Print Friendly, PDF & Email

JEZIK

 

OBLIK RIJEČI

Kada bih negdje gradio kuću,
trudio bih se da to bude uz more,
tamo su najljepši zalazi sunca,
najdulje šetnje i najmirisniji okoliš.
Po danu bih pecao ribu iz čamca,
a po noći pisao za nekoga pjesme.

Kada bih negdje gradio kuću,
u vrtu bih odmah zasadio maslinu,
bila bi znamen prošlih vremena,
svjedočila onima što hrpimice dolaze,
učila ih da život ide polagano,
važno je samo slijediti mu tok,
sve je ostalo prolaznost i prah.

Kada bih negdje gradio kuću,
obavezno bih zasadio dunju,
najsličniju onoj iz mojih snova.
Mirisala bi mi u mrzlim danima,
pričala tople priče i smijala se,
bila bi to vremena za spomenar,
vremena poput zanimljiva mozaika.

Ali ja nigdje ne gradim kuću,
tek ispisujem stihove i sanjarim,
dnevni me događaji bude i ja odlazim,
ostaje riječ u obliku hrskavog kruha,
oni koji su gladni mogu birati,
ja sam svoje konačno učinio,
ja sam svoju toplu kuću sagradio.

 

ISPOVIJED

Ponovno pišem pjesme,
diram u svoje rane,
ostavljam nekomu drugome
život smiren i zadovoljan,
ponekad me nagriza dvojba
hoću li uspjeti stupati hrabro,
iskreno, otvoreno i bez primisli,
zamišljam onoga koji će ovo čitati,
kojemu ću postati prijatelj,
a da ga nikada uspjeti upoznati ne ću,
onoga koji će odmahnuti rukom,
reći da to nema smisla.

Moje noći i dani
postaju osluškivanje onog nepoznatog,
što progovara u dubini, što se ne da krivotvoriti,
ponekad me boli, kad nikoga drugog ne boli,
ponekad se radujem kad nitko drugi to ne čini.

Otvaram vrata, otvaram prozore,
neka uđe svjetlost, neka uđu glasovi,
živjeti ima smisla
samo u sigurnoj nesigurnosti otvorenosti,
sve ostalo je samo strah i varka.

 

BUNIM SE

Ja ne želim gledati žute ptice
slijepljene od izblijedjela novinskog papira,
ne želim nositi lažni zlatokrug
oko svoga trudnog čela
i zato, ja se bunim, o Bože.

Udružit ću svoje napore s ljudima
što kao i ja žute besciljnost čekanja,
toplom riječju prodirat ću svuda,
a tebe molim, pomozi mi, o Bože
jer bune su teška nesigurna stvar.

 

LUTANJE

Stajao si sam, okružen tišinom,
i prebirao po mislima razasutim,
nadajući se da ćeš opet,
kao i prije, znati odgonetati
tajanstvena slova ove zemlje.

No, nisi više znao
što svojim, a što tuđim nazivaš
i miriše li zemlja ova crna
još uvijek kao nekada
kada si je svojom nazivao.

I sve su ti misli letjele onamo
odakle se vratiti ne će,
a ti si to znao, pa ipak
zaustaviti ih mogao nisi,
jer previše za te smjele biše.

A onda kada si spoznao
dubinu svoga uviranja i snagu izviranja,
samo sjetno nasmiješio si se,
i pošao opet kroz drvorede
koje ruke tvoje zasadiše mlade.

 

MOJI SUTONI

Ne, nemojte me siliti
da vam kažem
što sam sve mislio
kada sam u sutone trčao.

Znate vi kao i ja
da sutone najviše volim,
pa zašto onda hoćete
da vam ih sve dam?

Znam, uzimate ih i sami,
ali vas zato molim:
nemojte ih manje cijeniti
nego što ih cijenim ja.

 

SPOZNAJA I.

Već mnogo puta miljah
da o nadanjima sve znam
i zašto nastaju i nestaju
nadahnuća mukom izbrazdana.

Pio sam s njihovih izvora
nepomućenih i bistrih još
i za borbu ne znah
koju između sebe vode.

Tek kad u sebi osjetih
njihov čudni koloplet
shvatih što sve znači
živjeti samo od nadahnuća.

 

GRKI SATI

Šutnja,
pogled koji bježi,
ne znam više što se zbiva.

Još do jučer
tu sam vidio cvijeće,
danas mi ga nešto skriva,
nadošli su grki sati.

Svatko ozbiljno stvari skuplja,
nekamo se, čini se, ide,
strah me i budio bih anđelka
koji usnuo u kutu drijema.

Magloviti veo pada,
gube se obrisi ljudi i stvari,
putovati nam je, dakle,
tko zna koliko,
da bismo pronašli svjetla
što sada nejasno svjetlost daju.

 

ŽELJA I.

Neka se isprepletu ovog trena
snažno naše paćeničke ruke
u nadu, osmijehe vedre, sreću,
neka prijateljstva ljepota sine
i zasjeni sva naša stradanja
što nastaše u bježanju i lutanju
nas samih jednih od drugih.

Na ulicama i trgovima
djeca neka opet krugove rišu,
bez bojazni, sa zjenicama razdraganim
u rukama svojim nevinim
u kojima svijet ogledat će se
i razotkriven u golotinji svojoj,
posramljeno koljena prignuti drska.

 

SJEĆANJA DRHTAJI

Molit ću ptice
da mi opet sve vrate,
moje nekadašnje čežnje, ideale, sanje,
dah ukradene mi ljubavi ljetne noći,
noći sa svojim zvijezdama,
zrikavcima
i zanosom moga djetinjstva.

Molit ću ptice
da mi opet sve vrate.

One su, naime, bile nazočne
dok sam kidao spone dana mi,
iako bez pristanka, gnijezda
i nosile u nepoznato toplo paperje
mojih ranih sanjarskih dana,
a sam morao sam tada poći stazama
ovog pogaženog izlomljenog vremena.

Molit ću ptice
da mi opet sve vrate.

Barem za jedan tren,
dugo gajenu čežnju
u okrilju besanih noći
i dugih sumornih izgriženih dana.

 

UNATOČ SVEMU

Prolaze tople, blage kiše
kroz noć, kroz mene,
a ja ruke tvoje tražim,
prijatelju,
da ih skupa sa svojima
kišama ovim dam,
ne bi li nestalo s njih
svega onog od jučer.

Uspomenama satkano pjesništvo
i spokojstvo lažno,
ta već dosta su dušama jecali našim.

Ali, i ove prođoše kiše
i noć u zori nesta,
a ti ne dođe;
i ja sklopih svoje ruke
tužno ih uvinuvši k sebi.

No, ipak, unatoč svemu,
prijatelju, tebi ja se
uvijek još nadam,
i čekam te
sa zrakama proljeća
u očima duboko.

 

NE BITI SAM

Proljeće je, sve je puno cvijeća i čežnje
da tijelo prostruji svježim mlazovima krvi.

Bez suvišnih pitanja, s povjerenjem,
izlazimo na poljane svoga srca.

Igramo se poput djece zanosno,
u jednostavnosti, iskrenosti i toplini.

Mir se spušta poput melema
na svaku bol, na svako loše sjećanje.

Znamo što je prijateljstvo i osjećaj
ima netko tko te umorna čeka.

 

MOJI PRIJATELJI PRAZNIH RUKU

Došlo je takvo vrijeme, trebalo je putovati, pronaći nova konačišta i na novim mjestima dočekivati zoru. Bilo im je teško što njihova djeca, koja tek imaju doći, neće gledati ista obzorja kao i oni, i na istim mjestima proplakati svojim prvim plačem. Ne sjećaju se da su im oci ikad govorili o putovanjima i zato nisu znali što znači ostaviti i poći tražiti novo. Nisu znali, a trebalo je putovati.

A on, on je isto htio putovati s njima. Čudili su se da opet ništa ne želi ponijeti, pa čak ni neku staru poderanu zastavu da svojim označi što će možda na kraju putovanja osvojiti. Sjećali su se kako je jednoga dana došao među njih, jednako ovako siromašan, i za kruh i vodu, koju su mu pružali, uzvraćao im je samo pričom koju je zvao »Istina o praznim rukama«. Obuzeti svojim brigama i nadanjima nisu je razumjeli, pa ipak nešto ih je uvijek privlačilo k njemu, nešto ih je iz nutrine zvalo.

Putovati je trebalo, i krenuli su. Put ih je zvao, ali brzo oteščale ruke nisu im dale naprijed. Pokušavali su dok im očaj nije zamaglio sve. Nije se dalo dalje. No, on im je nastavio pričati. Cijeli dan i cijelu noć. Tek tada kao da je nešto nekima bljesnulo. Ustadoše i počeše razgovarati s njim - njegovim riječima. A on, radostan, uze svoj štap, ostavi ih da to prenesu i drugima i rastade se od sviju kao prijatelj. Trebao je i drugima, spoznali su to i nisu plakali.

Kad su svi razumjeli »Istinu o praznim rukama«, putovali su ostatak puta. Pričali su mi to dok smo se u mrzle večeri grijali oko vatre našeg prijateljstva i upoznavali me s putnicima koji su došli izdaleka da se naužiju njihova siromaštva i njihove istine. I nisu više znali za oteščale ruke, tek ćutjeli su kako se neprestano pretvaraju u svjetlo i plamen. Moji prijatelji praznih ruku, a opet tako punih! S njegovom pričom o praznim rukama duboko negdje u srcima.

 

TIJEK DANA
               
K.

Moj prijatelj stoji kraj prozora,
dok vani liju jesenje kiše.

Upravo se sjetio mojih riječi,
pa im se raduje i smiješi.

Osluškuje, nešto kuca u njegovoj dubini,
toplo i nježno kao dječje oči.

To moje srce doziva ga,
unatoč svim daljinama.

Spušta se večer, svjetla se pale,
toplina doma odvlači ljude i ptice.

 

PRIJATELJI

               M.

Otpočinuli na klupi u parku.
Bez stida razmotali svoje siromaštvo
i nesebično se goste time.

 

MOST

Sve je bilo kao u priči: poznanstvo, osmijesi, riječi, most koji su izgradili između svojih obala. Doživljavali su rađanje proljeća, let leptira, jasnoću sunčanog dana. Vrijeme je išlo u budućnost vedru i nasmiješenu. Nitko nije pomišljao na oblake koji neminovno, kažu, dolaze. Odjedanput bili su tu. Nije važno s koje su strane došli, nego što će biti s njima. Mogu probuditi na puni život zasađeno sjeme ili učiniti da sve to bude samo pokušaj.

Oči navikle na jasnoću teško su se snalazile. Slika mosta se zamaglila, nestajalo ga. Pojavio se umor. Nije im se više uvijek išlo preko tog mosta. Počeli su se dovikivati, svatko sa svoje strane obale. Riječi su se zato znale gubiti, kidao ih vjetar, daljina im mijenjala smisao. I svatko je pritom imao u glavi svoje razloge, misleći da su oni jedini pravi. A srca su plakala u dubini, tiho, sama, duboko u noći.

Vrijeme se zbilo u pješčani sat koji je neumoljivo curio u prošlost. Postalo je ozbiljnije nego što je izgledalo u početku. Imali su srećom hrabrosti shvatiti što se zbiva. Požurili su prema mostu kao jedinom utočištu. Sastali su se na sredini, licem u lice. »Hoćeš li ponovo prelaziti na moju obalu?« »Da, hoću.« »A hoćeš li ti prelaziti na moju?« »O da, hoću!« Stisak ruke, najprije lagan, zbunjen, a onda čvrst, iz dubine.

Pogledi su se razbistrili, ćutjeli su dolazak opuštenosti i mira. Negdje su zapjevale ptice, osjetio se miris ruža. Nije više bilo važno što je izgledalo da će otići jedno od drugog. Važno je samo bilo što to jednostavno nisu mogli. Bili su, naime, pravi prijatelji. I jesu!

 

NEDJELJOM NA TELEFONU

Jutarnji sneni glas: »Tko je«?
»Ja sam, kako si«.
»Dobro, sjedim, evo, kraj prozora
i gledam oblake na nebu. Nedjelja je, znaš,
boli me taj dan, jer ne znam kamo otići.
Kako je s tobom?« »Pa, tako, i kod mene je nedjelja,
upoznajem ulice ovog nepoznatog grada.«
»Jesi li zadovoljan? Nedostaje li ti X?«
»Ne, to mjesto ne ljubim previše.« »A nešto drugo.«
»E, to da.« »Kako te se ne može razumjeti.«
»O, ne, mene je tako lako razumjeti, imaš krivo!«
Šutnja.
»Halo, halo... imam još novaca,
zar je se prekinula veza?«

 

IŠČEKIVANJE II.

Jutro je,
prazna soba,
susjedi koji se ne brinu
što ti radiš ovdje.

Svira poznata glazba,
miješa se san i java.

Čut će se zvuk zvona
i ti ćeš otvoriti vrata
u izmaglici svojih misli.

Znaš tko će ući,
ali što učiniti kada uđe:
dopustiti mu da ti bude
prijatelj i brat
ili samo tuđinac
koji je slučajno svratio?

 

TEBI SE OBRAĆAM

Tvoje srce je uplašena ptica
dok ti lice nastoji odglumiti postojanost
i ti ideš u nove pustolovine
pokušavajući vratiti mir
kriku svoje duše.

Mene boli kada ti ideš u noć
ne prepoznavajući da sam tu, blizu,
da nisam slučajno zalutao
na tvoju stazu.

Znaš li...? što? Ljeto ide,
bit će sunca i jedno će dijete,
utonulo u svoje misli,
pisati prstom po morskoj plaži.

 

ISHOD

Tebi sam uzalud vikao
da me primiš pod svoj krov.

Nismo se razumjeli.

Stajali smo iznenađeni,
misli su žurno nadolazile,
bojali smo se onog što dolazi.

Zvona obližnje crkve, činilo mi se,
nenadano su počela zvoniti.

Možda tebi i meni u spomen.

 

SUOČENJE

Zašto ne zacijele rane i sjećanja
što smo ih skupljali tijekom naših druženja,
bilo bi nam tada lakše putovati i razumjeti
kako se voda bistri u potoku,
kako ptice lete put plavog prozračnog neba.

Mi nismo ono što smo bili,
nepomirena prošlost progovara kretnjama i očima,
uzalud je ne upinjati se i ne sjećati se,
vrč što je išao na vodu razbio se
i sada su tu njegove krhotine
upitne i same.

Ostaje nam samo nada
da ćemo ubuduće biti sposobniji
prepoznati nečiji dah, nečiji krik
i odbaciti već unaprijed smišljena iščitavanja.

 

TRENUTAK ŽIVOTA

Noć je,
slušam tramvaje kako prolaze
ispisujem šarenu razglednicu.

Netko negdje očekuje me,
pita se hoću li se javiti.

Okružuje me moja soba,
neobijeljena povijest njezinih zidova,
svežanj knjiga na polici.

 

IZOSTANAK

Mnogo štošta je tu:
kišobran koji može poslužiti kao suncobran,
udobna stolica s naslonjačem u odabranim bojama,
naliv pero za lijepo pisanje dragim osobama,
želja razvući lice u predivan osmijeh,
ugođaj za odabrane.

Jedino nije tu
onaj s kojim bih rado sada bio.

 

VRTULJAK

Igra, osjećaj slobode,
srce stegnuto strahom,
oslobađanje, pa ponovno isto,
razumijevanje blijedi,
sve se izmiješalo,
kušaš uhvatiti glasove,
spojiti riječi u odgonetanje,
prije bijaše lakše,
plovio bi zato u prošlost,
sve ti je dosadilo,
čekaš da igra stane,
do koga ti je stalo,
za kim strepiš,
priznaj,
kraj igre dolazi,
rađaju se nova svjetla,
novi se vidici ukazuju,
koga ćeš čekati na izlazu – ulazu.

 

DVOJBA

Ne mogu večeras izustiti
ni radost, ni bol.

