Ivan Aralica, Svetinka, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003.
Zanimljiva šutnja prati najnoviju Araličinu knjigu »Svetinka«, odnosno nastavak Sebastijanovih priča »Ambre« i »Fukare«. Dok su prve dvije nemilice napadali, razvlačili, o potonjoj uglavnom šute. Ponetko se javi, onako iz prikrajka, i to je sve. A »Svetinka« nije nimalo lošiji roman s ključem od prethodna dva, dapače. O čemu je, dakle, riječ? Upravo je o tome riječ! Neovisni prosuditelji govore o Aralici kao i prije, kao i o drugima, stručno i pošteno. Oni drugi?
»Svetinka« kao roman nemilosrdno zasijeca u svijest i podsvijest mnogih u hrvatskom društvu. Svetinka kao ličnost odražava suvremenu hrvatsku tragediju. Nemoguće je postalo mogućim, jednome narodu uništavali su dušu, iz dana u dan. Radili su mu to ne neki tuđinci, bilo bi to lakše, već njegovi, zbog toga je sve i bilo teže. Utjeha može biti jedino u tome što se to nije događalo samo hrvatskom narodu. Bilo ih je još istočnije od ozemlja hrvatskoga naroda, a ima ih i sada, na nekim drugim stranama svijeta, srećom samo još preostalih. Slobodoljubivi svijet namjesto da se bori protiv te nemani, odredio joj je područje gdje može iskazati svoju opaku narav. Svetinka, obični pojedinac iz puka, sve je to morala preturiti preko glave. Uspjela je i otišla s ovoga svijeta kao veličina, junakinja iz nemirnih vremena.
Opširnije...
