Print Friendly, PDF & Email

Prohujaše nam puste godine,
ponovno smo se za stolom našli,
tih dana skupljeni sa svih strana,
sada na vlas isto, tek nešto umornije,
jer u međuvremenu zagrizosmo život.

Prepoznajem ta lica, te pokrete, imena,
podsvijest nadodaje još neke druge.
Bili smo tada tako mladi i puni želja,
još se sjećam torbe koju sa sobom donijeh,
hoda uz strminu, vreve grada prije zida.

Nekih na žalost nema više među nama,
otišli su Bogu ispričati svoju priču.
Znam kad su otputovali i još to boli,
gledam preko okupljenih glava u daljinu,
kamenito brdo, more što se ljeska i lađe.

Pada večer, zaranjam u prošlost,
mislio sam da će ići lakše, da shvatih,
neka, nije mi žao, nutrina se bistri,
dogodine nas čeka novo mjesto i priča,
što li ću do tada proći, kako li se oblikovati?

                                                                 Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, Zagreb, 1. svibnja 2015., str. 25.

Osobno