Dugo sam sastavljao svoj mozaik,
a onda su oni došli i pomrsili ga,
lako, jednim pokretom ruke.

Kome se obratiti večeras?

 

NE VJERUJ MI, BOŽE

I onda kada smušen
budem gasio svoja svjetla
i onda kad budem tvrdio
nisam tu, otputovao sam
ja te molim,
ne vjeruj mi, Bože.

To su tek moji zidovi
što ih trenutno ne znam srušiti,
to je tek nabujala bol
što podmuklo zaslijepila mi oči.

Ti si moj dah i toplina,
neiščezao glas u magli,
ti si moja namjera i odluka,
prijatelj dobar i vjeran,
zato, ja te molim,
ne vjeruj mi, Bože.

 

MOLBA

Bože,
ne obazri se noćas na moje slabosti,
već blagom rukom pomiluj svoje dijete,
nasmiješi mu se u uplakane oči,
namigni mu povjerljivo
i ono će te slijediti,
nije važno kako i kuda,
samo neka se dogodi blagdan radosti
tvoje i njegove,
dok ljudi prolaze u žurbi, sneni,
a ptice pjevaju glasom slobode.

 

NEŽELJENA NOĆ

Sjaj električnog svjetla,
sjedim za stolom
s prstima u kosi,
vjetar vani uporno ponavlja,
moglo je biti, a nije;
negdje tresak, vrisak, što li.
Trzam se i pitam:
sanjam li ja ovo?

 

ŽELJA II.

Zašto sam učio biti odrastao
i još to neumorno učim,
tako je, naime, lijepo sanjati,
nevinim očima gledati svijet
i vjerovati sve te najljepše čeka.

Koja je to zvijezda bila
što mi neumorno obasjavala put,
htio bih je samo na tren vidjeti
i viknuti glasno da me sigurno čuje:
»Ja bih tako rado opet bio dijete.«

 

UPIT

Kad umoran navečer sklopiš oči
i dozoveš dan u sjećanje
ima li u tebi još toliko snage
razdvojiti dobro od lošeg,
pogledati u oči porazima
i nasmiješiti se
kao da se ništa loše dogodilo nije?

Sutra će ponovno početi novi dan,
kušat će te ljudi, stvari i događaji,
ako im nisi pripravio gostinjsku sobu
razmiljet će se po tebi,
bit će ti tada teško skupiti ih
i ti više ne ćeš znati
što ti se sprema u taj čas.

Ne slušaj tramvaje koji prolaze,
njima su davno odredili njihov put,
a ti si jedan od onih
koji se ne boji odgovarati za svoja djela,
koji zna stati na prag svoga doma
i svakom putniku namjerniku
pružiti komad kruha i nešto soli.

Samo, kažem ti, večeras ti je odgovoriti
ima li u tebi još toliko snage.

 

U TRENUTCIMA TEŠKIM

Kad osjetiš da si poljubio noć
psovati nemoj, ni vikati nemoj,
stisni se u svojoj namjeri probiti opnu
i na kraju okupati se u svjetlosti.

Kad osjetiš da si poljubio noć
ne liži svoje rane, ne broji ih,
ništa ti one ne mogu,
ti si ratnik iz pustinje
koji hrabro putuje svojim opasnim putom.

Kad osjetiš da si poljubio noć
reci zvijezdama prijateljice moje jedine,
nemam nikoga do li vas,
ljubim vas svim srcem
i nestajem u ljubavi toj.

 

NA POLASKU

Stojim na polasku,
na polasku u nepovrat
i tamo gdje me
nikad biti ne će.

Pogled mi nedogled traži,
usne još nešto mole,
a duša traži i vapi,
ostani, samo, još malo.

Ali duh govori i pita:
zar se smije stati onda
kada nam noga na pragu
najveće pobjede stoji?

Pitanjem ovim zatečen,
smeteno nastavljam dalje,
iako znam da me nikad više
na polasku biti ne će.

 

NEOSTVARENI SASTANAK

sve je bilo spremno
vozilo i gorivo
srce i misli
dar i vrpca

tog jutra oni su zapucali
i nisu mi dali do tebe

kiša je plakala
cijeli dan i cijelu noć

Ništa nisu postigli
između nas je
sve ostalo isto

 

NA GORU MI JE POĆI

Jedanput sam i ja imao svoj grad, svoje bedeme i svoju zastavu. Imao sam jedanput svoj grad naoko učvršćen i s trubačem spremnim da u svakom trenu da znak za boj. Mislio sam da sam ga podigao na stijeni i zato ga smatrah čvrstim. Ostavio sam samo uski prolaz k njemu i postavio stražu koja je bila budna i prebudna. Moj grad bio je za mene nerazoriv i ja sam čekao s osjećajem sigurnosti i čvrstine.

I jedne zore u trenutku preispitivanja što ustvari čekam, jedan glas smjelo kroči kroz moj uski prolaz. Umjesto pozdrava reče: »Ruši bedeme i skidaj zastavu, jer to nije tvoja zastava«. Zatečen, i, začudo, s nekom neodoljivom radošću, učinih to. On nastavi: »A sad uzmi baklju što ti je dajem i čekaj, ne neprijatelja, nego prijatelja. Uzmi i čekaj«. Poslušah, a On nesta u zori, dok ona baklja bljesnu i zapali moj grad i ja motrih kako gori i pepelom postaje i spoznah da bio sam u dolini i da mi je s ovom bakljom na goru poći.

 

DAR

Na mom stolu
porculanski labud stoji.

Tako danima, tako noćima,
nikamo se ne žuri,
kad se vratim umoran,
kad se vratim radostan,
on me nijemo uvijek pozdravi,
ponekad i popričamo,
nježno, prijateljski,
baš kao dva stara znanca.

Porculanski labud
moje dane broji.

Zamišljam osobu
što mi ga dade,
plave oči i otvoreno srce,
pitam se gdje je sada, što radi,
kako podnosi kišne dane,
misli li još hrabro
slijediti sunce.

Na mom stolu
porculanski labud stoji.

 

O JESENI

Prvi put
pišem pjesmu o jeseni.

Pitam se o čemu pisati?

Možda o lišću, možda o kišama,
možda o dimu, možda o ljudima?

Nemam odgovora.

Počinjem gledati jesen,
ona počinje gledati mene.

Zatvaram bilježnicu
i čujem nove šumove, nove riječi.

Jesen mi priča svoju priču,
ja je slušam, slušam.

Prijateljstvo, kao mandarine,
dozrijeva i nudi se.

 

ISKORAK
                M.

Upalili smo bijelu svijeću
da zgrije naše mrzle dane

Dišemo u ritmu jeseni
bogatoj zlatnim lišćem,
pozlaćenim ulicama,
blagoslovljenim kišama,
lijepim svježim jutrima.

Otišle su negdanje bljuzgavice,
prljave ulice,
otužnost i magla
s likom čežnje.

Provodimo večeri uz svijeću i glazbu.

Svjetlost plamti
kao susret, kao prijateljstvo,
uz naslućivanje budućeg
što se polako ulijeva u sadašnje.

Upalili smo bijelu svijeću.

 

OPOMENA

Molio bih te da ne šapćeš,
da se ne mičeš žurno,
da jednostavno šutiš.

Jedan list htio bi
otkinuti se sa stabla
i potražiti svoj novi život.

Nemaš pravo smetati ga,
tek se možeš pitati
što to on zapravo čini.

 

PUTUJ

Ponesi dostojanstveno
svoj svijet sa sobom
i ne okreći se.

Ništa u prošlosti nema.

Nešto je odumrlo,
nešto se prelilo u sadašnjost
i ne zna
hoće li stignuti u budućnost.

Proberi pozorno vrijednosti
i putuj.

 

ZVIJEZDE

Pobjegle od nas tako daleko,
a mi, djeca što plaču i viču:
ponovno vratite nam se!

 

KORACI

Izlet su u nepoznato,
želja čovjeka da se
sa samim sobom susretne.

 

SPOZNAJA II.

Još jedna pročitana knjiga,
tko zna koja po redu,
uzdah iz dubine,
misao odlutala u daljinu,
među ovim ispisanim slovima
ja pronašao sam sebe.

 

ODLUKA

Putujte moji snovi
poput ptica koje lete prema jugu,
ne ću vas zaustavljati,
ovo je vaše vrijeme,
slušat ću vaš glas
i ponovno biti dječak
što se radoznalo zagledao
u privlačnu budućnost.

 

NA MORU

Šaka je stisnuta do boli;
nenadano prosvjetljenje, što li:
prsti se olabavljuju,
kroz njih curi sitni, prljavi pijesak.
Na dlanu ostaje sjati prelijepi biser.

 

MUDRA IZREKA

Kako je lijepo osjećati
da si uistinu slab
i kako je lijepo
nasmijati se od srca
cvijetu obasjanom suncem
nakon nekih kiša.

 

UPORNOST

Htio bih napisati nešto pametno,
nešto čemu će se diviti.

Ispisujem riječ ljubav.

Dvojim da je to pametno,
dvojim da će se tome diviti.

Kako bi bilo pokušati nešto drugo?

Čujem uporan glas:
ne izdaji sebe.

 

BISER

U mome srcu,
kao u rastvorenoj školjci,
zrcali se biser.

Dođi i uzmi ga.

 

TEBI

Uzmi me za ruku, tako, nježno,
pričat ću ti najljepše priče,
bit ću i pozoran slušatelj,
jednom riječju sve što hoćeš,
ja nisam, naime, čovjek samoće,
slabo pamtim ukrućene zakone,
smijem se cipelama koji svijetle,
drugujem s onima odvažna lica.

Znaš li,
dugo te već tražim,
uz tople riječi otrcanog izraza.

 

MOJA DUŠA

Moja je duša
napola prazna soba
u bijelo obijeljena.

Nekoliko obješenih slika
i ništa više.

Svakim danom
nastojim obrisati prašinu,
udahnuti čist, svježi zrak.

Moja duša
tiho spava u meni.

 

OSMIJESIMA U SUSRET

Stijenje, stijenje pitaj
kad ne budeš znao
što znači radovati se,
drugima pružati svoje ruke,
kad već klonule su
i vraća im se samo bolju.

Putima tajnim odvest će te ono
u svoje skrivene vrte,
i kiše ti pokazati
kakve još vidio nisi,
munje i vjetrove najstrašnije,
a opet svi zajedno
istim životom dišu
i sebe jedni drugima
daruju stalno.

Ne pitajući ništa
dah zajedništva njihova upi,
i ovjenčan krunom
raskinuća sa samim sobom
osmijesima svojim izgubljenim
u susret zaputi se žurno,
osmijesima,
koji te tihi i blagi
odavno već čekaju.

 

JEDNOM

Gledao sam tvoj mir
dok su cvrčci cvrčali vani.

Gledao sam tvoj mir u očima tvojim.

Prošlost kao lijep dar
ležala je među nama.

Gledao sam tvoj mir.

Dok sam se predvečer vraćao kući
vozio sam polako, da nešto ne izgubim.

Nije me bilo briga za vrijeme.

Gledao sam tvoj mir.

 

ŽELJE I NADANJA

Kad bih sva blaga svijeta imao
znaj da bih tebi to dao,
tebi što osjećam da koračaš uz mene,
iako ne znam zašto,
tebi čija me riječ, blaga poput smiješka,
grije u hladnoći mojih zima.

Ispruži svoje ruke,
primi u njih moju namjeru,
neka ti zadovoljstvo sja na licu,
pa taman uvijek siromašni ostali.

 

PJESMA ZA JEDNU SUZU

Sve je počelo iznenada
kada sam uporno jahao
kroz svoje gudure i klance
tražeći izgubljene snove.

Jedna suza tiho je kanula
niz poznato mi, drago lice.

 

OKRENUT PROŠLOME, MOŽDA BUDUĆEM

Pomažu li suze ostvariti neostvareno,
vratiti nas ponovno na početak i sanjanje?

Lutamo jedno oko drugog, dozivamo se,
ulice nam se smiju, stabla domahuju granama.

Rado bih ponovno, znaš, posjetio neku kavanu,
popio kavu s tobom u otvorenosti i nevinosti.

Mogu li biti siguran da čut ćeš moje riječi,
da prepoznat ćeš mene, a ne sebe u meni?

 

NEDOVRŠENA PJESMA

Plakao sam noću zbog tebe, poput djeteta,
boljelo me u duši, mučilo u mislima.

Dan je trebao svanuti novi
ispran od svojih nesnalaženja,
utonuo u sigurnost.

Žao mi je što moram ti reći
da svanuo je zbunjen i iščekujući.

 

SLASTIČARNA NA KUTU

Tuđi nepoznati grad,
tuđi nepoznati ljudi.

Bože, hladno mi je u srcu.

Lutam bez cilja,
prolaznici se osvrću na me.

Na jednom kutu, u izlogu
prepoznajem kolače, sočne, svježe.

Na stolovima vidim nedavno ubrano cvijeće.

Vidim kako ulazimo zajedno.

Ne, bio je to san.

 

NA KRAJU

Da, nekada je tu bilo divno,
povjerenje se doticalo prstima,
pilo očima.

Uzaludno je bilo poslije
spašavati što se spasiti da.

Vjetar je polomio prozorska stakla.

Zatvori tiho vrata i idi.

 

RASKRIŽJE

Mogu li te nešto upitati:
zaista, jesi li mi prijatelj
ili se igraš sa mnom.

Nekada si tako daleko,
nekada me zbunjuješ svojom blizinom.

Kad ostanem sam u tišini sobe
ne znam odgonetnuti tvoje pokrete,
čini mi se uvijek nešto drugo kažu.

Upamti, vrijeme je za odgovor,
raskrižje naših putova blješti u noći.

 

ODGOVOR

Ne čekaj da postanem bolji
i ne traži u meni
neku svoju zamišljenu sliku,
sve su to samo varave sjene,
mi smo samo živi.

Meni sada treba tvoja ruka,
sutra će već sve biti kasno,
odgovor će ovaj odnijeti vjetar,
postat ćemo tuđinci
što su se slučajno jedanput sreli.

 

SVIJEĆA

Gorjela je svijeća ispred njih
u kasno ljetno popodne.

Gledali su joj sjaj, doticali je prstima
kada bi riječi bile nedostatne.

Uživali su u svome prijateljstvu
nastalom slučajno jednog predvečerja
i nisu se obazirali na vrijeme
koje će doći i proći kao vjetar.

Znali su da svega imaju u izobilju
kada imaju smjelosti, kada imaju sebe.

Gori svijeća, gori život
u kasno ljetno popodne.

 

TAJNA

Lomnim svojim prstima
dodirnuo sam tajnu
koja se krije u meni.

Uzvratila mi je toplinom,
jednostavnošću djeteta,
snagom u teškim vremenima.

Nastojim je čuvati poput prijateljstva,
odgonetati njezinu mudrost,
ustrajno nositi kroz svoj život.

 

PJESMA BLIZINI

Znali smo da smo se
nekada prije vidjeli.

Možda još u djetinjstvu,
nevinim poletnim snovima.

Mirisalo je na to
već od prvog trenutka.

Postali smo brzo prijatelji
što se neprestano traže.

Otkrivali smo jedno u drugome ljepotu,
doticali istinu, ispijali čaše dobra.

Danas ni daljina ništa nam ne može,
tek je pojam više u vremenu.

Kad nas nema zajedno i tada ima nas,
ostala je naša uzajamna prisutnost.

Mi smo zraka svjetla u zoru,
upućena u lijep sunčan dan.

 

PRIJATELJU MOJ

Sjećam se, opasivale su me jeruzalemske zidine.
Beskrajno sam tada bio tužan, bio radostan.
Nikoga nije bilo koji bi mi zbog nečega
trebao pružiti ruku, uputiti osmijeh.
Ja sam to tek trebao stvoriti.

Odlučio sam razbiti sve svoje uspomene,
uzeti u ruke štap i hodati, samo hodati.
Negdje je za mene morala postojati oaza,
netko me negdje morao očekivati.

