Print Friendly, PDF & Email

DVIJE OBALE

Kad puca puška,
il' se netko ženi,
il' netko mri.

Bi tako odvajkada,
u zemlji humskoj,
zemlji ponosnoj.

Ne htješe to Turci znati,
jadna li im majka,
stisnuše raju zlo i naopako.

Puče puška u Dračevu,
pogodi sultana u Stambolu,
jeknu gora, jeknu dol.

Don Ivan bunu raspiruje,
ide za njim staro i mlado,
slobodu tiče na obzorju.

Onda opet ustaše drugi,
smrviše zvijezdu, kokardu,
zrak se udahnu svježi.

Don Ivanova vojvodina,
naša Herceg Bosna,
dvije obale, rijeka ista.

 

BILONJUŠA

Tvoje sam postojanje zapamtio,
za lik sam još bio tako premlad,
a sve zbog kocki darovana šećera,
u prolazu, na tvrdu kamenu putu.
Djelomično se sjećam i tvog pogreba,
onako malen i zbunjen križ sam ti nosio,
u tvrdu su te zemlju šutke stavili,
a šećera toga dana ni sutra bilo nije.

O tebi smo danas iznenada pričali.
Bilonjuša su te zvali, rekoše,
pet ti se sinova nije vratilo s vojne,
ni njihov otac, tvoj muž, oslonac čvrsti,
pozobao ih nemilosrdni Drugi svjetski rat,
negdje tamo daleko, iza mrkih brda.
Viđala si ih u svakom muškom djetetu,
možda se nadala, ne znam, šutjela si,
nosila svoj križ i za Domovinu molila.

Danas ti za sve vraćam ovom pjesmom,
uskrsni u njoj poput feniksa iz pepela,
kada se vidimo pričat ćemo o svemu,
dotle snivaj svoj vječni zasluženi san,
a mi ćemo snivati našu slatku slobodu.

 

MOLITVA IZ ROVA

večeras kada budeš prolazio našom bojišnicom
svrati Bože i u moj rov
ispričat ću ti najljepše priče koje znam
biti iskreniji nego ikada prije
obećat ću ti da ne ću biti
kao oni s druge strane
borit ću se kao ono ti
kada si bičem tjerao trgovce iz hrama
pritom ih nisi mrzio
učinio si tek ono
što si trebao učiniti

svrati Bože večeras i u moj rov

ne ću te imati čime počastiti
razumjet ćeš me
svakog trena oni mogu zapucati
prijateljski ćemo sagledati moju sadašnjost
dogovoriti se da u budućnosti
ne idemo jedan bez drugoga

svrati Bože večeras i u moj rov

možda ne ću prepoznati tvoj dolazak
zato molim te budi uporan
zovi me
zacijelo ću se odazvati
čujem li tvoj glas

 

SVE JE TU

Pijemo vino crno kao noć,
pijemo vino jasno kao dan,
tu gore iza morskih valova,
a cijedimo i ulje iz žilavih maslina,
sve uz pjesmu cvrčka u njedrima.
Miriše prijateljstvo, odlučnost i ljepota.

Bog se široko nasmiješio,
Kraljica Mira dođe nam u posjet,
opismo se blagošću i poslanjem,
jer ozbiljni su ovo sada dani,
raditi nam je marno na Božjoj njivi.
Ta polja su zrela poput u jesen dunja.

Gledam sunce tamo na obzorju,
udišem ovaj zrak, ovaj ugođaj,
zemlja humska sve mi je dala,
pomalo sam u nevjerici zbog toga,
tuđinac me na svom jeziku nešto moli.
Shvaćam: ovo je naša zemlja, naš san.

 

TVOJE OČI

Gledao sam te slučajno toga dana,
sjedila si mi sučelice, zadubljena u okružje.
Propovjednik je prosipao velike riječi,
mirovala si jer tako su zapovjedili,
onda je počeo pričati neku priču,
pratila si ga i sve se više uživljavala,
na kraju si se ushićeno nasmiješila.
Odavala si da si ga razumjela.

Oči su ti bile bistar planinski potok,
žuborio je na priču, nestajao na umovanje,
zaboravljala si na toplu narodnu nošnju.
Obilježavao sam srebrni jubilej misništva,
gledao sam tebe, slušao cvrčke,
razmišljao i usput pratio propovjednika.

Stajala si uz baku, tetku, koga li,
ja sam u tvojim godinama stajao uz oca,
tu negdje na istom mjestu pod dubovima,
a onda dođoše mnoge životne postaje,
bivalo me na raznim stranama svijeta.
Ostale su duboke uspomene i zahvale,
valjda i štogod mudrosti te kap smirenja.

Ne pričam ovo tebi nego samome sebi,
uživaj dok još možeš, dok obveza nema,
neka te prati dobri Bog, samo, slušaj ga.

 

DJEČAK I SV. ANTE

Nosili smo ti kip kroz puk u procesiji,
valjda pobožno, ali svakako značajno.

Pridružio nam se bosonog, musav dječak,
s velikom plastičnom vilicom u ruci.

Prijekorno smo ga u prolazu pogledavali,
ovo je dan dostojanstva i sklada.

Ti si mu se, pak, sv. Ante, nasmiješio,
otkinuo veliki komad od kruha u ruci.

Procesija je svečano išla dalje,
molili smo se Bogu, zazivali sveca.

 

ON JE VIDIO SVE

Zavezaše mu oči,
njemu Sv. Ivanu Pavlu II.,
vrpcom crnom kao mrak,
u Sarajevu, u Starom gradu,
godine Gospodnje 2020.

Kraljica Katarina ostavi mu Bosnu,
a i svoj neprežaljeni Hum,
kad ono Turci na njih nalegoše.

Došao je iz dalekih krajeva,
komunizmom ljuto okovanih.
U zjenicama je nosio slobodu,
u srcu odlučnost i hrabrost.

Nije se predavao, nije uzmicao.
Tako ni ovaj put.

Prodro je duhom kroz crninu,
zaokružio pogledom,
izustio blago riječi:
Ostavite se, djeco, zla,
pružite si ruke,
gradite zajedno bolji svijet.

I otišao je smjerno prema nebesima.

On je zaista vidio sve,
a jesu li išta vidjeli drugi?

Bučili su na ulicama,
s povezom crnim na očima.

Miljenko Stojić

                        akademija-art.hr, 22. rujna 2020.

Attachments:
Download this file (pjesnicka-antologija.pdf)pjesnicka-antologija.pdf[ ]998 kB

Osobno