Print Friendly, PDF & Email

Iz srca kamena iznikle gorde masline,
more se pod njima ljeskalo obasuto zvjezdicama,
Lun lijeno opružen toga ljetnoga popodneva,
a mi smo nosili nadu u očima i prkos u rukama,
isklesani mnogim godinama, mnogim nedaćama.

Pag je svoju povijest dijelio namjernicima,
kušali smo je i mi, trpko je krckala u ustima,
sunce se kupalo na zapadu, crveno i bistro,
otvori širom oči i sve je ovo doista tvoje,
isprane hridi čekaju da na njih nasloniš glavu.

Samo, kamo odlaze naše bose stope ove večeri?

Popodne je dovršeno, ljetna vreva polegla ulicama,
putne torbe u rukama valjaju se uporno gradom.

Negdje tamo, u nekom sretnom magličastom prostoru,
naš je dom, bijel od jednostavnosti, plav od bistrine,
samo tiho, ne remetite mu mir, pustite ga sanjati,
dok sve polako tone u prošlost, u bešćutno vrijeme.

                                                                           Miljenko Stojić

Susret sa šestero hercegbosanskih pjesnika, Mostar, 21. rujna 2010.; Hrvatsko slovo, 3. prosinca 2010., str. 25.; Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 30. svibnja 2011., 13.15 – 13.45; Ljubo Krmek – Stjepan Šešelj (uredili), I. međudržavni susret hrvatske književnosti, Južnohrvatski ogranak DHK, Ston, 2018., str. 38. – 39.

Osobno