Sjećam se, bilo je sve to upravo tako,
uporno sam crtao spasonosne krugove života,
nisu me smeli ni kišni dani nalik ovom današnjem,
ni prerani odlazak prijatelja k nebeskom Ocu,
ni tuđi jezik, povijest, nebo i ljudi.

I ti me još pitaš
zašto se smijem, zašto ne znam plakati,
prijatelju moj!

 

PERIVOJ

Duša mi je ponekada umorna
bez obzira što sam radio toga dana,
pružim joj tada obično ruku i povedem je
u perivoj uspomena i stremljenja,
dadnem joj piti njihovo opojno vino,
namirišem je njihovim mirisom
i pustim da pođe u nemirni svijet.

Začudo, nikada se ne pokajem u tomu.

Na razmeđi putova
putokazi iz moga perivoja
pokazuju mojoj duši put.

Ona tada zna gdje će
stopalom svojim dodirnuti tlo,
gdje će se odmoriti,
na čije rame nasloniti glavu,
koga utopliti u svojim odajama.

Perivoj moga života rastvara se u meni
kao cvijet, kao san, kao ljeto.

Htio bih ga sačuvati čistim.

 

NEKAD, SAD

Pisao sam sjetne, bolne pjesme,
sanjario o leptirima, ispruženoj ruci,
bojao se lica, hladnih šutljivih zidova,
tražio prijateljski pogled, neizgovorenu riječ,
gubio se zbunjen svojom stvarnošću
i svojim shvaćanjima ideala.

Više toga nema, ogranulo je sunce,
postao sam prijatelj sebi, Bogu i ljudima,
obično se smijem kada me napadaju,
idem stazama kojima sam uvijek želio ići,
pripravljam prijelaz na drugu obalu
(ne stidim se priznati: možda još dalek)
želeći samo da mi tada ne drže govore,
da odem tiho, sam, kao što i dođoh,
ostajući samo u srcima nekih
čije će mi srce u tišini nijemo izgovoriti
one riječi koje bih zaista htio čuti.

 

OČI JEDNOGA DJEČAKA

Poznajem jednog dječaka, tu iz susjedstva,
koji se uvijek smije negdje iz dubine,
pa i onda kada ga život stisne
i on stigne do zida.

Neki ga vole, neki mrze,
neki kažu da je neozbiljan za svoje godine,
a on nastavlja jednako tako
sa svojim, naizgled, običnim svakidašnjim licem.

Pričao mi je da ga život nije mazio
i da je počeo od nule,
jedino što je imao bila je želja
posjedovati svjetlo koje je svijetlilo u tami.

Susretnem ga na ulici
i onda ga slijedim izdaleka,
vidim da se ne druži uvijek s društvom
za koje drugi kažu da je dobro,
htio bih ga zato opomenuti,
ali me uvijek iznenade njegove oči,
jer ima u njima nešto toplog,
odlučnog i dubokog.

 

USNULA SKICA ZA PORTRET

Gradski raspojasani beton,
čekanje, možda i ne,
na kolodvoru bez vlaka
i tvrdoj zelenkastoj klupi,
ljudi bešćutni i nijemi
drsko prolaze, ne obaziru se,
ti, zatočen u muku
s pogledom
u nevidljive otiske
na podu, uperenim.

Svjetiljke krvave dršću,
obrisi nastaju mrki,
ustaješ zasanjanih očiju,
odlaziš neprimijećeno, skromno,
u zraku samo osta
usnula skica za portret.

 

PRI POVRATKU

U rano ustajem snivajuće jutro
povratkom mojim obilježeno.

Naslonjen na vrtnu ogradu
motrim se u kaplji rose.

A ljudi prolaze nijemi, sami,
ogrnuti velom svoga traženja.

 

PROSJACI

Ispruženih ruku poput svjetionika
svijetle da ne zaboravimo:
život je ipak nešto drugo.

 

RASANJENJE

Noć.
Jauknu bura,
stakla jeknuše,
nestaše snovi.

Probudih se
s gorkim okusom zbilje.

A upravo sam
svijet držao u vlasti.

 

S VEČERI

Divno, djevičanski-rumeno nebo
lako, živo, kolo zaigralo.

Kroz prozor gledam, žudim
za obzorjem tim veličanstvenim.

Razigrana tišina sva u pregnuću,
pali, žari, želje zapretane budi.

A romoni zanosni, nevini, čarni,
samo blaže me, o, zanosno blaže me.

 

RAZUMIJEVANJE

Tog ljetnog poslijepodneva kiša je nenadano udarila u moja prozorska stakla. Kapi su bile krupne i jake. Započeo je i grad. Sve me to uznemirivalo. Otvorio sam prozor, ispružio ruku želeći uhvatiti kišu. Ništa nije pomoglo. Nevrijeme je i dalje bjesnilo. Nasmiješio sam se. Znao sam da se razumijemo.

 

SIROMAHOVA SMRT

Dok je bio živ
nismo ga cijenili
i nije nas cijenio.

Smatrali smo da
bio je čudna vrsta.

Danas smo se okupili
na njegov pogreb.

Prisjećamo se
da smo mogli biti
i bolji prema njemu.

Svećenik je izrekao molitvu
zemlju smo navalili.

Naša savjest
ostala je u nama.

 

GOVOR SEBI

Čuješ kako šumi vrijeme,
okrećeš se oko sebe kao oko spomenika,
ispružio si se u raznim smjerovima,
ne daš se omeđiti, ne daš se skučiti,
prolaze oblaci, glasaju se ptice,
ne bojiš se vjetrova, ne bojiš se oluje,
sanjaš da ćeš jednog dana uspjeti
shvatiti dolinu što se pruža u daljinu.

 

PREPOZNAVANJE

Dižem pogled,
čudno,
više ne pada kiša.

Ja sam mislio
da je još tu.

 

NAPORAN DAN

Istinito,
ima ponekad u meni dana
teških kao kišni oblaci,
mučnih kao proigrana prilika.

Svjestan sam tada
da ništa ne mogu riješiti
svojim hodom u krug,
nekamo se samo stiže
kada se hoda ravno naprijed.

Odbljesak misli blješti
u ruci poput stručka cvijeta,
kamo ga samo staviti
i čime ga zalijevati
da ne uvene, da ne zgasne?

 

TRI NE ĆU

Nikada ne ću reći
da je nešto izgubljeno,
nikada ne ću reći
da mi je svejedno,
nikada ne ću reći
da ću živjeti bez ne ću.

 

ŠTO JE TO

Je li to znak starenja
kada vješam slike o zidove,
zagledam komadiće uspomena,
uzdišem za nekim vremenima,
je li to znak starenja
kada se počinjem bojati samoće,
osjećati da postajem staloženiji,
ljutiti se kada neki mlađi
drukčije se ponašaju od mene?

Zbilja što je to
kad osjetim da nisam isti,
pronađem boru više na licu,
dublju spoznaju u srcu?

 

KRIŠKA ŽIVOTA

Blizu sedme Isusove postaje u Jeruzalemu
stara Palestinka svirala mi u bubanj,
glazba sjetna i duboka, duboka,
možda plače za sinom
što poginuo je ovdje blizu,
za kim ja plačem, gdje je moj dom,
zašto mi prijatelja odvedoše anđeli,
čaša čaja drhti u ruci,
slijepa Palestinka svira, čuje li je netko,
svijet se rasplinjuje u mojoj glavi
kraj sedme Isusove postaje blizu.

 

BALADA O BRODU

More je počesto uzburkano i prijeti,
pa ipak ne bojim ga se, smijem se,
ima u meni dovoljno snage prilagoditi se,
izbjeći mu valove, umiriti vjetar,
moj brod sigurno dovesti u luku.

Samo, plašim se buntovnika u sebi.

Kad izgleda da se sve smirilo
i drugi mi čestitaju na dobro obavljenu poslu,
ja počnem tražiti vjetar i izazivati valove,
nisam više prilagodljiv, nisam više oprezan,
plovim ravno naprijed u maglovitu budućnost.

Poslije se uhvatim da i tada, a i poslije,
radujem se tom buntovniku u sebi.

On mi daje pravi okus zalogaja slobode,
izvodi me na zabranjene livade
(a zašto zabranjene),
priča mi priče o širini i ljepoti neba,
ne da mi prilijepiti prste ni za što,
razotkriva mi tajnu čovjekova bivstvovanja.

Buntovni moj brod
neka plovi, samo plovi.

 

KOCKAR

Ima priča koje nikada ne pričam,
snova koje nikada ne sanjam
ne da to ne bih želio,
nego jednostavno ne ću,
nakon toga ništa ne bi bilo isto,
otvorili bi se novi putovi,
nove bi se pjesme pjevale
koje uopće nisu za mene.

Radije se i dalje kockam,
sam biram, sam okrećem kotač,
negdje će se zaustaviti,
vjerujem da će to biti
baš na mome mjestu.

Kocka mi je život, nemir u krvi,
nastojim ne učiti nikoga tome,
sam gubim i sam dobivam.

Zar ne, ne ćeš mi zamjeriti, Bože!

 

POČINAK

Svi smo se nekamo žurili,
osim nje, starice nevelika stasa,
ona je iscrpljena godinama
ležala na postelji i smiješila se.

Poznaje ona tu žurbu
i još mnogo toga više,
pamti onaj i ovaj rat,
u onome ispred ova dva rođena je,
znano joj je kako je kada nemaš ništa,
kada si nitko, broj koji se može precrtati.

Ležala je ta starica mudra na postelji
dok je čelopek pekao vani,
grožđe venulo, otac se brinuo.

Ja sam je gledao i ponovno shvaćao:
ta starica jest moja majka.

 

MOJE SOBE

Mnogo sam već svijeta, čini mi se prošao,
znam što se to ćuti kada ti se raduju,
znam kako to boli kada te hladnoćom okružuju.

Svijet sam u sebi nosio kao u staklenoj škrinji,
tko li ga je vidio, tko li ga je ljubio.

Kamo god sam išao mene su moje sobe čekale,
nekada male, nekada velike, nekada hladne, nekada tople,
uglavnom bile su moje kao prašnjavi put kojim se ide.

One pamte moju povijest, moje snove,
sjećam ih se kao prijatelja dragih
razasutih dalekim zemljama i gradovima.

Koga li sada moje sobe ugošćavaju,
kakav im je taj novi stanovnik,
što ih pita, što im ostavlja u spomen,
je li svjestan da sve prolazno je
kao vrijeme što ostavlja čovjeku bore na licu.

 

GLUMAC

Kada uđeš u ono
što nazivaju zapadni suvremeni grad
osjetiš se bespomoćan,
smrvljen količinom betona i željeza,
dišeš duboko, ali uzalud,
pozornica je spremna, svjetla su upaljena
i ti nastupaš.

Jesi li naučio svoju ulogu
ili ti možda trebaju šaptači.
Ne boj se oni su tu, iza prvog kuta,
gledaju pozorno što ćeš učiniti,
hoćeš li trebati njihove usluge.

Kažu da si glumac
i da glumiš dobro.

Ne vjeruj im, ti si tek zraka
u prostoru i vremenu
što putuje svoj zlatni sunčani put.

 

RAČUN

Kupujem ponovno knjige,
kao da ih već dovoljno nemam,
račun plaćam odsutnoj blagajnici,
ona ne zna zašto sam ih kupio,
njoj je važno prodati ih,
zaraditi kruha svojoj djeci.

Kupujem knjige
jednog hladnog jesenjeg dana.

Donosim ih kući i ostavljam.
Imala je pravo blagajnica,
ja sam zapravo bio odsutan,
mogao sam, a nisam, posjetiti prijatelje,
zaboravio sam da knjiga je
tek mali odmor, promišljanje
i da će je uvijek biti.
Život je mnogo, mnogo širi.

Shvatio sam to
dok pišem ovu pjesmu
na računu za tek kupljene knjige.

 

ŠTO ĆE KIŠAMA GRAD

Nad gradom teške kiše padaju
udaraju u dušu, bubnjaju po krovovima,
nigdje ptice, nigdje glasa,
život se pritajio i suspregnuo dah.

Nad gradom teške kiše padaju.

Znam da ovo nije moj grad,
ali sada sam tu i nije mi žao,
htio bih zato da me udomi kao svoga,
pokaže mi svoju dušu,
šapne mi pjesmu ljubavnu.

Nad gradom teške kiše padaju
i ja vjerujte mi ne znam
što će kišama ovaj grad.

On je već toliko toga prošao,
potucao se kroz povijest,
rušili ga i gradili,
ali mu nisu uspjeli iščupati dušu,
bila je ona za njih tvrda kao maslina,
a meka kao ulje za stanovnike svoje.

Okanite se teške kiše ovoga grada,
što će vam on.
Iziđite izvan njegovih zidina
i ako ga se nekad zaželite
vratite se kao hodočasnici.

Dotle, meni ovaj grad treba,
učinit ću ga svojim dragim bićem,
izvesti ga na šetnju,
sjesti s njim na klupu u perivoju.

 

LIJEK

Tiho je šumila šuma,
grane su se mekano povijale,
vjetar se ozbiljno igrao,
kretao sam se kao u snu.

Iza sebe sam ostavio sve,
svaku brigu, svako htijenje,
ulazio sam dublje u šumu,
šuma je ulazila u mene,
osjećali smo jedno drugo
kao najveći prijatelji,
ništa nam nije smetalo,
ništa nas nije boljelo.

Liječio sam se od sebe,
mnogo sam toga bio bespotrebnog nanio,
a tako malo treba,
tek pogled i nježan stisak ruke.

 

STARICA I MORE

Izronili su nenadano u mome vidokrugu
starica i more
u podne kasnog listopadskog dana.

Voljeli su se,
vidjelo se to po šapatu,
gipkosti koraka,
blagosti valova.

Uživali su u svome druženju
jer oboje pamte bure i oluje,
sunce i smijeh,
odlaženja i dolaženja.

Nije im stoga danas
stalo ni do čega
osim do njih samih.

Sat je otkucavao vrijeme.

Gubili su se u daljini,
starica i more,
iza njih je ostajao okus očaranosti,
govor slike dobra slikara.

 

SIN I MAJKA

Govorili su da starica je moja majka,
no ja sam to tek jučer vidio.
Sve dotada mislio sam
da je ona mlada kao nekad
i da nema teških bora na licu.

Zamislio sam se
i pitati se počeo
ima li neka od tih bora
koju bih svojom nazvati trebao.

Ja sam, kažu, odrastao čovjek.
Čitam knjige, prebirem po računalu.
Moju majku nikada to nije zanimalo.
Ona je imala svoj svijet radosti
odgajajući nas osmero svoje djece,
pričajući nam nježnu priču o Bogu,
trpku priču o Hrvatskoj.

Sjedimo danas sučelice,
moja majka i ja.
Svjetla se vani polagano pale.
Zanima me zna li ta starica da je volim,
da osjećam nježni titraj u srcu.
Nisu važne riječi,
važnije je ono što se ne izgovori.

 

TROJICA MLADIĆA

Spuštali su se usjeklinom prema Jerihonu
pjevajući pjesme iz domovine drage,
oni trojica mladića što vjetar ih
baci u ove krajeve bez milosti
koju, usput rečeno, nisu ni tražili.

Pustinjsko sunce ispiralo im zjene,
ali oni se nisu dali.
Ono u daljini njihov je grad,
otvorit će im svoja teška vrata,
a oni će mu dati pregršt svojih snova,
uz zrelost godina koje su ubrzano prispijevale
kao bobe grožđa u očevu vinogradu.

Trojica mladića putuju svoj put,
nema stajanja, nema mjesta umoru.

Jedino Tebe, Bože, mole
da im osvijetliš njihov ustrajni hod.

 

DIJETE SREĆE

Ne znam jesu li iza mene sve moje šume,
ne znam kakvi će me još glasovi progoniti,
znam samo da ćeš me ti čuvati, Gospodine,
čuvati kao što dijete čuva majku, baš tako.

