Print Friendly, PDF & Email

Širina polja, drvored, obrisi nebodera,
a podne puklo kao lubenica na čelopeku.
Nisam slikar i ne stavljam to na platno,
ja sam tek uporni pisac iz predgrađa.

Ovdje se ne prodaju karte za kazalište,
ali imamo vranu koja mahnito brani mlade,
imamo i mačku koja samo čeka svoj čas.
Putevi znaju biti blatnjavi i bez nekog reda,
ipak nekamo vode, netko im je na kraju.

Prolaze dani kao sjene u predvečerje,
netko u potkrovlju sanja o svojoj kobi,
nova se jutra bude i mirišu putovanja.

                                                     Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, Zagreb, 9. prosinca 2011., str. 25.

Osobno