Print Friendly, PDF & Email

Ponovno iskapaju mrtve, tamo u Sloveniji,
naši su to s Križnog puta što sanjaše slobodu,
umjesto toga zatukoše ih kao pse,
oni što se danas nazivaju antifašistima,
oni što govoraše da ih mržnja oplemenjuje.
Ne razmišljam, ne može se to danas,
samo se molim i stresam gorčinu sa sebe.

Uskrsnut će oni, tamo gore jamac im je Bog,
ovamo dolje jamac smo mi, krhka bića,
ali kada dignemo svoj pogled i svoje ruke
sposobni smo počistiti zlo i popraviti štetu.

Na radiju ponovno vijesti iz politike,
ti neki ne bi propitkivali prošlost,
ja se sjećam požutjelih slika iz albuma,
pokazivala mi ih starica što osta djevojkom,
ta vremena odnesoše joj ljubav i sne.
Kako, dakle, odmahnuti rukom i otići?
Ma mene je briga za njih i za domovinu,
stijeg ne smije pasti unatoč našim žrtvama,
ako ga mi ne budemo čuvali tko će!
I prolazi još jedan dan u domovini hrvatskoj,
s obje strane nametnute nam granice.

                                                     Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, Zagreb, 4. studenoga 2016., str. 29.

Osobno