Počesto umišljam sebi da sam hrabar i jak,
a krhak sam, malen, pripadnik onih slabih,
lažem sebi da mogu razumjeti zoru,
a još tada spavam i nigdje me zapravo nema.

Jednostavnost me može osloboditi, znam to.
Želim biti dijete sreće što povazdan se igra,
dok mu se u mislima teška pitanja prelamaju,
ona koja stariji teško razumjeti mogu.

 

ZAGLEDAN U ŽIVOT

Gledao sam kroz prozor u grad,
sličio je nekom velikom mravinjaku,
a onda je grad pogledao u mene,
razlio se mojim krvotokom i rasprsnuo:
nanovo sam bio dječak nevino zagledan u život.

Sjećam se, nikada nisam tražio mnogo,
tek toplinu, mogućnost za dubok zdrav smijeh,
zadovoljavao sam se malim stvarima,
tražio u njima njihovu skrivenu dušu,
htio je iznijeti na sunce, na radost svima.

Danas zdravo plačem, otkupljujem svoju povijest,
ma što da se dogodi ja moram biti isti,
obvezuju me na to leptiri što sam ih lovio.
Stoga razgonim svoje teške mutne oblake,
upućujem životu dug prkosan pogled.

 

MIR U RUCI

Soba mi je nalik na ljekarnu,
knjige uredno poredane, pod očišćen.
Ne znam što to govori o vlasniku,
zaboravio sam školske poučke,
zaplovio u nemirne životne vode.

Ja sam danas kao uzburkano more.

Moj prozor u potkrovlju u nebo gleda,
nema zavjesa, odnos čist, samo staklo smeta,
a tamo gore među zvijezdama moja slika.
Ne znam otkud, ali ona je gore,
kuca na vrata Isusova, vrata prijatelja moga.

Ja danas iščekujem neki znak.

Vrata se otvaraju i moja slika ulazi.
Dugo je nema, ali ja toliko ne marim.
Kao pijesak u pješčani sat u mene mir curi,
skuplja se na dnu srca, na dnu duše, na dnu mene.
Odlazim iz sobe svoju sliku nebu ostavljajući.

Ja okolo hodam s mirom u ruci.

 

OTVARANJE

Prozor se otvara unutra ili vani,
stvarno to danas ne znam.
Umoran sam, a ne znam od čega.
Novine sam pročitao, završio neke poslove,
muči me to pitanje kamo se otvara prozor
i pitam se jesam li sam,
muči li sve to još koga?

Vjerujte mi, unatoč nadolazećoj dvojbi,
uvjeren sam da ih je još mnogo,
samo ponekad ne čujem dovoljno jasno njihov upit,
ušutjeli su se, sklonili iza izgrađenih zidina
od pijeska, kiše i promašaja.

Nemojte tako, dragi prijatelji,
ali me ne pitajte ni kako.
Poslušajte pjev ptica, gruvanje topova,
miris oslobođene zemlje...
i znat ćete.

 

PJESNIK I JA

Ja ne znam jesam li pjesnik
i što to znači,
no, ako oni tako kažu
onda moj krik nije bio uzaludan,
čuo ga je netko
u svojoj radosti i u svojoj boli.

Kroz privid raznih stvari
istina se smiješi,
na nama je zadaća ispiti je
kao mlado vino ujesen,
kao nečiji pogled u svome mraku
da bismo se zgrijali,
da bismo se našli.

Kroz noć putuje svjetlo
zagrljeno s tvojim i mojim okom,
pjesma se čuje prepuna slobode,
otvaraju se zatvoreni prozori,
veselje se stvara u trenu.

Jesi li sretan pjesniče
kada u tebi prepoznaju zraku
što mogla bi te,
što mogla bi ih voditi,
jesi li sretan pjesniče
ili tek smiješiš se zbunjeno.

 

HVATAM PJESMU

Bunovno je započeo moj dan:
trebaš napisati novi ogled za novine,
obaviti razgovor brzoglasom,
spremiti se za predavanje,
trebaš..., trebaš..., trebaš...

Bože moj, što li ja to trebam danas,
osim možda uhvatiti pjesmu u letu,
prepoznati je u vremenu što prolazi,
u djetetu koje nasred ulice plače,
majci i ocu koji život nesebično daju.

Stihovi su teški kao znoj kopača,
mnogo dublji od jasnoće mora,
vole ih svi zanesenjaci,
ljudi hrabri, ljudi ponosni,
svi oni što koracaju koracima ljubavi.

Na postajama kroz koje vlakovi jure
u hladne zimske snježne dane
pjesma se života plete, plete,
niti njene putuju kroz zrak
pred očima što pozorno motre.

Okružje je naše sagorjelo
pod vrelinom krivih htijenja,
samo ga pjesma drukčije skladana
izliječiti i spasiti može.

Hvatam pjesmu u letu, uporno, dugo
ona hvata mene, igrajući se, šaleći se.

 

RIJEČI

Mrzim telefon, mrzim pisma,
najdraže su mi riječi
izgovorene licem u lice,
kada ih vrijeme obgrli
ostaju ako su bile prave.

 

MOJA LICA

Ja stotinu lica imam
i stotinu lica ima mene,
jer vjetrovi su mi propuhali dušu,
nagonili me na plač i na smijeh,
pričali mi o mržnji, šaptali o ljubavi.

Dobro se, mislim, snalazim,
ali ipak ponekada, kao iz busije,
iznenada se pojavljuje pitanje
koje sam lice od svih tih ja danas,
koji sam ja onaj pravi?

Teško je pronaći odgovor,
možda sam tek onaj koji snagu ima
sve svoje rastvoriti bedeme
tako da se ti pronađeš u meni,
a ja u tebi?

Kažem, možda!

 

IMA NEŠTO

Protječe život svojim tokom,
onim uobičajenim, svakidašnjim,
ja ga slušam u sobi, sam.

Ćutim, ima nešto u meni opasno.

Stvarnost se ulijeva u pjesmu,
ja je puštam, nestaje me,
otvaram kovčeg skrivenih stvari.

Ima zaista nešto u meni opasno.

Volim to, ipak, kao dah koji dišem
i ne odgovaram na prigovore
da čuvati se i bdjeti treba.

Ima nešto u meni opasno.

Nikoga ne zovem, barem se tako trudim,
svatko sam dolazi, prepoznaje se
i onda se pretvaramo u pjesmu, u šapat.

 

I JA SAM SAMO ČOVJEK

Toga dana, uz sjećanje na vlakove
koji drsko odlaze na jug
prkoseći hladnoći moga srca,
toga dana punog topline,
bez obzira na dosadnu kišu,
moju maglovitost i dvojbu,
toga dana saznavao sam
da i ja sam samo čovjek.

Razbili se moji svjetovi,
građeni nekada polagano,
nekada u žurbi, krišom.
Ogoljen sam bio do srži,
one teške točke,
gdje radost i bol miješaju se.
Nove sam stranice
životne knjige pisao,
ćuteći dašak vjetra na licu.

Nisam ništa više od vlati trave,
netko me treba zaštititi,
uzeti pod svoje,
treba, jer i ja sam samo čovjek
što zemljom se ovom potuca,
dom je moj daleko,
mnogi putovi do njega vode,
samo sam čovjek,
a teško je to biti.

 

NETKO ĆE DOĆI

Upali vatru ako dani su hladni
i nešto te stisklo u grlu,
netko ti drag doći će, čekaj ga.
Možda bude pijan od vina,
izgrižen od droge, razočaran ljudima,
možda bude dobar i slavan, tko zna,
doći će, vatru mu upali.
Gadna su ovo vremena,
jer malo je onih
što ti u dušu zaviriti znaju.

Dopusti sebi biti drukčiji,
zabaci prkosno svoj stari kaput,
ostavi gozbe i prva mjesta,
nije to za te, previše je prazno,
ti čekaj i gledaj, netko će doći,
ljepota nikada sama ostala nije.

 

KRHKOST I SNOVI

Čujem ti suze što ih želiš isplakati,
odjekuju u mome srcu, padaju mi na dlan,
čujem ti suze što ti ih ovo vrijeme podari,
dotiču svemir, igraju se sa zvijezdama.

Tko si ti, tko sam ja u ovoj dolini suza,
možda zraka što se pojavila slijepome,
tko si ti, tko sam ja u ovoj dolini radosti,
možda latice ruže što se sebe ne boje?

Kako u krhkosti pronaći bogatstvo,
učiniti da snovi postanu stvarnost,
kako u krhkosti zasinuti snagom,
naći se slobodan u svakome času?

Odgovori su teški, slušam pjev suza,
one me otvaraju, one te otvaraju,
život leži na dlanu kao pospan dragulj,
ne smijem ga raniti, ne smiješ ga raniti.

 

MOJI DRAGI GOSTI

Davno sam već ovu svoju pjesmu započeo ovako
(još dok sam kao dječak sanjao o moru i ljudima):
u meko južnohrvatsko predvečerje gledam agave,
procvjetale unatoč škrtom ozemlju, pune boje i smijeha,
(sada nastavljam u vremenu današnjem, zašto ne),
ti se vraćaš u svoje uspomene prekrite naslagama godina,
prijateljski i s povjerenjem pripuštaš me u njih,
okolni kamen i zrak mirišu njima, vidim to na tebi,
ja se ne snalazim, čini mi se, baš najbolje,
nastojao sam bio zaboraviti časove saznavanja
što to znači radovati se, što to znači biti pun bola,
a i pitao sam se čime to zaslužih prisustvovati ovome času
kada ti prebireš po dubini svoje tople duše.

Iskreno ti kažem, mnogo bi ti bilo lakše da si poput drugih,
ali kod tebe je tako i nitko ti nije kriv što vidiš zapretane stvari,
izdrži na ovom zraku nabijenom mirisima prošlosti,
izdrži i ne pitaj zašto, brodovi i more to ti ne će kazati,
isto tako ni ja dok polako silazimo prema gradu,
pogledaj onaj svjetionik što kroz mrak svjetlost baca,
tek takav on je na radost svima što u njegovoj blizini plove.

Trpak je ovo govor znam, ali drukčije bi bilo šteta,
samo onaj tko putuje sposoban je saznati što je u njemu,
zašto nemir ćuti, a mogao bi biti dobro u danima darovanim.
Takve nastojim uvijek lijepo ugostiti kada navrate u moje siromaštvo,
podijelimo nekoliko trenutaka zajedno i time se bogatimo.

 

OBLUTAK

Ljepota razlivena u očima,
pješčana plaža ispranih kamenja,
odavno čekani trenutak se zbiva.

Uzimam jedan oblutak, ispitivački,
moja ga ruka zatim baca daleko,
on poskakuje, poskakuje, naglo nestaje.

Nastupa tišina prekidana pjesmom cvrčaka,
kuće se razlile u dolini, nijedna moja,
stope uranjaju u pijesak, ne okrećem se.

 

NEKOGA IMATI

Mrvilo nas vrijeme i okolni ljudi,
život smo krali ustrajno, ludo i zanosno,
ništa nam drugo preostalo tada nije
sve je naše bilo daleko, samo smo mi bili blizu.

Kako pustinjski pijesak zaboraviti,
beduinska stada i tabore pune života,
razumije li itko što znači s nekim piti čaj,
s nekim tko te vidi prvi i posljednji put?

Ja nikoga nemam kome sve to ispričati,
možda samo tebi, ako i ti život krasti znadeš,
čuti šapat sreće u buci zvukova, naposljetku
sve to činiti tako da jednostavnim izgleda, a nije.

 

TEŽINA SLOVA

Poslijepodne izdiše tišinu
dok razmišljam o težini knjiških slova
mjereći ih u svojoj ruci prijateljski,
baš onako kao što ih i slažem.

Primjećujem da im težina nije ista
u tvome i mome odgonetanju,
nazirem ti to u očima i govoru,
iako se ništa bitno ne mijenja.

Ne znam odgovora, osim ako to nije
da različiti se putovi iza ovih slova kriju
i da onda ništa čudno nije što ona
u različitim rukama različito teže.

Mene su krajevi kušali daleki i razni,
borio sam se s njima, neke i ljubio,
sada sam tek pjesnik, možda, ubogi
što drznu se vladati se po svome.

 

VRATA SU ŠKRIPALA

Škripala su vrata udarana vjetrom,
malo ih zna kada su napravljena,
sada se drže na zarđalim šarkama,
izbrazdana naličja, raspucana tijela.

Netko je kroz njih nekada ulazio,
pun snova, ljubavi i bola,
netko je iza njih svoj život vodio,
potpuno nalik tvome i mome.

Nestao je taj netko u zoru,
rekli su mi to u seoskoj pivnici,
odveli su ga ljudi crnih lica i duše,
baš kao i sve njegove nešto prije.

Ne znam je li to znalo dvoje mladih,
oni su se zaljubljeno držali za ruke,
vrata su škripala kao glas, kao opomena,
njih dvoje su čvrsto koračali naprijed.

 

TVOJA RUŽA

Na cesti ruža
crvena kao krv.
Tebe su pronijeli.

Prašina i bat koraka,
molitva i žamor.
Popodne polagano klizi.

Svi su prošli,
nitko se nije sagnuo.
Tvoja je ruža snivala.

 

TRAŽENJE DANA

Lijepa je ta noć bila,
kao izlaženje bosih nogu na kišu,
bolna je ta noć bila,
kao želja za dalekim zvijezdama;
noć spoznavanja svojih granica,
nemoći duha osloboditi se tijela,
noć u kojoj prestaju svi ratovi
i svi se vojnici vraćaju kućama.

Mudro je (nadam se) bilo
u noći teškoj tražiti dan,
znati da ga možeš doseći
samo ako ti to tako hoćeš,
mudro je (nadam se) bilo
ne pripadati sebi,
a opet biti tada
tako pun i cjelovit.

 

NIJE VRIJEME ZA PLAKANJE
                                          fra Peri

Nedjelja, Jeruzalem obasjan suncem,
ležiš u krevetu na Maslinskoj gori.
Liječnici su rekli da gotovo je.
Gledam u nebo, gledam u ljude,
tko razumije jednoga Hrvata u tjeskobi?
Dovodim ti naše prijatelje, drhtave i dobre.
Ruke su im pune marcipana i cvijeća.
Ne govorimo o težini, vladamo se kao uvijek,
a zrak je pun nemoći, nožem ga možeš rezati.
Projahali su dani kao vitezovi dolinom,
još ih je malo ostalo, svjestan si toga.
Ne trošiš ih plačom, trošiš ih životom,
učiš nas u mutnim danima gledati sunce.
Slušamo te i svatko te razumije na svoj način.
Marcipan se mrvi, daje se, nije vrijeme za plakanje,
putovi nas još daleki čekaju, tebe ne će biti,
ostat će spomen na krhkost i nježnost,
spomen na jakost kada stegnu hladni dani.

 

VRIJEME BOLI

Gledaš se u zrcalo,
slika ti bježi,
zaustavljaš je prstima,
ne želi stati.
Svi su uspjesi prošlost,
sadašnjost je kao magla,
naišlo je vrijeme boli,
ušuljalo se bez pitanja.
Trzaš se kao lav,
želiš iskočiti iz kaveza,
teško je to postići,
znaš da moraš,
na izlazu plamti sloboda.

 

PISMO

Nešto bih ti povjerio, onako u povjerenju,
osjećam se umorno ovih zimskih dana.
Ne mogu napisati ni jedan stih,
rečenica se bojim kao uhoda.
Vrijeme prolazi, ja ga nijemo pozdravljam,
srest ćemo se mi još, znam to,
bolje je zato ostati prijatelj i brat.

Ti si možda dobro, možda i nisi.
Oprosti, ja, evo, započeo govorom o sebi.
Svejedno, isti nam je šešir na glavi,
i putovi su nam isti, blatnjavi i svijetli.
Kojima ćemo gaziti, koje li ćemo spominjati?

