NAJMANJE JEDNOM
- Detalji
- Kategorija: Pjesme
- Objavljeno: Ponedjeljak, 06 Srpanj 2020 16:57
- Hitova: 157
Miljenko Stojić, Jednom, Matica hrvatska, Čitluk – Šibenik, 2019.
Očigledno je sudbina hrvatske literature kroz dugi niz stoljeća da se kreće na dva kolosijeka, jednim službenim, legalnim i poželjnim i drugim neslužbenim, nelegalnim i zato uglavnom medijski prešućivanim. Podsjeća me to na probijanja planinskim bespućima hercegovačkih uzgajivača duhana, koji su birajući skrivene putove u strahu od žbirova, dolazili do ilegalnih trgova gdje su pribavljali sredstva neophodna za život svojih obitelji. Samo ovdje je riječ o probijanju u javnost onih osjećaja, tradicija i temeljnih istina koje narod čuva zatomljene u sebi, te su nepoželjna, čak i proskribirana pojava u onome istome javnome mnijenju koje se kune u slobodu osobe i u pravo na različitost.
I tako svakim kolosijekom vlakovi, iako u istoj državi, putuju šutke, bez šuma i zvižduka i zaustavljaju se i primaju putnike na različitim postajama, a samim time i putnike s različitim itinererima i voznim kartama. Ukoliko se, pak, koji od putnika nekim slučajem ili čak namjerno nađe u onome drugome vlaku, doživljava ga se i postupa s njime kao sa subverzivnim elementom i kao s putnikom bez valjane karte, pa ga se, šutke i krišom ili uz veliku buku izbacuje napolje jer spomenuti kolosijeci, kao što je javno poznato, nikako ne vode u istome smjeru. Tako je hrvatsko narodno biće razjedinjeno. A koliko je to bolno i riskantno postaje jasno ako imamo na umu da opstojnost svakoga naroda ovisi o tankom sloju koji čine njegovi intelektualci i njegovo svećenstvo.
