Nestaju godine poput ljetne kiše,
tko zna koliko ih još ima,
ne brineš se jer dobro slijediš,
samo ne znaš što s prstenom.
Bakin ti je majka jednom dala,
uz lahor smiješka i blagoslova.
Pred tobom se život sterao,
sve bilo je zanosno i lijepo.
Stigao je uobičajeno, bez snijega, ali prohladan,
kliknuli su: Badnji je dan, uočnica Isusovog rođenja.
Kolači su se pekli, obavljane zadnje kupovine,
djeca se naoružavala pirotehničkim sredstvima i pucala,
javna glasila odrađivala su još jedan katolički blagdan,
mirisalo je oštro na prolaznost, užurbanost, nedorečenost.
Prolaze brodovi pučinom,
ja nisam ni u jednom.
Tvoje je srce ipak mirno,
znaš blizina je u njemu.
Rađaju se nova jutra i večeri,
pjesma je stihovima bogatija.
Razvij smjelo svoje zastave,
to smo mi tamo na vidiku.
Čuje se glasovir u tišini,
blizi su, blizi, naši puti.
1.
U Bosni nisu imali baš ništa, a u Umu još manje,
crkve i samostani spaljeni, sejmeni i dalje goropadni,
ali oni su tili udanuti život mučeničkoj svojoj zemlji,
čeka i je prolistali dub i ogromno nebo nad njim.
Krenuli su odlučno iz Bosne, iz Kreševa,
dana 19., miseca svibnja, godine 1844.
Tako kažu stari ljetopisi i naroda mudrog sićanje.
Poput goluždravi tića stigli su razorenom gnjizdu,
sa suzom radosnicom u muškom tvrdom oku,
sa svojim pasićem i odilom svetoga Vrane.
Glas se pronija Mostarskim Gracem, Čerigajem,
glas se pronija Umom, Dalmacijom,