DVIJE OBALE
Kad puca puška,
il' se netko ženi,
il' netko mri.
Bi tako odvajkada,
u zemlji humskoj,
zemlji ponosnoj.
Ne htješe to Turci znati,
jadna li im majka,
stisnuše raju zlo i naopako.
Puče puška u Dračevu,
pogodi sultana u Stambolu,
jeknu gora, jeknu dol.
 pjesnicka-antologija.pdf | [ ] | 998 kB |
Miljenko Stojić, Jednom, Matica hrvatska, Čitluk – Šibenik, 2019.
Očigledno je sudbina hrvatske literature kroz dugi niz stoljeća da se kreće na dva kolosijeka, jednim službenim, legalnim i poželjnim i drugim neslužbenim, nelegalnim i zato uglavnom medijski prešućivanim. Podsjeća me to na probijanja planinskim bespućima hercegovačkih uzgajivača duhana, koji su birajući skrivene putove u strahu od žbirova, dolazili do ilegalnih trgova gdje su pribavljali sredstva neophodna za život svojih obitelji. Samo ovdje je riječ o probijanju u javnost onih osjećaja, tradicija i temeljnih istina koje narod čuva zatomljene u sebi, te su nepoželjna, čak i proskribirana pojava u onome istome javnome mnijenju koje se kune u slobodu osobe i u pravo na različitost.
I tako svakim kolosijekom vlakovi, iako u istoj državi, putuju šutke, bez šuma i zvižduka i zaustavljaju se i primaju putnike na različitim postajama, a samim time i putnike s različitim itinererima i voznim kartama. Ukoliko se, pak, koji od putnika nekim slučajem ili čak namjerno nađe u onome drugome vlaku, doživljava ga se i postupa s njime kao sa subverzivnim elementom i kao s putnikom bez valjane karte, pa ga se, šutke i krišom ili uz veliku buku izbacuje napolje jer spomenuti kolosijeci, kao što je javno poznato, nikako ne vode u istome smjeru. Tako je hrvatsko narodno biće razjedinjeno. A koliko je to bolno i riskantno postaje jasno ako imamo na umu da opstojnost svakoga naroda ovisi o tankom sloju koji čine njegovi intelektualci i njegovo svećenstvo.
Kad ono Turci navališe na Sinj,
kad ono naših bijaše tek šačica,
Gospa raširi svoj prekrasni plašt,
zaštiti bojovnike i njihove obitelji,
pa se glas o tomu raširi krajinom,
nasta Alka u spomen i zahvalu.
A kad ono petokraki strše Sinj,
kad ono zakukaše naše majke,
Gospa prstima prekri svoje lice,
jer se mržnja prosu krajinom,
pa se glas o tomu raširi daleko,
zanijemi Alka u dubini duše.
Miljenko Stojić, Jednom, Matica hrvatska, Čitluk – Šibenik, 2019.
Iako je Miljenko Stojić plodan književnik, kao pjesnik je prilično tih, nije galamdžija, nije laktaš, rekli bismo daleko je od laktanja i jeftinih bodova. Radino i pozorno bilježi svoje stihove koji sve više i više pronalaze svoje mjesto u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Ovih nas je dana počastio svojom jedanaestom zbirkom stihova koju je nazvao Jednom. Prva asocijacija koja mi pada na pamet jest onaj bajkoviti »bilo jednom«, što ću iščitavajući stihove i prihvatiti jer je Stojić odličan pjesnički pripovjedač.
Stihozbirka Jednom sastoji se od četiri ciklusa: prvi Zavirih danas, drugi Toga sam dana ponovno čitao, treći Ogrnuti jedno drugim i četvrti Njegov život. Ciklusi su neovisni jedan o drugome te se s lakoćom otvaraju propuštajući snažan opticaj poetske misli. U mnoštvu pjesničkih motiva ne možemo ne zamijetiti često utkivanje ptica, cvrčaka, mrava, pauka, skakavaca; pa i psa i magarca... Božjih stvorova! Znamo li da je Sv. Franjo s njima razgovarao, dolazimo do zaključka da ih je pjesnik birao savjesno i oprezno te ih je vješto utkao u pjesničku gradnju.
| bilo-jednom.pdf | [ ] | 505 kB |