Ne moraš mi se javljati, nemušt je ovaj govor,
počuj ga samo u tišini svoje sobe.
Možeš to čak kasnije zaboraviti ako hoćeš.
Ako ga čuješ ne javljaj mi o ishodu,
kada se sretnemo sve ćemo znati bez riječi.

 

STAV

Pitali su me koliko sam knjiga prodao.
Čime da im uzvratim za taj bezobrazluk,
tko ih je naučio da se knjiga može prodati,
zar je ona povrće na nekoj zabačenoj tržnici?

Nemjerljivi su časovi pretraživanja sebe,
baš kao i rast biljke u pustinji,
samo neozbiljan slijepac misli da vidi,
pijan vozač da izvrsno i sigurno vozi.

Osjećaji su krhke niti paučine,
kojima, ipak, pauk neustrašivo klizi,
razlika je samo što ih ne zanimaju žrtve,
već jasnoća, bistrina života i toplog dječjeg oka.

 

KORAK

Ovih dana meni prijete bijeli bolnički zidovi,
a mladost je moja iskričava i nemirna kao san.

Dobro jutro, ja im velim, pa im se smiješim,
odgovaraju mi zbunjeno, zatvaraju se u se,
neispavani su prolaznik na tramvajskoj postaji.

O ne, nemojte se mene bojati, nosim vam mir,
ništa ne ću učiniti svjetlima vašim, potrebita su ona.

Prošetat ću do prvog kuta ulice, do svačijeg telefona,
svima koje nazivam svojima izreći ću iste riječi:
sloboda duha danas se kao vruće kestenje nudi.

 

MOJ USKRS 1996.

Na Veliki četvrtak slučajno sam ušao u nepoznati svijet,
saznao sam koja je to dragocjenost imati zdravo tijelo.

Na Veliki petak ležao sam bespomoćno na postelji,
pomagali su mi dobri poznanici s lijeve i desne strane.

Na Veliku subotu čežnjivo sam gledao prema prozoru,
kada ću stati pred njega, kada ću vidjeti proljeće.

Na Uskrs napravio sam prve korake, slatke kao san,
vratilo mi se djetinjstvo, htio sam to kriknuti svima.

Sada, evo, prepoznajem iskazano mi povjerenje,
nastojim ga sačuvati unatoč povremenim oblacima.

 

ODMORI SE, ODMORI SE

Vani stabla cvjetaju, kao da su snijegom posuta,
proljeće je prijatelju, rekao bi meni netko drag,
ali njega nema i ja na postelji ležim.

Tako je, evo, već danima u ovoj prolaznoj sobi,
tek umivaonik dotičem prstima i znam da dobro je,
voda nikamo nije pobjegla, pa zašto bi proljeće.

Proći ću ja još ispod hladovitih krošanja stabala,
igrat ću se s djecom, pričati »ozbiljno« sa starijima,
a dotle odmori se, odmori se, šapćem neumoljivo sebi.

 

GOLUB I NEČIJA RUKA

Na prozoru preko puta gledam goluba,
sletio je tu iznenada, pun pokreta i života.
U jednome trenutku okna su se otvorila,
provirila je nečija ruka prosipljući mrvice kruha.
Golub je zobao, zobao, nije se bojao.
Htio sam vidjeti i lice, ali njega nije bilo.
Je li muško, žensko, mlado, staro,
ništa od svega toga unatoč želji nisam znao.
Kao da ni bijelu pticu to nije zanimalo.
Ili možda, ipak, jest?
Znam da došao je i sutra, zacijelo i danas dolazi,
ne znam sve to, ja sam uskoro otišao.

 

BEZ SUZA, MOLIM TE

Nemoj nikada imati suza za mene, molim te,
već ih je dosta proliveno u ova vremena teška.
Ti se samo hrabro lavlji samosvjesno trzni,
prkosi svim burama i slučajnim prolaznicima.
Što god mi se događalo zajedno ćemo ići,
brat ćemo cvijeće na livadama razasutim.
Poslije toga u hladu ćemo zapjevati pjesmu,
zaboraviti na prošlost kao na paučinu.

Govorim ti sve ovo večeras, jer sam slab,
razne me misli tresu, htjele bi me obuzeti.
Tijelo je nenadano postalo nemoćno i otežalo,
a duh bi htio letjeti, mnogo toga još učiniti.
Lome se nacrti u mojim rukama poput dana uvečer,
a ti svijetliš, ne bih htio da jednostavno zgasneš.
Molim te stoga, poslušaj me, nije važna opravdanost,
neka sve bude tiho, bez suza, kao u najbolja vremena.

 

KAD ODGOVORA NE ZNAŠ

Bure su zavijale, mrazevi stezali,
nije me bilo briga, krčio sam svoj put,
vjerovao sam u ljepotu, stisak ruke,
davao se kao zrnevlje šipka,
plemenito, sočno i svjetlo.

Nije me zanimalo tko me primao,
tko li me trebao kao kaplju vode,
ja sam se samo neprestano davao
uz osmijeh, pogled blag i dug,
nalazio sam u tomu toplinu i dubinu,
saznanje da smisla ima ići, samo ići.

Danas sjedim pod krovom neke kuće,
okružen sam knjigama i uspomenama,
onim iz krajeva dalekih i raznih,
muči me pitanje treba li oslobađati ljepotu
ili bdjeti nad njom kao čuvar revan.

Odgovora ne znam, umoran sam pomalo,
ne da mi spavati misao da i primiti znati treba,
tako se postaje rijeka što polako žuri prema uviru
dok vani bure zavijaju i mrazovi neugodni stežu.

 

ČIJI SU TO SNOVI

I danas sam svoj, kao i jučer,
bez obzira što je tvoj san bio
da moja nova knjiga naslov nosi
»Moje gorčine«.

Nemam tu namjeru prebirati po svojoj boli,
to su prošla svršena vremena,
uzvinuti se treba prema hrabrim časima,
zarobiti ih u sebe i nositi, nositi,
do kraja ih pijano ispiti.

A ti kažeš sanjaš »Moje gorčine«!

Bože, tko to sanja?

 

SUOČENJE

Hotelska soba, vrijeme sasvim nevažno,
pogledom pretražuješ svoj dio pučine.
Ne brine te to, svi oni nisu važni.
Goriš kao šibica kada hoće upaliti vatru,
nešto bi iz tebe vrisnulo, možda dah godina.
Ti ih ustvari ne brojiš, sve su jednake,
razlikuju se samo po tome koliko goriš u njima,
znaš li ih stisnuti čvrsto među lomnim prstima.

Prah si zemlje, znam, koji vjetar može raznijeti,
suosjećam s tobom, ako ti to treba.
Radije ipak sve to zaboravi, bit će ti korisnije,
jer uvijek se za nečim ima žaliti, ili misliti tako.

Pronađi razloge za radost u mislima i molitvama,
čut ćeš tada pjesmu punu života, poslušaj je,
svirat će ti na samo tebi poznatim valovima.

 

KAPLJA

Na mom dlanu kaplja počiva,
donijela ju je ova siva kiša,
vrijeme stalo i pozorno motri.

Ona blješti tisućama boja,
dodiruje zjenicu mojih očiju
i spušta se prema srcu.

Potrebno ju je samo čuvati,
nježno se odnositi prema njoj,
možda će još nekada doći.

Krhka je, kao i sva ljepota,
ne smiješ je preplašiti,
ostavi joj vrata otvorena.

Daleki će možda biti tvoji puti,
sjeti je se dok ih budeš kušao,
neka ti bude svjetlo u mraku.

Prepoznaj je kada je ponovno vidiš,
otvorit će ti svoju plemenitu dušu,
bit ćeš tada drukčiji, bit ćeš bolji.

 

JUTRO

Šalica napola ispijena čaja na noćnom ormariću,
slika je to težnje za životom, za nečim lijepim.
Zbit će se susret, osjeća se to kao dah proljeća,
nešto će se razliti u sadašnjost, u ovo sivo vrijeme.

Telefonska slušalica tek je napola položena,
netko je sigurno zvao, u snove upadao.
Znam da bio je prijatelj, i još nešto više,
bio je ono što hoćeš, stvarnost u znaku privida.

Uljanim morem barka polagano klizi prema odredištu,
a ono je ljubi, rastvara joj se kao školjka s biserom.
Sve je jutros nestvarno, pjesma u velikom stilu,
samo da potraje, da ostane znak, čvrstina i mir.

 

MOZAIK

Nemaš dovoljno vremena odjedanput naslikati sliku,
naslućuješ samo njezine oblike u krhotinama.
Skupljene su u različitim krajevima i vremenima,
ipak, nit im je ista: one mozaik polagano slažu.

Djelo je to dugotrajno, zahtijeva nježne prste,
dušu ulijeva u oblike prolazne tvari.
Tko to nije kadar ni vječnost razumjeti ne će,
nebesko se kroz nas ulijeva u svakodnevnu slabost,
da bi se jednoga dana opet sebi neoštećeno vratilo.

 

SLIČICA

More se mreškalo, jer mu je hladno bilo,
galebovi su ipak slijetali, ustrajno i smjelo,
na pučini nigdje broda ni ribara bilo nije.

Osjećao sam srce mora, srce svoga tijela,
bili su puni, unatoč svemu, kao cvijet mirisa.

Htio sam da me ovo more zagrli zagrljajem dugim,
htio sam zagrliti ga zagrljajem čistim i bistrim,
svojim zjenicama uliti se u beskraj, u mir.

Možda bi sve bilo drukčije roneći jedno u drugo,
miješajući svoje svjetove kao najljepše igračke.

 

TEBI JE DANAS ROĐENDAN

Bure se nadvile nad naš mali grad,
kušaju ga, podilaze mu, hrvu se s njim,
a tebi je danas rođendan.

Svijeće pališ, puno ih je u tvojim očima,
tako malo u tvome srcu, pričina su i paučina,
sve je zbilja, a opet nije.

Dalekim morima ponekada plove tvoje misli,
kad drugi ih ne razumiju, tada obično šutiš,
nije sve za svakoga, slijediš poznati glas.

Tebi je danas rođendan, kako lijepo,
znam da zaustavit ćeš bure, da viknut ćeš:
rođendan je svakome dobra srca.

 

DJEČAK I MARCIPAN

Stajao je dječak nasred ulice
punoj života, ljudi i povijesti,
u rukama je držao marcipan
krhak, nježan i drag.

Gledao ga je kao blago,
dodirivao nježno svojom dušom.

Na dar ga je dobio iznenada
i obradovao mu se kao prijatelju.

Ljudi su prolazili, gurali ga,
ništa nije primjećivao,
bio je u svome svijetu,
negdje tamo daleko, daleko.

Kada se već i noć spuštati stala,
ispunjen ljepotom i dobrotom
rukom je zabacio svoju razbarušenu kosu
i pošao niz ulicu odsutnu i praznu
s marcipanom u drhtavoj ruci.

 

DUNJA MIRIŠE

Probudiš se u noći mrkloj i kasnoj,
a ono dunja miriše na tvome radnom stolu.

Jednoga si je dana dobio kao poklon s juga,
bez puno misli stavio je ispred sebe i zaboravio.

Množili se sati i dani, dunja je mirisala,
iznenada si je prepoznao i začudio se.

Bila je tu kao stvarnost, pjesma i priča,
nenametljiva u svome dostojanstvu i ljepoti.

Gledao si je punu sunca i tajanstva školjki,
slušao je i govorio joj ponekada o sebi.

Postala ti je djelićem neba u poteškoćama,
opna kojom si omotao svoju nježnu dušu.

Sprijateljili ste se i znali da malo je potrebno
za biti sretan, za dotaknuti najdublji dio sebe.

 

BRESKVA

Raspuklo se vani hercegovačko sunce pa žari,
kuća spuštenih zavjesa, puna opipljiva mira,
na sredini stola breskva kao san, kao pozdrav.

Gledam je, prilazim joj i uzimam je nježno,
ona mi šapće o povjetarcu, o studencu,
grizem je polagano, polagano, da se sjedinimo.

 

POSJET GRADU

Ti imaš svoj grad
slijepljen od komadića uspomena
i bojiš ga se i raduješ mu se,
a on u tebi stoji kao svjetlo
na kutu zabačene ulice.

Koliko je prolaznika prošlo
i ni osvrnulo se nije,
tvoj je grad stajao, strpljivo čekao,
možda se netko obazre,
pokuca na njegova gostoljubiva vrata.

Mene moj grad nije iznevjerio
vičeš u namreškano more i objašnjavaš
da je takvo jer mu je hladno.

Cijenim tvoju samouvjerenost,
tvoj djetinji odrasli pogled,
sa zanimanjem slušam o tvome gradu
i nenadano se pronalazim
da opušteno šetam njegovim ulicama.

 

SUSRET

Vatra plamti u noći,
boli li drvo njegovo izgaranje,
ili sada tek svoj smisao iskusiva?
Vatra plamti, šutiš pred njom,
onda joj pričaš glasom tihim,
a vrijeme staje i prelijeva se u toplinu.
Vatra plamti, odgovara ti
da ne bojiš se i ne strepiš,
ima uvijek netko tko te čeka.
Vatra plamti kao oslon na rame,
žedan gutljaj vode na studencu,
ruka u nečijoj ruci.

 

SVEZICE NA DAR

Žute svezice na cipelama imam.
Sa mnom su prošle putove blatnjave,
putove maglovite, putove čiste.
Kupio sam ih odsutno jednoga dana
u prodavaonici za koju me nije bilo briga.

Sada mi daruju svezice probrane boje,
promišljeno, čisto i s brižnošću.

Ja ih primam kao oslonac na putovima budućim.

Neka me opominju kada pravce svoje pogubim,
neka mi bol tišaju kada ja to ne mogu,
neka mi radost uvećavaju kada je vrijeme za to.

 

UGOĐAJ

Noć je kasna i sve spava,
a nas je naša priča zanijela,
prijateljska, puna žeđi za životom
i ne da nam se našim putovima poći.

Svatko nenametljivo sebe priča,
nudi se kao nenaslikana slika,
a onaj drugi dodaje boju,
oštrinu, svjetlo i punoću.

Dvije neispričane povijesti
susreću jedna drugu,
dunja miriše i blagi pogled Božji
spušta se smiješeći s nebesa.

 

STVARANJE PJESME

Reče mi tiho da ovim perom
napišem svoju slijedeću pjesmu
i ja je, evo, pišem.

Razmišljam kakav joj oblik dati
i kojim se riječima poigrati
da dobije boju i toplinu.

Odlučujem je ostaviti jednostavnom,
kao kad dvoje prijatelja uz riječi i tišinu
ispijaju polagano kavu u restoranu.

 

ŠALICA KAVE

Iz kuta dopire glazba koju nisam birao,
ljudi sjede na stolicama razvrstani u svjetove,
ponovno s nekim šalicu kave ispijam.

Priča se kreće ni oko čega važnoga, tek svakidašnjega,
osjećamo je kao milovanje vjetra negdje na obali mora,
gledamo se i razumijemo, a vrijeme smireno klizi kao ulje
što ga je moja majka u mome djetinjstvu donosila iz grada,

Ustajemo, račun smo već platili nestrpljivom vlasniku,
izlazimo u noć topliji za još jedan ljudski susret,
bogatiji za okus riječi što se kušaju među prstima.

 

SNOVI

Vršci prstiju polagano klize,
nježno diram svoje snove,
topli su kao dah jutarnji,
ne želim ih povrijediti.

Dugo su se gnijezdili u meni,
sada traže život, svoje lice,
bez primisli usrećiti me žele,
polagano prijeći u stvarnost.

Snovi moji što vam reći,
ja nikada svoga ništa imao nisam,
vi budite moja najveća svojina,
utoplimo ovaj hladni kolebljivi svijet.

 

USPOMENE

Puno je uspomena oko mene,
iščupao sam ih iz blata,
umio ih i sada smo prijatelji,
porazgovorimo se, nasmiješimo
i svatko svojim putom odlazi,
one u prošlost, ja u sadašnjost.

