Print Friendly, PDF & Email

Jurili smo vozilom dolje prema jugu,
sa sprovoda majke dobrog prijatelja,
razmišljah o mnogočemu, nevažno sada,
i odjedanput se sjetih davnih dana.
Išli smo iz Bosne, opet dolje prema jugu,
radosno vrištali nadomak Mostara,
vlak je jurio, i tako godinama.

Prolazi vrijeme neumitno i samo,
putnici smo u njegovim vagonima,
Bože, samo koje klase, i s kim?

Leluja dim iznad krovova kuća,
ovdje je već hladno, dolje nije,
opet se radujem kao nekada u vlaku,
samo sada nema ni oca ni majke,
kažu, svoj sam čovjek, nešto vrijedim.

Meni do svega toga uopće nije,
tek gutljaj mi topline treba,
nakon toga mogu ići širokim putem,
obijati pragove, biti u opasnom društvu,
ništa se ne će dogoditi, tek smiraj,
kao ono kad sunce tamo u pustinji
crveno i silno tone na obzorju.

                                          Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, Zagreb, 9. prosinca 2011., str. 25.

Osobno