Unatoč svemu

Stihovanje je pjevanje sa samim sobom, unatoč svemu, pjevanje sebe, soliloquia koja počinje i skončava ispoviješću. Stojić ponovno nije mogao izdržati teret nutarnjega svijeta, teret (pre)rane odluke o odustajanju od pisanja, nije mogao postati i opstati starodrevni šutljivi arhetipski mudrac, nije mogao opstati poput okamine, monumentuma u suvremenom i divergentnom svijetu krika i rata, morao je dirati u svoje rane. Dirajući svoje rane, ispisujući tragična osjećanja govori iz duše, više kao smireni i smjerni pjesnik narativac, manje kao propovjednik. Više mu i nije mnogo stalo do čitatelja, do recipijenta, jer on mora otvoriti vrata, otvoriti prozore da uđe svjetlost, jer svijet nije monada. Suvremeni svijet je krhotina, tek oblik slutnje, jobovske trpnje: svijet muke. Tek Bog je smisao i piramidalni vrh. Pobuna je unutarnja, ne pobuna prvoga čovjeka, već moralna neizdrživost života u svijetu kojemu Smisao (Bog) izmiče. Šutnja ostaje s onu stranu: ona je okamina i transcendentna je govoru samom. Govor je imanencija šutnje.

Sjećanja, drhtaji, svjetlost su odrazi vanjskoga; vrijedi i obrat – i sve se to javlja u okrilju besanih noći. Prva pjesma Ispovijed je programatska, ma koliko Stojić to prekrivao daljnjim stihovanjem. Unatoč svemu je pjesmotvor blagoga nijansiranja i uspjelosti sjetne sanjivosti. San je tu da ne iskoračimo u nihilizam i prazninu noći (mraka). Od proljeća do domoljublja, od naše rasijanosti i rasprostranjenosti do našega korijena i stabla u jeziku hrvatskomu – zrcali se nemir i nada. Nemir i nada idu ruku pod ruku u našem koracanju k budućnosti sa zebnjom da sva događanja nisu uzaludnost. Zebnja je spas od uzaludnosti. Pjesnik ostaje skamenjen, ravnodušan u trenutcima kada ne može iskazati »ni radost, ni bol«. Kome se obratiti, nije upit sumnje već spoznaje o sumnji i izgubljenosti u svijetu ljudske stvarnosti i stvarnovitosti. »To su tek moji zidovi«, »to je tek nabujala bol« ali koja ima smisao apsolutnosti: »ti si moj dah i toplina, / neiščezao glas u magli«. Ratna destrukcija je ta koja je pokrenula i unutarnju lavinu, prebrisala mnoge iluzije o dobrohotnosti, koja nije mogla ostvariti pjesnika ovijena u aureol šutnje, ona je dovela pjesnika pred zid, dovela do identiteta vanjskoga i unutarnjega, do identiteta makrokozmosa i mikrokozma. Jer »kad domovina plače« nije lako biti »u tuđem dalekom gradu«. Tu je i »Molitva iz rova« kao jedna od ponajboljih pjesama koja upućuje na moralnost ratnika, na ratni moral i borbu za pravednost koju je i Isus provodio kada je bičem tjerao trgovce iz hrama. Oko nas su mnoge gore i gradovi hrvatski nad kojima je upitnik kao Damaklov mač. Nad njima se nadvio sumrak rata. Pjesnik želi biti tu, biti sa svojim narodom. Želi dijeliti, i dijeli gorku pogaču s pukom. Ova je stihozbirka nenametljiva, jednostavna u iskazu i jeziku: jednostavna jezikom govora i govorom jezika. Pjesnik je započeo putovanje k pjesmi blizini koja će, kasnije će se pokazati, postati nerazmrsivim labirintom duhovnoga putovanja, ma kako Stojićevi stihovi olako tekli.
 

Pjesma blizini

Pjesma blizini je pjesma koja nam predstoji: ona je tu pred nama i mi je razlistavamo poput tvarnosti same tvari, poput plamena i gareža vatre koju je razlistao pjesnik u sebi a koju mu je darovao Tvorac. Pjesma blizini je zebnja i zov blizine! Blizina ovdje nije kategorijalno, niti pojmovno shvaćena: ne u smislu prostornosti (prostiranja, prostranstva), niti u smislu temporalnosti.