 

PREMA SMIRAJU

Bijeli papir i porculanski labudovi
što plove niz rijeku moju i tvoju,
sažetak je to jedne ljepote i lude hrabrosti.

Još će mnogi listovi, nadam se, biti ispisani,
Bog će nam dati te dane jer nas voli.
Šumit će mnogi vjetrovi, proljeća se rađati,
zime će prolaziti tople i nježne kao ljeto,
nosit će nas ovaj život, a mi ćemo tražiti
preliti se u onaj drugi i zadovoljno reći: Amen!

 

PTIČICE

Zima je bila, uz miris snijega s visina,
dim što se leluja odavao je pucketanje drva u vatri,
kućice su ležale spokojno u raspukloj dolini,
samo su ptičice neke dvije remetile tišinu,
oglašavale su se uporno cvrkutom i nešto tražile, tražile.

Tko zna odakle su došle, možda s juga, možda sa sjevera,
ništa o tome nije pisalo na njihovim promrzlim kljunovima,
gledali smo ih uporno iz udobnih naslonjača,
pitali se radoznalo što li će učiniti.

Zajedno, kao po naredbi, sletjele su pod nadstrešnicu,
kući je bilo svejedno, ničim ih nije pozdravila.
Najprije su otresle krilima, pogledale u osvijetljene prozore,
nakon toga okrenule su se jedna drugoj i počele pričati, pričati.

 

GNIJEZDO

Sve je pokrila snježna bjelina,
teški mir pao je na zemlju.

Stablo šipka ustrajno je podnosilo teret,
pamti ono još i mrazove i bure i oluje.

Ptičica je jedna doletjela u blizinu,
hladno joj je bilo, nije znala kamo poći.
Ugledala je šipkov plod rastvoren kao prsti.
Dogodilo mu se to dok se davao prolaznicima.

Veselo zacvrkutavši uletjela je unutra,
oboje su bili sretni: i ptica i šipak.

Snijeg je padao, ljudi se nisu vidjeli vani,
gnijezdo je disalo kao srce novorođenog djeteta.

 

NEJASNO JASNO

Prestalo se u trenutku sanjati,
dok bi dlanom o dlan,
prijatelj je odjahao put dalekih krajeva.
Možda je i bolje tako.
Kažu da očvrsnuti treba,
nije lako nositi ni sreću ni bol,
a mora ih se kao kruh svoj svagdanji jesti.

Promjenljiv je svijet naš ljudski,
opija nas svojom varljivom svjetlošću,
a onda kaže dosta, vrijeme je rasanjenja.
I nama je nejasno jasno da jutro je,
ptice cvrkuću, otvoren se prozor smiješi.

Nije ovo tužaljka, a ni psalam nije,
tek pustinja možda sa svojim pijeskom.
Pronaći ću ja vodu i oazu, već ih vidim.
Samo, dopješačiti do njih treba,
korak po korak, ustrajno i smjelo,
baš onako kako sam to jučer činio,
baš onako kako ću to sutra činiti,
baš onako..., hej, kako je dobro bilo.

Dozivlju otvorene ruke poput čempresa,
zanosno, u privlačnu magličastu budućnost.

 

PRIJATELJEV ODLAZAK

Jedne zimske večeri moj je prijatelj otišao.
Vani je bilo hladno, bura je nemilosrdno puhala,
u nosnicama se osjećao miris vatre. Uzalud.
Moj je prijatelj otišao putima samo njemu znanim.
Nije ostavio ni telefonski broj, ni adresu, ništa,
kako ga sada naći, pružiti mu ruku?
Susretnem onoga tko mu je sličan, ali to nije on.
Duša mu je drukčija, oči imaju neki drugi sjaj.
Nema moga prijatelja, dobro to znam,
otišao je jedne zimske glupe večeri.

 

POGLED UNATRAG

Sve se zbilo u tom trenu:
odapeo sam se u budućnost,
glasno zalupio vratima,
razbio snove u stvarnost.

Stajao sam pred crkvicom u polju:
nisam znao kome pripada,
a nije me to ni bilo briga.
Znao sam samo da sam tu,
da vrijeme je isteklo,
odlučiti se treba,
a lako nije, a lako nije.

Ni za čim sada ne žalim
(barem uvjeravam sebe da ne smijem),
jedino me ponekada zaskoči misao:
kako bi bilo, da je bilo?

I samo sjetno odmahnem rukom.

 

POSTOLE

Derao sam nekada postole po cestama tuđim,
puno ih je bilo, oprostite, nabrajati ih ne ću.
U nosnicama još osjećam njihov prah i miris,
ostajale su iza mene kao svjetla u noći,
a ja sam jurio naprijed svom snagom,
skupljajući krhotine životnog iskustva.

I još se ne zaustavljam i ne znam kada ću,
svaki trenutak stariji, a uvijek sam isti.

Neka bude tako, netko će me razumjeti,
na meni je i dalje postole derati,
samo, sada su to ceste moje domovine,
tako različite, razapete i tvrde.

Možda prođem i tvojom ulicom, tko zna,
ostavi vrata otvorenima za gutljaj vode,
htio bih te ponijeti u srcu kao prijatelja,
samoća je ružna, straši i melje.

Vrijeme izlizuje moje postole i ja odlazim,
ostaju tragovi, do prve kiše, ako ne i nešto dulje,
moguće je da uz trud prežive i nevrijeme.

 

TI IMAŠ DUŠU

U noći kada su sva svjetla pogašena
tvoja duša blješti kao zublja.

Evo je sada tu, preda mnom, i gleda me,
ja sam joj, kaže, najbolji prijatelj
i meni je milo i uvijek porumenim blago.
Pitam se jesam li dostojan stajati pred njom.
Mene vjetrovi vuku, magle me razapinju,
u nosnicama stalno ćutim miris putovanja,
a tvoja je duša blaga i topla,
hrskava kao svježi kruh u jutro.

Ti imaš dušu što opija i čini mudrijim,
zaključujem to dok se odmaram za hrastovim stolom.
I nju životne mijene kušaju i stišću,
ali ona se ne da i hrabro ide naprijed,
cvjetovi joj se smješkaju, more veselo pozdravlja.
Zbilja, ti imaš dušu, ti biće iz mojih snova.
Budi tu i ne miči se, ja ću se uvijek vraćati,
ruku ti pružiti i s tobom zajedno pjevati.

 

ZLATO MOJE JEDINO

Nemoj njima vjerovati, zlato moje, nemoj.
Nemaju ti oni što dati osim svoje praznine.
Zaboravili su plakati zbog običnih malih stvari,
zaboravili su plakati zbog tebe i mene.
Njihov plač sada ima cijenu, isto kao i smijeh,
a ti si loš trgovac, zlato moje, loš trgovac.
Ne upuštaj se u cjenkanje, odbaci opsjene,
plači slobodno i smij se slobodno, kao i nebo,
pojavit će se odnekud leptiri, potrči za njima,
netko će ti pružiti ruku, dotakni je prijateljski.
Samo nemoj njima vjerovati, zlato moje, nemoj.
Jedan je život, pa zato ni meni ne vjeruj,
osloni se na se i vjerujem da ćemo se naći,
tvoja sloboda postat će naličje moje slobode,
moja sloboda postat će naličje tvoje slobode.
I bit ćemo sretni, zlato moje, vjeruj mi to,
sretni poput pijeska na našoj obali morskoj,
znat ćemo da smo oni što se neprestano traže
i u cik i u sumrak dana, zlato moje jedino.

 

KRATKA PJESMA

Ništa drugo ne trebam,
osim tvoga vedrog smijeha.
Znam da su ti dani
ponekad magloviti kao i moji.
Zapamti zato, molim te,
ništa drugo ne trebam,
osim tvoga vedrog smijeha,
prolivenog kroz ovu moju
jučerašnju, današnju, sutrašnju...
kratku pjesmu.

 

TIHO ĆU TI ŠAPNUTI

Za dom me moj pitaš, živahno moje,
ne znam što bih ti odgovorio.
Ponekada sam pokušavao misliti o tome,
a onda sam odmahnuo rukom i rekao: pusti to,
zar ti nisu dovoljne široke ceste, nebo iznad tebe.
Ni ptice nemaju čvrsta doma, pa što im nedostaje?

Znam, tebi je sada sedam godina,
pokušavaš stvari nazivati njihovim imenom.
Još nisi naučila da se ponekada ne može tako.
A vjeruj mi, naučit ćeš to htjela ili ne,
želim samo da ti ti treni ne budu previše bolni.
Sjeti se tada svoga upita: a, koji je pravi tvoj dom?

A koji? Pritiskam čvrsto i ne hoteći papučicu gasa,
gledam u morsko plavetnilo što promiče s moje lijeve strane.

Znaš li da sam imao puno domova, kao zrna u šipku.
U svakome sam sebe ostavljao u većoj i manjoj mjeri,
nastojeći, ipak, ostati čitav i ostati svoj,
dok krhkim prstima dotičem život u svoj njegovoj punini.

Neka si postavila ovo pitanje, prija mi danas,
tiho ću ti šapnuti: ono je dom moj pravi.

 

VEČERA U RESTAURANTU

Zaključio sam da su svi moji prijatelji budale,
(ne smijte se i ne čudite, to se može i vama dogoditi),
a i ja koji ovo pišem zajedno sam to s njima.
Oni ne znaju sjediti mirno i razgovarati o glupostima,
ne znaju utonuti u hladnu razigranost punog restauranta,
mjesta gdje ljudi na malom prostoru zajedno jedu i piju,
izgledajući pritom kao mirna skladna obitelj,
dok su u stvarnosti jedni drugima daleki i ne poznaju se,
tegle samo svoju prošlost kao vidljivi teret na leđima.

Moji su prijatelji izvrsne budale, kao što sam i sâm,
dotiču se pojmova poput postojanosti, Hercegovine...
razgovaraju o svojoj prošlosti koja je tekla na raznim stranama,
a bolje bi im bilo zagristi u crni rižot i jadranske školjke,
ispiti dobru čašu vina iz jednog hrvatskog starog podruma.
Manje će ih, naime, boljeti i ova će im večera zaborav biti.

Ne znaju to moji prijatelji i ja im se smijem dok šutim,
promatram koga sam ja to ustrajno skupljao oko sebe,
s kim sam to provodio sate i dane razgovarajući o mnogočemu.
Oh, kako bih slatko razbio jednu čašu od pod kojim su mnogi prošli,
poput mladog Ciganina u zanosu zaplovio blještećim krajevima.

 

TVOJA SLIKA

Nedavno sam ti gledao sliku,
onu s odmora, znaš,
pogled ti je bio tužan i bolan,
uokviren zbunjenim smiješkom
da bi ga nježno skrio,
u pozadini je bio komadić mora,
palma se pokazivala na desnoj strani.

Vjerujem da te slikao neki prolaznik,
tako to obično biva,
bilo mu je jamačno svejedno,
uljudno je odgovorio na tvoju zamolbu,
uljudno dometnuo: »I drugi put«.

No, meni nije svejedno,
htio bih ti zbog toga prepraviti sliku,
ne zbog igre, već zbog iskrenosti.
Pogled bih ti ispunio morem iz pozadine,
smijeh osvježavajućim hladom ispod palme.

Znam da se ne ćeš bojati svoje nove slike,
znam da mi ne ćeš zamjeriti što ti ovo kažem.
Jest patetično, ali život prolazi poput rijeke,
ostaju samo male stvari zvane:
kava, smiješak, prijateljstvo, odlučnost...

 

KRČMARICE MLADA

Ti poznaješ sve putnike koji prolaze ovim putovima,
svi oni svrate na čašicu pića i na neusiljenu riječ.
Nešto su drugo za tebe nego kad su dolje u gradu,
račune im stoga ne naplaćuješ skupo,
taman toliko koliko je dobro i tebi i njima.
Pričaju ti o svojim životnim namjerama i ti ih slušaš,
kada uspiju častiš ih na svoj račun,
znaš da ne ćeš izgubiti, da i tada dobivaš.
Ne obazireš se na snjegove koji znaju napasti,
tada samo malo više prebireš po svojim mislima,
gledaš kako vrijeme prolazi i kako se taloži,
ne na licu i tijelu, nego na srcu.
Kada te više jednoga dana ne bude,
mnogi će te se tada sjećati i prepričavati tvoje priče.
Novi vlasnik možda će tada krčmi dati tvoje ime,
možda je i zatvori ubrzo, tko zna.

Jesi li svega ovoga svjesna, krčmarice mlada?
Dok me služiš hladnim pićem pišem ti ovu pjesmu,
onako u prolazu, zaokupljen svojim putovima i snovima.
Ti ništa ne opažaš, jer ja to ne želim.
Kažem ti samo na kraju jedno kratko hvala.

 

NAŠA PJESMA, I.

Nikad se ne ću prilagoditi, pa što?Ne mogu tek tako lako prestati omiljene pjesme u meni,
pit ću s prijateljima kakvi meni odgovaraju,
molit ću se gdje ja hoću i kada hoću,
govorit ću što mi je na srcu i u duši.

Nikad se prilagoditi ne ću.

Gledat će me s odstojanja, znam to,
žalit će moje sposobnosti i propuštene prilike,
povlačit će se u svoje krugove i pričati o meni,
stvarat će svijet u kojem ja udjela imati ne ću.

Ne ću se prilagoditi.

Kod ptica ću se raspitati za njihove putove,
one će mi sve potanko reći i posavjetovati me,
naučit će me kako se gnijezdo toplo pravi,
ponijet će me prema suncu na krilima svojim.

Meni će se dobra sreća nasmiješiti.

Skupit ćemo se svi mi prognani i čudni,
doći ćemo sa sva četiri kraja svijeta,
donijet ćemo svu našu skupljenu blagost i mudrost,
zapjevat ćemo tada puna grla našu omiljenu pjesmu.

 

IME

Vrijeme neumitno klizi,
rukama ga hvatam,
uhvatiti ga ne mogu,
brže je, gipkije i snažnije,
ali se ne predajem,
prevarit ću ga,
pa ma kako teško bilo.

Ne ću stariti sam,
ne ću biti sažgana voćka.

Neka me i satru,
neka me ogole kao hrast,
nikada, ipak, nisam sam.
Uza me su mravi,
što po tlu gmižu,
s pticama sam
što po nebu lete,
s Bogom sam,
što mi se blago smiješi.

Nisam, sam, počujte,
ne starim uludo.

Pitam se samo,
kada dođu crni dani
(zašto ne i lijepi),
hoćeš li i ti biti uza me?

Oprosti, kako ti bijaše ime?

 

HODOČAŠĆE

Gledali smo iste stvari,
na istom se mjestu molili,
razumjeli se, ipak, nismo.

Ti polagano pališ svijeću,
ja ironično stojim sa strane,
nikoga nije briga zašto je to tako.

Tebe su knjige okrenule tvojom stranom,
mene su knjige okrenule mojom stranom,
što da sada kažemo jedno drugom?

Najbolje je šutjeti negdje u kutu,
otvorenih očiju promatrati urednu zbrku,
čekati da se u srcu znak probudi.

Možda se sve to zbude,
kažem možda, ništa nije čvrsto,
svijeća dogorijeva i nestaje.

 

DALEKI KRIK

Tiho se šulja noć kao lopov u gluhi sat,
kuša kroz vrata, kuša kroz prozore,
ma ne će, zavrnut ću joj šijom bez milosti,
ovo je suviše dragocjeno vrijeme,
ne želim se susretati s nekom tamo noći.

Jest da me napustio dobar prijatelj, hm dobar,
ali nije to ništa, tek nesporazum mali,
umijeće je udariti glavom u zid i ostati živ,
tako barem kažu rudari i cirkusanti.
Život je neprestana igra bez granica,
tko na nogama ostane, toga će se sjećati,
znaš li to, prijatelju moj bivši i dragi?

Eh, da mi je otjerati ove crne misli,
pa da se pojavi Uskrs u svome cvatu i zvonjavi,
kriknuo bih tada krikom dalekim, dalekim.

