Print Friendly, PDF & Email

Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošloga stoljeća njih dvoje nije baš mnogo znalo o trenutnim političkim okolnostima. Načuli su od starijih da je nekada bilo nekih Turaka, pa da su djed i otac išli u neki Prvi svjetski rat, da trenutno tuku i ubijaju jugoslavenski žandari (ali o tome se govorilo prilično tiho), i to je to. Njihovo je bilo čuvati ovce i ići u školu koliko se stigne. Stariji su brinuli o ostalim stvarima.

Najradije su kretali na ispašu oko potoka Lukoća. Nije to uvijek bilo moguće, ali su jednostavno koristili svaku priliku. Trava je tu bila dobra, ovce su se mogle najesti, a oni su se igrali i pričali duge priče. Za objed se znalo naći i komadića slanine koju su pekli na vatrici i onda je slasno jeli. Bistra voda potoka ublažavala im je žeđ. Činilo im se da je onaj raj o kojemu su učili na vjeronauku morao biti upravo ovdje.

Drugi svjetski rat nije mario za seosku idilu. Nahrupio je iznenada jednoga dana, i oni već poprilično odrasli razumjeli su što se zbiva. Raspala se mrska Jugoslavija, pojavila se hrvatska država, tamo u šumi prijetili su četnici i partizani. Ali živjelo se. Kaja je otišla na fakultet u Zagreb, Ćipa je ostao kod kuće. Završiše dani zajedničkog druženja, počeše oni s opasnijim življenjem.

Jedva je izvukla živu glavu kad grunu ona bomba u Glavnoj pošti. Bit će i kasnije opasnih trenutaka, ali joj ovo nikako nije izlazilo iz glave. Kako ti jugokomunisti mogu hladnokrvno postaviti bombe tamo gdje se okuplja puk i gdje ima puno službenika koji samo rade svoj posao?! K tomu, kako u tome mogu sudjelovati oni koji upravo tu rade? Pa ranjavaju i ubijaju svoje kolege, prijatelje, poznanike. Nečuveno!

On je završio u domobranima. Branio je svoj kraj od negdašnjih susjeda Srba. Čim se pojavila hrvatska država oni su ustali protiv nje. Nije shvaćao. Valjda ne misle da i u ovoj državi mogu biti povlašteni, odnosno da mogu progoniti Hrvate. Zapravo su se trebali ispričati za ono što se događalo kroz nesretnu Jugoslaviju, krivci bi, ako nisu pobjegli, dobili zasluženu kaznu i nastavilo bi se mirnije živjeti. Ali im se, eto, nije dalo. Razmišljao je što će učiniti ako mu koji takav odmetnik dopadne šaka. Pa što bi drugo nego ih predati nadležnim vlastima? Nije njegovo da im sudi, njegovo je da sebe i druge brani od njih i sličnih i ništa više. Nalazio je u tome mir i činilo mu se da je dobro kad tako razmišlja.

Kraj rata zaista je bio kaotičan. Nestalo je hrvatske države, toga prelijepog sna. Iz šume su se pojavili jugokomunisti kojima ni Kaja ni Ćipa nisu vjerovali. Naslušali su se, a i nagledali su se njihovih zala. Bilo je istina budala i s ove strane koji su činili zlo u ime države, što oni nikada nisu odobravali. Nekada su takvi bili kažnjeni, nekada ne, nekada su ratni saveznici bili nemilosrdni u poticanju i činjenju takvih stvari. Slušali su kako nadbiskup Stepinac i slični grme protiv toga i odobravali su im takve riječi. Nadali su se da će se prilike smiriti i da će onda sve biti ispravljeno. No, dođoše drugovi iz šume i sve ode niza stranu.

Stajala je pred tom talijanskom tamnicom. Oni nisu bili te sreće kao ona da se ipak dočepaju slobode. Uhvatiše ih Englezi, kojima već pobjegoše na bleiburškom polju, i strpaše ih u okove s namjerom da ih izruče jugokomunistima kako nešto prije učiniše sa stotine tisuća Hrvata, vojnika, žena, djece... svih kojih su se na prijevaru dočepali. Mora ih izvaditi. Dobri su to dečki. Dokazali su se nebrojeno puta. Zna to Kaja dobro. I sinulo joj je. Plahte! Ona će zadržati stražare, a oni onda neka bježe. Naizgled jednostavno, samo je izvedba puno teža. Uvijek se tome smijala i zeblo ju je oko srca kada se kasnije u izbjeglištvu svega sjećala. Što da nije uspjelo? Brrr.