Pišući o knjizi »Ta vremena« Miljenka Stojića, ustvrdio sam sljedeće: »Obnova otpočinje sobom, preispitivanjem vlastite osobnosti, vlastitih čina. Obnova otpočinje molitvom. Tako je moguće tražiti pravednost u svijetu. Usprkos tomu što je svijet zaglušen krikom žrtve, on je prešutno stao na stranu jačega, na stranu agresora čega je tragično svjestan fra Stojić, ipak on vjeruje u Europu, ne onu salonsku Europu, ne onu jaltsku Europu i svijet već onu običnu ali duhovnu Europu. Ne možemo stalno proizvoditi i generirati one nama nesklone, one koji su protiv nas jer «sam se ne živi. Ali isto tako ni živjeti s drugima ne znači sebe rasprodati, dopustiti drugome da upravlja tobom» (Stojić). Bit je u tomu da Istina treba pobijediti ma kako ona bila bolna. (Ne treba pobijediti moja slika i koncepcija uređenja svijeta).«

Možemo ustvrditi da je ovo kazivanje bilo kondicionalno koncipirano i da je ono u slikama i prispodobama i najavilo ovakve stihove »Pjesme blizini«, jer i ona je sva u pretkazanjima, u slućenju i naslućivanju. Koordinate ovoga pjesništva učvršćene su u katoličkoj praktičnoj etici, usprkos pjesničkim drhtajima, slutnjama i strahovima. Te slutnje i strahovi su opravdani: težnje za Istinom i Pravednošću su kršćanski intonirane, ali i Istina i Pravednost su dio praktično-pragmatična okružja t.j. blizine. To je naglašeno kroz cijelu zbirku. No, ta blizina božanskoga, Kiriake oikia (Gospodinova kuća) koja je u srcu hrvatskoga katolika koji vjeruje beskrajno, pače i naivno Pravdi »ovozemnih Pravednika«, koji se, na žalost, u praksi ne pokazuju takvima. To znači da Gospodinova kuća ne stanuje u njima. U njima stanuje pjenušac bahatosti, slave, novca i prividne moći. Na sreću to je sve lažno. Naspram tomu svijetu, Stojić obnavlja svijet Kristovih postaja, svijet križa, svijet ljudske duše, svijet prosjaka, siromaha, svijet »Magdalena«, svijet tjeskobnosti: ali i svijet svođenja računa.

Stojić ovaj svijet ne promatra izolirano od djelovanja Božanske Providnosti u njemu, ovaj svijet je dio vječnoga svijeta, i dio spasenja ljudskih duša, on je zapravo samo priprava za spasenje i tijela i ljudske duše, tako ova pjesma blizini ne može imati političke konotacije, u smislu »koliko je bliza iliti daleka Pjesma hrvatskom čovjeku« na nemirnim prostorima Herceg Bosne, nije to pjesma onima koji su rasprodali i koji rasprodaju ljudskost, kao da je to kako Fichte kaže komad pokućstva koji se može kupiti! Niti zemlja, niti pjesma naroda se ne može rasprodati, jer nije ovaj svijet samo za ovaj vijek, a ovaj svijet je dio Sveprisuća i Svudprisuća Vječnosti, koja je s onu stranu vremenitosti i povijesti, ali i s onu stranu borbe za prostranstvima. No oni koji odlučuju na nepravedan način i o hrvatskom narodu u Herceg Bosni, svest će svoje račune ondje gdje to svatko jednoć mora učiniti. Stoga i ova zgoljna unutarnja podjela Herceg Bosne, mimo i bez hrvatskoga naroda nema perspektivu: ni ovozemnu, niti vječnu. Toga je svjestan Stojić, pa smatram da bi Stojić i sada napisao ovakvu jednu Pjesmu blizini, usprkos razočarenja u praktično okružje.

Jer je ova pjesma blizini upravo lijek za to:

»Liječio sam se od sebe,

mnogo sam toga bio nepotrebnog nanio,

a tako malo treba,

tek pogled i nježan stisak ruke.«

/Lijek/

Tu je i »Ratni trenutak« kojeg Stojić vidi u prolaznosti, ali tu je i »Pjesma za Hrvatsku«, na kraju tu je i »Vojnikova priča«, bez koje, svakako, ne bi bilo niti pjesme za Hrvatsku, a niti Hrvatske. Svakako, uz Božju pomoć – to je sve tu.

