Print Friendly, PDF & Email

Dugi niz godina prohujao je kao vihor,
stajali smo s njima kao s nepotrebnom prtljagom,
u predvorju kuće za hodočasnike,
tamo kraj starogradskih jeruzalemskih zidina.
Tu smo nekada odlučili biti prijatelji,
ne mnogo prije mog odlaska,
tu si nekada bio ravnatelj, smiješeći si govorio,
ja sam ti, pak, odvraćao svojom stranom priče.

Stajala je boca crnog vina među nama,
redala su se imena, pričao si mi o njima,
pomalo se čudio kako ih sve pamtim,
nakon toliko toga utrtog našim stopama.
Nisi znao da su mi bili spona prema tim danima,
teškima kao kamen, blagima kao perce.
Znam, pomalo su čudne te riječi, ali bilo je tako,
zato ti hvala što i ti si jedan dio svega toga.

Sutradan sam ponovno gazio kamenim ulicama,
Jeruzalemom kao iz mojih mladenačkih dana.
Trgovci su se udomaćili na mene, osim njega,
on je sanjario o Alahu, kušao me preobratiti,
ubrzo je odustao, jer sam odmahnuo rukom.
Ja sam sanjario o Isusovim stopama, pogledu očiju,
sanjario sam o sebi u neka davna vremena,
moram priznati, potiho sam se pitao:
»Isuse, jesam li te u međuvremenu izdao ili...«

                                                                     Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, Zagreb, 1. svibnja 2015., str. 25.

Osobno