Print Friendly, PDF & Email

Je li ponovno počeo padati snijeg,
polagano, divlje, pa opet polagano,
tek toliko da znamo da zima je,
da koraci škriputaju, a obrazi se žare?
Jer ne volim ga i bježim od njega,
neprestano sanjam sunce i toplinu,
otok dolje na jugu, masline i vino,
prijateljstvo što uporno topli dušu.

Zatvorio sam već kapke na prozorima,
uopće mi se ne gleda vani,
čitam prispjeli književni časopis,
objavili su nešto i moje, neku prosudbu,
ne zanima me mnogo, idem naprijed,
poživi li me dobri dragi Bog,
trebat će još stihova i rečenica stvoriti,
oni će onda nastaviti živjeti dalje,
a ja ću odlaziti u daljinu, sam i zanosan.

Kucnulo je nešto o prozorsko staklo,
možda ptica što dom svoj sad traži,
možda mi se tek pričinilo, tko zna!
Računalo zuji i dosta mi ga je,
da otvorim prozorski kapak, onaj starinski,
barem jedan, i bacim sanjiv pogled?

Zvuk najavi da stigla je poruka na računalo,
gledam ga i ostajem razmišljajući:
kamo naši životi putuju kroz povijest,
gdje su mi prijatelji iz školskih dana?
Kob mi učilišta rasu po svijetu,
a njih odvedoše zaborav i daljine.

                                                       Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, Zagreb, 9. prosinca 2011., str. 25.

Osobno