Kod Stojića ne možemo konkretizirati posebne poetske utjecaje, iako je to pjesništvo višeslojno, ono nije tamno, nije hermetično, više je svijetlo i prozračno, što je ponekad prednost, a ponekoć nedostatnost. No ćute se naplavine plotinovskoga učenja, kao i novoplatonizma i neoplotinovaca, ranokršćanska učenja prilagođena vremenu u kojem jesmo su samo jedan sediment u ovoj knjizi, ona su, na žalost, lišena i spiritizma i spiritualizma u onom izvornom smislu. Ima tu utjecaja Židovskih i Rimskih sentenci. Ima nešto i od modernoga pjesništva, s kojim se Stojić još nije ozbiljno sučelio, što vjerujem izbjegava više kao pragmatični katolik, nego kao pjesnik. Ozbiljno sučeljavanje s Friedrichovim shvaćanjima pjesništva, je ono što će Stojić trebati prihvatiti, želi li pisati pjesništvo koje će biti sukladno vremenu i prostoru njegova nastajanja – jer samo tako to pjesništvo može biti svevremeno. Naravno, i brojna druga suvremena shvaćanja.

Pjesma »Uvjerenje« ima blisku tematiku s pjesmama Tomislava Dorotića.

Izdvojit ću dva primjera jednostavnih i lijepih stihova:

»Naslonjen na vrtnu ogradu

motrim se u kaplji rose.
 

A ljudi prolaze nijemi, sami,

ogrnuti velom svoga traženja.«

/Pri povratku/

Uz ovaj zavičajni i šimićevski motiv, evo i jedan biblijski motiv:

»Mene su znali svi,

ja nisam znala nikog,

moje tijelo bilo je s njima,

a duša tako daleko, daleko,

bila sam zrcalo onih

što se vole nazivati tihi i pošteni,...«

/Magdalena/

U ovom drugom primjeru je u temelju kršćanska moralnost i kršćansko praštanje kao blagdan pjesničkoga i općega bitka čovjeka u svijetu.

Ako već govorimo i kritički o ovoj knjizi, onda moram zamijetiti da je jezik pjesnički ovdje još netransparentan, nije bjelodano pjesnički, on je u prispodobama i aluzijama koje sliče više na priču / iz Biblije, ili neku drugu priču /, pjesnički jezik se bolje može naučiti iz »Pjesme nad pjesmama« nego iz drugih dijelova Biblije, bez obzira na pjesničku tematiku. No, pjesnička tematika je izvanredna i jako zanimljiva, a pročišćavanjem jezika kroz heraklitsku strukturu vremenitosti, i »jezikovanjem jezika« dobila bi se cjelovitija pjesma. U knjizi ima i jednih i drugih primjera.

Sigurno je da je Stojić bez velike pompe, bez velikih »stilema«, bez »glasnih i velikih riječi« ipak ostvario koherentnu zbirku stihova sa zanimljivom tematikom.

Filozofijsko-teologijski instrumentarij dosezanja Istine, kroz sumnju, jest descarteovski racionalistički »cogito« koji je bjelodano utemeljen u Stojićevoj osobnoj uljudbi a koji se raspoznaje u ovim stihovima, i koji ljudskom umu stalno izmiče – doći će pred Um Istine.

Ovo kazivanje o zbirci »Pjesma blizini« završio bih s već spomenutim tekstom o knjizi »Ta vremena«:

»– Na rubu svega –, kroz mrtva područja, kroz smrti osluškujem 'pjesmu blizini'«. Da Bog dâ – da ta pjesma već sutra osvane mom narodu. S Khalilom Gibranom kliče: »Evo jutro osvanu, dragi, i prsti jave igraju se vjeđama usnulih, ljubičasto svjetlo poslije noći se toči i veo noći otkriva život istrajni i veličajni. Razbudiše se sela, mirno i spokojno oslonjena na pleća dolinama, zabrujaše zvona crkvena, ispuniše zrak pozivom na jutarnju molitvu i brujanje im uzvratiše pećine, kao da se sva priroda diže na molitvu«.
 