 

OPERI ME

Plakao sam noćas gorko i nije me bilo stid,
prozori su bili zatvoreni, vrata zaključana.
Stajao sam sâm pred velikim životnim iskušenjem,
ne osjećajući se ni junakom ni kukavicom,
tek jednim u nizu »malih svakodnevnih ljudi«,
pokušavajući samo dostojno odživjeti svoje i ništa više.
Plakao sam suzama bisernim, rastvarao u sebi školjku,
ništa više nije bilo važno, sve se moglo baciti na lomaču,
jedino se nije smjelo propustiti ovakav proklet trenutak.
On je, Bože, moja prekretnica, moj ljuti saveznik.
Zbog toga me operi da bih ga dočekivao raširenih ruku,
pa se nakon toga pretvarao u misao, u pticu.

 

DOZRIJEVANJE BISERA

Vremena uistinu nema, nisu to nikakve priče,
uhvatili smo ga u školjku i čvrsto zatvorili,
nastojimo da se pretvori u prejasni biser,
onaj što se daruje samo bliskome, samo dragome.
Jednoga dana, kada sve bude dogotovljeno,
stavit ćemo ga oko vrata i čuvati, a on će čuvati nas
i ništa ne će tražiti, poput ovoga juga danas.

Oprostite, zaboravio sam, bio je ovo pokušaj opisa,
biser je stalno tu ako ga trebamo, ako ga želimo.

A što se tiče juga, stvar je tu nešto drukčija.
Moga oca jugo podsjeća na gipkost duhana,
na zadovoljstvo nakon dobro obavljenog posla.
Mene podsjeća na miholjice, blage i divne,
na more koje šumi negdje tu u blizini.
I ne treba tu biti ništa čudno ni neobjašnjivo.

Svatko ide svojim putem i povratka nema,
samo se uspomene mogu brojiti, a i to je uzaludno.
Biser polako dozrijeva, nježno čuvan u tišini.

 

UZDAH

Ja odlazim iz sobe sam na svoj put.
Prati me crna torba kupljena prije mnogo ljeta.
Kada bi pričati znala, njezine bi priče bile dobre,
oni što se u to razumiju stavili bi ih u antologije.

Vrata obično ne zaključavam i zašto bih,
sve je moje u meni i u mojim prijateljima vjernim,
samo mi to možemo pokrasti i nitko više.

Put nije uvijek lagan i kriv sam tome sam.
Odlučio sam se, naime, ne obazirati mnogo oko sebe,
želim putovati slobodno kao ptica zrakom,
tko učini isto bit će mi suputnik drag.

Kada se vratim s puta, pozdravim sve obješene slike,
one su čuvale spomen na me u tišini sobe,
nakon toga još samo duboko i polagano uzdahnem.

 

PJESMA LUTALICE

Nema toga vjetra kojim nisam jedrio,
ni toga mora koje nisam progazio.
Zbog toga je silna moja tuga,
beskrajnija od slavonske ravnice,
dublja od mora Jadranskog.
Skriva tajne kao školjka biser
i samo ih odabranima otkriva.

Čuješ li, tuga moja pjeva u gluhoj noći,
pjesmu opijajuću, pjesmu lutalačku.

Ne zaboravi samo, to je i tvoja pjesma.
Čuo sam je u tvome domu,
nije važno u koje godišnje doba,
ja sam lutalica i ne brojim vrijeme.

Dobro je da pjevamo zajedno,
da znamo tko smo, kamo idemo.
Bit će nam tada manje hladno,
spoznat ćemo težinu radosti
dragovoljno je prihvativši u njedra.
Tamo će ona rasti u tišini,
ozarujući moje tražiteljsko lice
(valjda će se i tebi isto dogoditi),
pomažući mi pjevati pjesmu,
možda ovakvu kakvu upravo pišem
ili drukčiju, no istoga srca i očiju!

 

DOBRO JUTRO

Sanjari ovih dana imaju pune ruke posla:
svijet je okrenut naglavačke, trebalo bi nešto uraditi,
ali što kada neki ne žele sanjati već psovati,
uhvatiti vrijeme za uho i za sobom ga neprestano vući.
Ali, ne ide to tako, moji dragi silnici, zaista ne ide,
protutnjali su ovim krajevima još bješnji od vas,
i ništa se dogodilo nije, osim što ih je zameo vjetar.

Tebe izgleda nije briga za sva ova mudra zborenja,
dobro jutro, veliš mi, i smiješ se zadovoljno,
a more ti se ljeska u glasu noseći miomiris mirte.
Dobro jutro, mrmljam, prolazeći rukama kroz kosu,
znajući da već svanulo je, iako još miris noći osjećam.
Dobro jutro, ponavljam, tu sam ja, ne brini, slušam te,
dar si mi što ustrajno mrvi sivilo mojih dana.

Plovi svijet kao ostarjela barka oceanom,
briga licemjera za to, oni znaju svoj put.
Dogodi li se štogod, nehajno će odmahnuti rukom,
ta oni nikamo ne pripadaju, tek perje su na vjetru.
A ja bih htio negdje svoje korijene pustiti,
zbog toga bilo dobro jutro i tebi i svima takvima.
Znam da vam nije svejedno i baš ste zato lijepi,
dobri kao dijete u sunčano popodne na obali morskoj,
dijete što ustrajno iz čarobnih snova svijet svoj stvara.

Neka je dobro jutro svim prolaznicima, svima umornima,
neka je dobro jutro bitangama, mirovnjacima i svecima,
neka je dobro jutro tvojim i mojim krhkim koracima.

 

GRANICU GRANICE TRAŽIM

Da mi se negdje skrasiti kao što se skrasuju ptice,
kao što se skrasuje more nakon oluje i rijeka nakon povodnja,
dao bih punu šaku dukata i još više, mnogo više, vjerujte mi,
ne bih žalio ničega što sam uporno žuljevima svojim stekao.
Ali ja se ne skrasujem, nemirne su sve moje luke,
uplovim u njih, dobro ih istražim i onda idem dalje.
Poznaju me, stoga, već mnogi i privikavaju se na mene,
a ja nikako da se na sama sebe priviknem.
Tako je to kada vjetrove voliš, daljinama se odazivaš.
Lijepo je mene učio moj otac kako se zemlja obrađuje,
kako se ostaje na škrtom kamenu izgorjelom od sunca,
lijepo je mene učila moja majka kako se dom svoj svija,
kako su svi odlasci samo dolasci s punim rukama.
Ništa nisam naučio, teško svladavam gradivo,
drage su mi granice, ispitivanje njihove čvrstoće.
Pomičem ih stalno dok ne pronađem granicu granice,
tek tada se, čini mi se, smirim, odahnem duboko,
no, ubrzo odlučno odmahnem rukom i idem dalje.

 

SAMOPONIRANJE

Možda nitko nikada ne će razumjeti pjesnika.

Njemu su draga ruda obzorja i ljetne kiše,
drage su mu i rane i radost što pršti,
slabo se osjeća kada zamamnog pokreta nema.

Možda nitko nikada ne će razumjeti pjesnika.

On, kao i svi drugi, sam ovom zemljom ide,
samo, neprestano želi zaviriti u sve skrivene kutke,
one koje otvaramo u skrovitosti i od samih sebe.

Možda nitko nikada ne će razumjeti pjesnika.

Čudna je to vrsta iznikla usred građanskog reda,
njega treba staviti na posebno čuvano mjesto,
uzimati ga samo u malim količinama, kao lijek.

Možda nitko nikada ne će razumjeti pjesnika.

 

ŠTO MISLIŠ

Pazi se ako budeš pisao bajku!

Ona nije zakučasta, ni teška.
Jednostavna je poput bistra izvora,
topla je poput dobra djeteta.

Pazi se ako budeš pisao bajku!

Morat ćeš tada biti čist,
srce lomiti istinom i pravdom,
život tkati pogledom i slutnjom.

Pazi se ako budeš pisao bajku!

Možda će ti se smijati čudno,
ne će razumjeti sve blage prijelaze,
bit će im tuđa opčaravajuća ljepota.

Pazi se ako budeš pisao bajku!

Nezgodno je to djelo, znaš,
tu trebaju ljudi tvrda i meka srca,
svi koji poznaju radost i bol.

Pazi se ako budeš pisao bajku!

Što misliš,
Da se, prijaviš, da pokušaš,
ili te je tako strah?

 

TRI STIHA

Završio bih danas već jedanput pjesmu,
koju sam još jučer predano započeo,
ali, znate, tri mi stiha nedostaju,
i to baš ona temeljna.

Zbog toga sam pomalo ljut.
Pod stol se brižno saginjem,
da možda tamo nisu zalutali,
tražim ih među knjigama,
da možda tamo ne ispijaju mudrost
(kao da ne može biti i suprotno)?

Ne znam što učiniti,
njih jednostavno nema.

Ostaje mi samo zaklopiti bilježnicu,
još k tomu dopisati na njoj:
odgađa se do daljnjega,
ali vi, ipak, uporni budite i kucajte.

 

PROSTOR ZA PJESMU

Na čemu sve nisam pisao pjesme, majko moja mila
i gdje ih sve nisam ostavljao u jutra, u podneva, u večeri,
sav u očaravajućem bunilu, u pravi svijet zagledan.
Drugi su mi se ponekada znali smijati zbog toga,
a ja sam bio sretan poput malog djeteta u krilu roditelja.
Provirivao sam, naime u veliki svijet predamnom,
odgonetao slutnje, slagao istinu kocku po kocku,
pravio mozaik svoga života snagama svojim krhkim.
Sjećam se svega dok na prozoru gledam zadnju pjesmu.
Teška je bila za napisati, šikaru sam zbog nje krčio,
onaj tko je pročita kad bi samo znao što stoji iza nje,
možda bi je odbacio kao živo ugljevlje iz ruku,
možda bi joj prkosio, tko zna, različiti su ljudi.
Leži na prozoru okrenuta prema suncu i izležava se,
tu je već danima, gledamo se i šutimo,
svatko svoju istinu ima i njome se hrani,
kao da istina nije jedna poput izvora u pustinji.
Prozorska daska strpljivo podnosi naš inat,
zna ona da ću se sprijateljiti sa svojom pjesmom,
uzeti je za ruku i povesti među proljetno cvijeće.
Zna li samo hoće li još nekada netko sanjiv
svoje pjesme na njoj ostavljati da zriju, da se čiste?

 

NAUK

Ima dana u kojima ne znaš što ćeš sa sobom,
lijepe ti se za prste, guše te u grudima, peku u očima,
sve je tako jednobojno kao najgori film u kinu.
A ti bi htio živu igru slika, govor i druženje,
osjećaš da se nema smisla gubiti dok sunce zamamno grije.
Učili su te da ti onaj drugi kraj tebe može pomoći,
pričali su ti još koješta i ti si to ponekada i slušao.
Nisu te znali povesti ravnim stazama, ipak praštao si im,
išao si svojim putom, padao, pa se opet uporno dizao.
Iz časa u čas učio si nauk snalaženja na ovoj kugli zemaljskoj,
poslije te nitko nije pitao za ocjene, a i što bi,
sve se svelo i zbilo u samo jedan izričaj:
ako meni netko ne uveseli dan, učinit ću ga sam takvim.

Pa ti sada reci da te vrijeme nemilosrdno grize!

 

JUTARNJI UPITNICI

Jezikoslovlje je čudna stvar, živa i razigrana,
htjeli bi da ga učimo, korak po korak,
no, mi kažemo da ga dobro poznajemo,
majka nas je naša njemu učila u trenucima raznim,
kao ono kada nam je bilo mučno, radosno i toplo.

Sve bi ovo možda i točno bilo kada ne bi bilo jutra,
jezikoslovlje nas tada tuče po glavi, hoće naš odgovor.
Najžešće blješte upitnici, poput munja ljeti,
ne možemo im se skriti, polje je široko i dugo,
žudimo krov obiteljskog doma, ali do njega još treba stići.

Kako smo se probudili ujutro, s kakvom noći na glavi,
jesmo li se molili po ustajanju ili smo možda psovali,
bojimo li se dana pred nama, kao razbojnika u noći...?
Prolaze upitnici našom glavom, poput obijesnih vozača cestom,
mi smo sami, uronjeni u blagoslov i prokletstvo svoje sobe.

Hoću li ikada znati odgovoriti, čvrsto rukom uhvatiti sve upitnike,
teško je to pitanje znam, a jezikoslovlje je naše životno još šire.
Prstom pišem po suhoj zemlji, kao ono Isus jednom u Palestini,
tragovi i crteži ostaju, meni su ono veliko bogatstvo,
treba ih samo htjeti crtati, ne bojati se lažnih ocjenjivača.

 

NOĆOBDIJINA PJESMA

Večeras mi se pjesma piše.

Uzaludno za olovkom gledam,
tražim je po staroj torbi,
ona je zajedno sa mnom svijetom išla,
možda znadne nešto i o olovci.

Pjesma mi se piše,
pjesma bolja od staroga crnoga vina.

Želim je ispiti iz sebe kao hladan izvor,
staviti je na bjelinu lista,
njome se skriti kao rukom prijatelja.

Da, da, bilo je hladno ovih dana,
naletjeli neki vjetrovi tuđi,
samo se pjesmom uspješno otjerati mogu,
pjesmom što zna što je riječ, što je šapat,
pjesmom što zna mnogo toga više.

Što mogu, ovakav sam kakav jesam,
kažem to i licu ujutro u zrcalu.
Nije mudrost izmisliti nešto novo,
mudrost je biti ono što jesi.

Hajde, ostavi se toga, bubnja mi u glavi,
gazi naprijed i ne razmišljaj previše,
ti si noćobdija što smije kriknuti pjesmom.
Poslušaj onu uličnu svjetiljku iz dana davnih,
ona mnogo toga pamti i razumije, i šuti.

 

ZAŠTO VOLIM JESEN

Jesen najviše volim zbog dunja,
odgovor tako lagan i već na početku pjesme,
ne tražite ga uporno u daljnjim stihovima.

Mirišu u kući na stolu i u ormaru,
možda i na još nekom drugom mjestu.
Nije bitno gdje su, samo neka mirišu.
Zna to baka, a i unuče.

Kopka me, ipak, jedno pitanje
(iako je sve, čini mi se, tako jasno):
može li se miris dunje nečim zatvoriti,
može li se na njega odgovoriti, opisati ga?

Čini mi se da je ovo pitanje pravo,
na njega nisam odgovorio na početku pjesme.
A možda baš zbog njega volim jesen?

 

USPJEH

Dan je započeo polagano, kao i obično,
ali bilo mi je nekako uistinu svejedno,
čekali su me ljudi u bijelom, žičani krevet,
oni će mi reći tajnu moga tijela,
a on će podnijeti svu moju radost i svu moju bol.

Mogla bi biti ta i ta teška bolest, rekli su mi,
a on me dočekao nepodnošljivo nijemo i škripajući.

Dogodilo se to tako jednostavno, bezbojno odsutno,
kao da piljarica izgovara cijenu luka, krumpira...
Film se ubrzano počeo vrtjeti, slike su izranjale,
morao sam to zaustaviti, pa ma koliko teško bilo.
Stupio sam u borbu sam, golim rukama, i uspio.
Ništa nikome nisam pričao, htio sam se okušati,
izmoljena krunica na kraju bila je nijemi svjedok svega.

Uvečer sam s drugima pio čašu dobroga crnoga vina,
bilo je iz moga kraja, pa sam se počeo prisjećati,
djetinjstva, roditelja, učenja, snova... Potpuno mirno!

Dan je mogao poći na svoj zasluženi počinak.

 

ONA KUĆA

Ispraćen sâm od sebe u onu kuću ulaziš,
a tako je malo voliš, tako joj se malo raduješ.

Tebi nitko ne treba do li dobri dragi Bog,
danas ste zaista pravi saveznici, prijatelji što se traže.

