijoj važnosti mislim da ne treba raspravljati. Odmah nakon njegove smrti dolazi do »trećejanuarskog« prevrata 2000. Vlast prigrabljuju neokomunisti te pod britanskim i francuskim pokroviteljstvom počinje razgradnja hrvatskih državnih ustanova, upakirana pod pojam detuđmanizacije. Naravno, predvodnici su oni sa spomenutog okruglog stola.
Jeste li negdje drugdje pročitali ovako jasno što se trenutno događa oko nas? Očito teško. Kovačević je ne samo građanin države Hrvatske, nego je i onaj tko potječe iz Herceg Bosne, BiH. Međutim, gledajući njegovo ljudsko i stručno poštenje potpuno sam uvjeren da bi ovako postupao i da mu podrijetlo nije s te druge strane granice. Nažalost, svima granica nije samo administrativni pojam, nego i početak novoga svijeta. To je iskoristila i neokomunistička vlast pa je dokinula posebne odnose Hrvatske i BiH. Time je Hrvate u Herceg Bosni, BiH, predala na milost i nemilost mnogim besprizornim ličnostima i sebičnim probitcima raznih svjetskih država.
Još na samom početku ovih svojih promišljanja autor izrijekom kaže da je nuncij Alessandro D'Ericco potpuno svjestan tko su Hrvati u Herceg Bosni, BiH, i koja je njihova uloga. Štitio ih je koliko je mogao i njihove svijetle primjere iznosio na javu. Drugim riječima rečeno, Vatikan se odgovorno odnosio prema katolicima na ovim prostorima. Nije se nuncij bojao upirati prstom u izostanak povratka Hrvata na spaljena ognjišta, u izostanak medija na hrvatskom jeziku, jednostavno na hrvatsku obespravljenost u BiH. Tako se još jednom pokazalo da je Crkva naš najbolji oslonac.
Među likovima koje Kovačević spominje u negativnom smislu s naše strane jesu fra Luka Markešić i Stjepan Mesić. O prvome između ostaloga kaže: »Tako se javio i fra Luka Markešić, koji se inače tijekom muslimanske agresije na Hrvate u središnjoj Bosni i pokušaja da ovladaju dolinom rijeke Neretve namjesto uravnotežena držanja postavio u tom sukobu na Izetbegovićevu stranu.« (str. 92.) Spomenuvši da je na izborima za hrvatskog člana državnog predsjedništva bošnjačkim glasovima postavljen onaj tko će zastupati Hrvate, zaključuje »da se ne treba čuditi zašto onda gospodin Luka Markešić s pozicije predsjednika tzv. Hrvatskoga narodnog vijeća zastupa probitke potpuno suprotne interesima hrvatskog naroda.« (str 93.) Vratit će mu se ponovno kasnije ustvrdivši da fra Luka Markešić nema znatnijeg utjecaja u vlastitom narodu pa njegove političke propovijedi uglavnom služe bošnjačkoj politici kao potpora za progon ili asimilaciju preostalih Hrvata. (str. 410.) Nije ništa bolji ni prema Stjepanu Mesiću. Između ostaloga dotični je bio na bruxelleskom skupu »Balkanska raskrižja«. Ono što je tražio za kosovske Albance, osporio je u BiH Hrvatima i Srbima. (str. 175.) U travnju 2009. našao se u Sarajevu u predvečerje moguće slovenske deblokade pregovora i nastavka hrvatskog približavanja EU. Potaknuo je muslimanske težnje da se dočepaju hrvatskog mora ističući kako neupitnom ostaje važnost ulaska »cijele regije« u EU. (str. 333.) Kovačević navodi i podatak da je tijekom Mesićeva predsjednikovanja hrvatskom državom BiH napustilo ili je otjerano iz nje najmanje 100.000 Hrvata. Toliko se brinuo o njima. (str. 397.) Kao zaključak svemu ovome navedimo autorove riječi: »Zbog sve snažnijih unitarističkih nastojanja krajnje je vrijeme da i Hrvati kao jednakopravan narod ustanove svoju federalnu jedinicu, koja jedina može očuvati njihovu opstojnost u BiH.« (str. 480.)
Što će na kraju od svega biti vidjet ćemo. Međutim, Kovačević je napisao knjigu koja se treba naći u svakom hrvatskom domu, rečeno bez bilo kakve patetike. Potrudio se opremiti ju i imenskim i predmetnim kazalom tako da je lakše pronaći dijelove koji nas više zanimaju. Ova se knjiga, naime, ne čita, ona se iščitava, nad iznesenim se razmišlja i zaključuje što sam i sam sposoban učiniti da stanje postane bolje. Čestitam od srca autoru i želim da se ne umori na putu raščlambe događaja i ukazivanja na put kojim bi trebalo krenuti.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 19. listopada 2014.; hrsvijet.net, 18. listopada 2014.; glasbrotnja.net, 18. listopada