Kaplja

Pjesništvo, nemušti govor, zamuckivanje, zastajkivanje osjećanja i misli – zaleđeni, zapuhnuti dah zbiljnosti košmara i dehumanizacije: uzus su pjevanja u slikama krhotina, pjevanja o destrukciji kroz destrukciju zbilje. Takovi ton se većim dijelom naslućivao u pjesništvu Miljenka Stojića, a dijelom se taj ton obznanjuje i u Kaplji. Unatoč tomu, imponira i iznenađuje smirenost, hladnoća i smjernost u izričaju i pravljenju pjesme Miljenka Stojića. Posebice se ta mirnoća odnosi na Kaplju, zgoljna faktografija, miran, lapidaran zapis u ulomcima. Kao da se zapisivač/pjesnik postavio s onu stranu zapisivanoga – a upravo se ti stihovi tiču duše čovjeka, duše naroda i njegove egzistencije. Nisu to blistavo-mračne emanacije ontologijske destrukcije, već su to smjerni zapisi/smjerokazi destrukcije zbilje, i upute za nadilaženje te destrukcije. Nema u Kaplji kakofona pjevanja, pjevnost je stišana do ruba čujnosti, više je tu fotografija duše, kuće, čovjeka, opisa nekojih pojavaka; nema tu velikih i pretencioznih riječi: manjka agonalnoga, manjka jezične ekvilibristike, ali ipak sve je tu i sve je u nekojem neopisivom/neizrecivom miru i redu, unatoč kaosu koji oko nas još posvema traje. Ponekoć imponira taj red, imponira faktička životodajnost, a nekada se čitateljeva duša buni što nema više neizvjesnosti i tamnine u ovoj knjizi. Ne možemo govoriti o već izrađenoj i izgrađenoj poetici, niti o pjesničkom konceptu/ ako je ovoga uopće moguće ostvariti/ u pjesništvu (i kroza pjesništvo) Miljenka Stojića.

Sama Kaplja je metafora koja je ispunila čašu, koja je ispunila mikrokozam, u svojoj sićušnosti ona je savršena kao i ocean, ona ima sve osebine goleme količine vode. Kaplja je samozatajna, gotovo nevidljiva prostu oku – a ispunja prazninu; ispunja dušu, ispunja domaju, ispunja ljubav i sâma je ljubav. Poslužit ću se kapljom kao metaforom, ali i metonimijom u ovoj knjizi, da bi opravdao teoriju punine i ispunjenja koju nam u prirodi nudi samo jedna kaplja. Kaplja je svjetlosna, prozirna, paučinasta i nema u sebi dubljine, nema u sebi plavetne tmine, ali mnoštvo tih kaplja, nepregledno mnoštvo upravo kroza tu svjetlosnu prozirnost ispunja plavičastom tminom vodene površi i dubljine. Imam utisak da je toga svjestan Stojić, stoga ove pjesme jesu lapidarni zapisi, bilo u trenutcima odmora, trenutcima bolesti, kriza – ovo pjesništvo uporno gradi svoj svijet poput velike i nepregledne ravničarske rijeke u kojoj nema brzaca, ali nema niti velikih lomova.

Nema velikoga utjecaja pjesničkih škola, nema velikoga utjecaja lektirâ/ literature stoga ova poezija djeluje originalno, djeluje zasebno: bez velike pompe, pače bi se reklo nepodnošljivom lakoćom iskazivanja i mirnoćom govori o velikim tajnama, govori o velikim temama. Nemam nakanu govoriti o veličini ili sićušnosti ovoga pjesništva, nemam nakanu ponovno ga vraćati u zatvor pjesnikove unutarnjosti, raskidati pjesnikov senzibilni svijet, želim samo skrenuti pozornost na emanaciju mirnoće, ne samo kao pjesničkoga creda, već i kao kršćanske vrijednosti. Stihove u ovoj knjizi ne možemo proglasiti religioznim stihovima, unatoč tomu što oni nerijetko govore o religijskim temama. Još ih manje možemo proglasiti nereligioznima. Svako (veliko) pjesništvo je duhovnoga obilježja i s onu je stranu tipizacije i profana deklariranja, kao i etiketiranja bilo kojega, pa tako i ovoga pjesništva.

Nemam pretenziju u ovom kratkom osvrtu davati estetičku vrijednosnu prosudbu ovoga pjesništva, niti mogu sebe proglasiti za to mjerodavnim – posebice za ovu vrst pjesničke sage: samo želim upozoriti na stravičnu mirnoću, na jednostavnost, pa i na indiferentnost ovako postavljenih riječi, ovako postavljene poetike. Želim upozoriti da u sutonu ovoga tisućljeća, da u sutonu stvaralaštva, da u poplavi raznoraznih modernizama, imponira ovako postavljeno i smjerno iskazano stihovlje u knjizi Kaplja.