Seoski odbornik neumoljivo je mljeo. Mislav se mora predati. Sudit će mu narodna vlast. Bio je u ustašama i to se ne prašta. Ako nije činio zločine, ne će mu nitko ništa. Obojica su znala da to nije tako. Olako se ubijalo tih godina. Međutim, moralo se pretvarati da je »narodna vlast« milosrdna. Namučio se Ćipa dok mu je uspio objasniti da bi dovoljno bilo samo da mu izda propusnicu, a on će se već snaći. Mora pomoći čovjeku zbog mnogo čega. Otići će u Slavoniju i tamo »nestati«. Znali su da je to opasno za obje strane. Uhvate li ih u tom poslu, glava zacijelo ode. Međutim, Ćipu nije mogao lako odbiti. Njegov se sin zagledao u njegovu kćer, sin jedinac kojega je volio, i sad što je tu je. Ni njemu se ova nova odora previše ne sviđa, pa, daj, neka bude što će biti. Ćipa je izišao veseo iz ureda.

Nizale su se puste godine. I Ćipa i Kaja zasnovali su obitelji. Gledali su kako da ih bolje učvrste u katoličkom i hrvatskom duhu. Nije bilo lako ni jednome ni drugome. Ćipu je smetao jugokomunizam, Kaju raspušteni Zapad, društva bez ćudorednih vrijednosti. Pa ti daj odgoji djecu, ostani ono što si bio! Nisu se predavali, to je ponovno rat, samo drugim sredstvima.

»Čuj, možeš li me odvesti na onaj moj potok«, reče Kaja Dinku. Može, kako da ne. Uvijek će se sjećati onoga njezinog podviga iz izbjeglištva. Pričali su puno o tome u iseljeništvu. Vratio se on, vratila se ona jednoga dana u domovinu i sada su dvoje onih koji traže svoje korijene. Bio je mlađi, imao je svoj stan u Zagrebu, ali ona je bila u domu za starije. Tako se najbolje osjećala. Djeca se razišla svijetom, ona se zaželjela mirisa uspomena.

Sjedio je pred kućom i razmišljao o svome životu. Nešto ga uvijek vuklo svome zavičaju. Kad je preživio dolazak jugokomunista, shvatio je da sve može preživjeti. Ostat će tu, borit će se, izgradit će si jednostavno dostojan život. Nikada nije želio previše, ali kad se pojavila mogućnost otići u Njemačku nešto zaraditi, iskoristio ju je. Bio je tamo jedno vrijeme i vratio se. Nije sve ni u novcima, jednostavno je odgovarao onima koji su ga ispitivali. Ponekada ga nisu razumjeli, svejedno. Domaća zemlja najbolje miriši.

Gledala je u potok kao u svoj život. Brz, čist, odlazio je prema jugu. Naslonila se na obližnje drvo. Vidjela je sebe, vidjela je Ćipu, vidjela je selo kao što je nekada bilo. Sada više ništa nije isto. Samo je potok ostao onakvim kakvim ga je znala. Iz misli je prenu dolazak ovaca. Išle su na vodu. Iza njih je polako išao neki starac. Ne, nije ga nikada prije vidjela.

»Poznajete li Ćipu«, upita ga kada su se ovce odmakle od potoka.

Stao je i prodorno je gledao. Nakon nekog vremena je procijedio:

»Ja sam Ćipa«.

Zabezeknula se. Trebalo joj je vremena da dođe do zraka.

»A ja sam Kaja«, tiho je rekla.

Ptice su okolo letjele za svojim ciljem, vjetar je šumio u krošnjama stabla, a njih dvoje su se držali u zagrljaju. Život je motrio sa strane.

Miljenko Stojić

Osvit, XXII., 85-86, Mostar, 2016., str. 115. – 118.

Osobno