Imponira bogoštovna riječ, imponira homogenost knjige, nema velikih padova i uzlijeta, možda ima manjkavosti u jednoličnosti ovoga pjesništva, ali imam dojam da je pjesnik i želio postići jednotonsku povisilicu koja se provlači kroz cijelu knjigu. Ako je to želio u tomu je i uspio!

Knjiga je zamišljena i ostvarena kao triptih kao trodijelna cjelina, kao sveto trojstvo u (i kroz) jedinstvu(o). Nekoliko pjesama intimnijega karaktera i tematike mi se čine najprimjerenijim Stojićevu pjesničkom kazivanju, unatoč relativnoj homogenosti ove knjige. Jednostavnost jezika, leksička čistoća, čak i interpunkcijska pročišćenost imponiraju jednostavnošću pa i lakoćom. Dječačka naivnost u kazivanju, dječački snovi, svakodnevica, ratna drama i tragedija pojedinca i naroda u cjelini, opisani su u ovoj Kaplji. Stoga se ova Kaplja i doima kao jedinstvena i jednostavna kaplja života, kaplja zbilje, kaplja molitve, kaplja ljubavi za svoj narod, ali »bez mržnje« prema drugima. To može učiniti pjesnik koji svagda polaže račune svojoj savjesti i Bogu. To može postići čestit čovjek. Možda je i u tomu veličina ovoga pjesništva i ovoga pjesnika, pa makar i s onu stranu književno-kritičkih opservacija. Treba »cjelivati bol« a to je moguće u tišini, u pribranosti, u prisebnosti i ljubavi spram stvaranja, kao i spram Boga i Čovjeka. Stoga je Kaplja dobrodošla hrvatskom suvremenom pjesništvu – koje se nalazi na raskrižju, ali koje se nalazi i u dramatskom vremekrižju dvaju tisućljeća.
 

Nove pjesme

Nove pjesme otpočinju ljudskim i pjesničkim gnijezdom, otpočinju teškim mirom i bjelinom. Maslinovom granom mira razgranava se pjesnički kršćanski i općeljudski svijet. Maslina je drvo koje se kultivira, kao što se i pjesma gradi, obrađuje, obdjelava. Lipa je također biljka mira i mirisa. To je srebreno-plavičasti svijet hrvatskoga juga, a grožđe i bukara vina su plodovi znoja koji izmamljuju novu priču koja privlači dječake kako bi shvatili blagost i mir. Pjesma raskoši, lutanja, unutarnji nemiri vraćaju se hodočašću, vraćaju se međugorskom miru. Pjesnik bi završio pjesmu, ali za to je prekasno: jer se predaleko otisnuo, pjesnička prostranstva su primamljiva i uvijek će mu tri stiha nedostajati i to baš ona temeljna. Kucajte, i vrata će vam se otvoriti za Uskrsnu pjesmu. Uskrs je neminovnost, on će doći s nama ili bez nas.

»Plakao sam noćas gorko i nije me bilo stid,

prozori su bili zatvoreni, vrata zaključana.«

/Operi me/

Plakat će pjesnici i mudraci, plakat će hulje i lude nad otvorenim grobom, nad vlastitom nemoći, nad nemirnom savješću čovječanstva; voda je lijek, pjesma je lijek – stoga se treba liječiti, isponova obući novo ruho, u nove mjehove točiti novo vino.

Ironija ne će čovječanstvo spasiti od zablude: ona je tu da se podnese bol riječi, da se podnese svjetskopovijesna bol. Stojić je pjesnik jednostavnosti, smirenosti: počeo je odmotavati Penelopino klupko koje mu je sada i navijeke odmotavati jezikom opservacije, poniranjem u dubljine svemirskoga prostranstva. Stojić je tu da nas upućuje u tajne jednostavnosti, onostranosti. On je tu na obolu razdjelnici tisućljeća vremenitosti jezika hrvatskoga. On će tu ostati i opstati. Ova knjiga svjedoči u prilog tomu.

Zdravko Kordić

Osvit, 1, Mostar, 1999., str. 179. – 188.