Postelja na koju lijegaš stara je, svašta je preživjela,
susjedi u sobi neispričana su povijest, broj kao i ti.

Kroz prozor sunce namiguje, samo ne znam kome,
svatko svoju bol nosi i otarasiti je se želi.

Ej, živote, kako li te ukrotiti, slugom dobrim učiniti?
Nije loše pitanje dok posjetitelji u sobu ulaze.

Kao i jučer pozdravit će me uljudno i mimo proći,
a tako sam željan razgovora, onoga pravoga.

Zna li to itko u ovoj kući, brine li to koga?
Zašto nema odgovora, zašto šutnja muklo caruje?

Brzoglas iznenada zazvoni kraj uzglavlja cin, cin,
o da, sunce moje, to sam ja, o da to si ti.

Šuti ova kuća, a mene baš briga, daleka mi je, smijem se,
brišem je iz sjećanja dok me poput paučine obvija.

 

BALADA I GOLUB

Dan kao i ostali u posljednje vrijeme,
ništa nova, a vrijeme tako neumitno klizi.
Sjedim bez misli na svojoj bolničkoj postelji,
zašto se uzalud truditi, isto će mi biti.
Ništa svojoj bolesti ne mogu, jača je od mene,
ispunja me do dna tijela i duše, bez pitanja i stida,
ne otkrivajući svoje namjere, ne pozdravljajući me.

Spoznajem da nije važno tko sam, što sam sve učinio,
na nekom drugom mjestu brojat će se zasluge,
ondje gdje će se ništa pretvoriti u nešto, znam to.

Dotle sjetno ispisujem ovu svoju nemoć, ovu svoju baladu,
baladu o ničemu danas meni važnome.
Svejedno mi je, neka prolaznost ide prema beskraju
i ja ću s njom kao požutjeli list u kasnu jesen.

Gledam oko sebe, tražeći što bolji izričaj za pjesmu.
Opažam da je na susjednoj prozorskoj dasci
golub snio jaje bijelo kao vječnost, toplo kao majka.

 

JE LI MASLINA DOBRO DRVO

Maslini kradu ulje čim rodi.
Nije joj to tako ni mrsko,
ona se raduje davati, na korist biti.
Kada toga nije nešto joj bitno nedostaje,
oblaci plove drukčije, ptice imaju čudan pjev.

Dok je okopana i obrezana, ljudi joj se dive.
Za velikih žega počivaju u njezinu hladu,
pričaju kako ih je spasila gladnih godina,
priželjkuju potajno njezinu dugovječnost,
traže uporno dobrotu koja se u njoj skriva.

Nije, ipak, potrebno mnogo da maslina okrene lice.
Čim je se počne zanemarivati ona promijeni ćud,
divlje raste u zemlju, za nebo baš je briga.
Ljudi se ljute na nju, s razlogom misle, i žale je,
ulja više nema, otišlo je svojim putom.

Je li maslina dobro drvo?
Odgovori, riješi tu zagonetku, prijatelju moj!
Da bih ti pomogao, samo ću ti nešto tiho reći:
uvijek netko nešto o toj zagonetki zna.
Tako, bilo je dosta! Je li maslina dobro drvo?

 

PRED MOREM

Gledali smo zajedno more toga popodneva,
htjeli ga dotaknuti rukama, osjetiti na nepcima,
a ono je bilo nemirno i ustrajno se pjenilo,
udaralo o stijene, povlačilo se, pa opet isto,
gledali smo ga i pustili da nas nosi, nosi,
danas je takav dan, takvo vrijeme, takva kob.

Ništa mi drugo nismo nego s porukom boca,
netko nas je nekamo poslao, s nečim vrijednim,
cijenimo li to ili se samo amo-tamo valjamo,
ne hajući čeka li nas negdje netko čežnjivo sam.

Jeca crkveno zvono za čovjekom na odlasku,
bit će tako i s nama, i bit ćemo tada sami,
pratit će nas samo u stopu naša lomna djela,
uspomene će ostati na zemlji i venuti polako.
Jesmo li shvatili igru lupanja vala o stijenu,
onoga samotnika s društvom stopljenoga?

Tiho se ispovijedam sam sebi, u daljinu gledam,
nečija nas ruka čuva, putovima vodi smjelo,
nemojmo je odgurnuti, zaboravom prekriti,
ni tebe ni mene tada ne će biti, niti koga drugog,
ostat će samo žeđ neutažena, opsjena prazna.

Tiho koracam kroz mirtu, čemprese i agave,
more je negdje iza mene, sve slabije ga ćutim,
u očima su zastale slike, srce pamti mudro.

 

BUDUĆNOST

Kroz odškrinuta vrata upadalo je svjetlo,
sjedio je sam za stolom, naslonjen o jednu ruku,
vani je šumjelo more, čuli se galebovi,
zašto je ovdje, tko ga je doveo?

U jednoj je pjesmi pročitao stihove:
»Došao je niotkud, nošen svojim mislima,
nije mu bilo lako pootvarati sva vrata,
ali bio je uporan, čak su ga i tvrdoglavim zvali,
no što to znači kada se sloboda pronalazi!«

Pjesma k'o pjesma, što on ima s njom,
progazio je mnogo štošta, lijepog i ružnog,
i prijatelje je gubio, i poznanike, i prilike,
zna kako samoća boli, kako vjetar cvili.
Začuo je zvuk brodske sirene na pučini,
lupio je šakom o stol, novine su odletjele,
čekala ga je budućnost kao mirisna dunja.
Gdje, s kim, kako, i još druga pitanja,
vjetar je nosio novinske listove i mahao.

 

LEPTIR

Snijeg je prekrio dolinu, u sumrak,
pao je kao pokrivač po usnulu djetetu,
i sanja, snove slatke, buditi ga grijeh je.
Bilo je to davno, oživljujem te slike,
ja sam sada u toploj sobi, sve imam,
knjige se odmaraju, računalo šumi,
moj je svijet čvrsto zatvoreni krug.
Snijeg je prekrio dolinu, putujem njome,
mami me svojom ljepotom, očaran sam,
ali hladno je tamo vani, tutnji u mozgu,
udobnost je udobnost, čovjek moj dragi,
pustolovina je pustolovina, pjesniče krhki.
Kakav samo nauk, gdje li sam ga pokupio,
poznajem ja i izazove, i samački hod.
Snijeg je prekrio dolinu, svjetla kuća dršću,
ugodno mi je, leptir sam u svojoj čahuri.
Hoću li poletjeti, Bože, u okolni svijet,
jesu li mi krila dovoljno jaka, i htijenje,
ti to znaš, ti to vidiš, ti to sudiš.
Snijeg je prekrio dolinu, kriknuo sam.

 

SAT NA CRKVENOM TORNJU

Opet je ljetna sparna noć, zrikavce slušam,
a moji su snovi teški kao čekić kovački,
lomim ih među prstima, predati se ne želim,
pucaju kao staklene perle i migolje, migolje.

Gdje su bezbrižni dani, livade s cvijećem,
otišli su bez povratka nekamo na sjever,
a ja bih tako htio da se vrate, barem na tren.
Sve se komeša, nestaje, pa opet dolazi,
tamo negdje svijetli moj dom kao zublja,
pružam ruke da ga dohvatim, poljubim.

Da, da, ponovno sam sâm, kao nekada,
ne dam se, slomit ću sve prepreke,
ove ću snove smijesiti u novo tijesto,
nakon toga od njega ću ispeći slastan kruh,
blagovat ću ga samo s odabranima,
već sada počinjem pisati popis, onaj pravi.

Baš me briga što okolo govore,
može, evo im ovi moji snovi,
neka pokušaju, neka im osjete miris,
snaći ću se ja već, ne moraju se bojati.

Kucnuo je sat na crkvenom tornju,
prepoznajem razliveno blago jutro.

 

TVOJ ODLAZAK
                ocu Franji

Dobro, u redu, odrastao sam čovjek,
ali zašto zaboraviti dijete u sebi?

Ne znam što bi mi na to odgovorio,
otišao si i vraćaš se samo u našim riječima.

Toga dana sve smo obavili po propisu,
jednostavno, besprijekorno, baš po tvom uzoru.

Ja u to mramorno počivalište nikada leći ne ću,
a zajedno smo ga nekada davno marno radili.

Ostala mi je tvoja bukara za vino u spomen,
štap koji si izdjeljao tražeći suprugu, moju majku.

Prolazi vrijeme, stiže i prvi Božić bez tebe,
zemlja je ova samo putovanje i ništa više.

Srest ćemo se, nadam se, opet jednoga dana,
tada ćeš mi ispričati sve svoje bojazni za mene.

Znam da ne će biti važne, ali ispričaj mi ih,
osim ako mi ih ne pričaš, evo, upravo sada.

 

DJEVOJČICA I DUNJA

Jutro je, kamen, sunce i sol,
grad se budi kao mrzovoljna vila.
Djevojčica sama šeta na obali.
U ruci joj je velika žuta dunja,
prevrće je, igra se njome,
nečemu se duboko smiješi.
Bosim nogama gazi more,
nije joj hladno i ne drhti.
Iznenada, u jednome trenutku,
prstima ruke dotiče pučinu,
opipava je, miluje nježno,
a onda joj predaje dunju.
Ona je počinje nositi,
poput djeteta što kaplju nosi,
kaplju na dlanu, netom ulovljenu.
Djevojčica tiho motri prizor,
plave oči stapaju joj se s dubinama.
Odlazi polagano, uz drhtaj vjetra,
a na obzorju, poput ljetne duge,
ostaje pramen njezine svilene kose.

 

LANTERNA U MOJOJ SOBI

Knjige po običaju mudro miruju na polici,
a lanterna bdi, ustrajno, tiho i polagano.
Unio sam je jednoga dana u svoju sobu,
s ljubavlju je stavio na vidno mjesto,
nakon toga zaplovio morem svoga života.

Ispraćala me njezina misao i ljubav,
očaravajuća kao školjka s biserom.
Puno sam već luka posjetio, istražio ih,
puno mi ih je još posjetiti, prave izabrati.
Uvijek se sjetim lanterne iz svoje sobe,
znak je nečeg drugog, mnogo ljepšeg,
kada se vratim dočekat će me prijateljski,
ne će mi ni zbog čega prigovoriti.

Razumijemo se mi dobro, čak i bez riječi,
ostat će tako, čuvat ću svoju lanternu,
bit ćemo dvoje djece na obali, u suton,
gazit ćemo pijeskom, nevino i smjelo.

Lanterna u mojoj sobi ima svoju priču,
kušam je ujediniti sa svojom, ispreplesti,
neka to bude mozaik, nešto tako lijepo.

U povjerenju, da sve bolje shvatite,
da na šalu, ne daj Bože, preokrenete,
oduvijek sam htio dalekim morima ploviti.

 

MIRIS DUNJE

Jesen se poput lopova u moju sobu tiho uvlači,
na obzorju studen se polako prikuplja,
knjiška slova kopkaju mi neumorno po glavi,
računalo se pospano u kutu izležava.

Slike se zgušnjavaju kao u napetom filmu,
sve sam to ja: i jesen, i knjige, i računalo,
i još mnogo toga više, što znam i što ne znam,
bježanja nema, sva su vrata odavno zatvorena,
tek se sve u red može dovesti ako se hoće.

Poznajem sva ta mudrovanja, ćutim ih duboko u sebi,
dotle pogledavam na prazno mjesto na radnome stolu,
da, baš tu, stajat će ta zrela mirisna dunja,
ubrat ćeš je ovih dana i meni radosno namijeniti,
a ja bit ću zato vedar i blag u odlučnosti i htijenju,
miris dunje rasvijetlit će mi svakodnevni put,
znat ću kako se iz teških muka čupa lako.

Moje srce je srce dunje, unatoč svoj studeni i kišama,
možeš ga uzeti, ali možeš ga i odbaciti tek pokretom ruke,
ipak ono uvijek ostaje to što je, zaštićeno u nutrini,
neumorno pjeva svoju pjesmu blizini i svijetli,
raduje se vjernom čitatelju i onom tko to ponekada nije,
smije se kroz blatnjave jesenje dane života i prolazi.

Znam da i tvoje je srce tako, osjećam ga kako lupa,
a dunja dotle miriše u dubokoj kasnoj noći,
tebe su odnijeli daleki puti, mjesec prijateljski dovikuje,
nije važno, ne daj samo da te zbune, da te otuđe,
dunja će tada ostati bez mirisa, sama u napuštenoj sobi.

 

UZ KAVU

Poput groma u polju zablještalo je pitanje:
jesam li mogao imati sve (za mene sve),
a izabrao sam, kao Ciganin čergu, imati ništa.
Kažem, pogodilo me ovo pitanje poput groma,
kao onaj hrast uz vodu, unatoč njegovoj jakosti.

Da odgovorim, da se potrudim, barem odglumim?

A što je s tim da sam sve dobio, baš sve,
tek kada sam odlučio imati to ništa i krenuo?
Ne znam, zaista što je s tim, nemojte me pitati,
zašto bih i morao znati, još su mnoga pitanja,
dopustite mi postaviti jedno kratko, bitno:
da sam odlučio imati sve, bih li to imao?
Eto, vidiš kako je teško na ova pitanja odgovarati,
kada misliš da si blizu još si dalje, kao pri fatamorgani.

Hej prodavaču, daj mi te novine, dobro su šarene,
kava mi se ohladila, razbit ću si misli njima,
znaš li da ću sve znati kada kucne onaj čas,
dotle prihvaćam stvari onakve kakve jesu.
Netko mi šapće: ta i vrijeme je već bilo.
Okrećem se nikoga nema, ljudi idu svojim putom.

Ma zašto sjedoh piti ovu kavu u sunčano popodne?

 

KAD PJESMA GUŠI

Jutro se svilo u rep pa maše prolaznicima,
oni gaze po prozračnim nogostupima punih muha,
zar se zemlja prestala okretati zbog ljudskog laveža,
ne znam ništa, znam samo da stabla sjede u pivnici i piju,
poslužuje ih čovjek s motornom pilom od paučine ispod miške,
s radija pijano se tetura glazba i ljudima priča o životu,
sve je smradno, navješćuje krezubi mjesni pjesnik namigujući,
i …, oprostite, ne mogu dalje, guši me ova pjesma,
moram izići van, udahnuti svježeg zraka i kriknuti,
moj će krik upiti brda i znam da bit ću tada spreman.

 

SKITNICA

Jednoga sam dana poželio nešto imati,
barem da vidim kako je to, da postanem važnim.
Pogledao sam naokolo i promotrio svoje stvari:
knjige, računalo, odijela, cipele, neke slike…
i što još, sve je tu, stane u pristojnu sobu.

Što ću ja s ovim, i s još mnogo toga više?
Kad me nebo pozove, sve će razdijeliti,
bogatstvo moje iščeznut će kao san.

Nema meni druge nego skitnica biti,
ćutiti vjetar u kosi, zemlju pod bosim nogama.
Ma baš me briga za šarene stvari oko mene,
svejedno, ovakav ili onakav ogrtač, i sve ostalo,
kamo stignem tu je moj dom i počivalište.

Ima li netko tko hoće sa mnom u pustolovinu?

Znate, nije vam to pametno, promislite dobro,
zaštitu treba tražiti, nešto imati u štedionici,
poznamo mi takve, uvijek na kraju gube.

Ha, ha, ha, ha, ha, ha, ha, ha, ha, ha, ha, ha, ha, …

Bože, kako lijepo svijetle zvijezde na nebu,
kako se zrikavac čuje, u srcu kuša mir!

 

MAJČINA LJUBAV
                    Majci Šimi

Mojih dvadesetak ljeta,
spremljena prtljaga,
odlazak u
daleku
opasnu
zemlju.

Vedar jesenji dan,
zaleđena bol
na tvome licu,
skupljena izočnost
u tvojim očima.

Okamenjen zurim,
zar zbilja me
toliko
majko
voliš?

Još i danas
probada me
tvoj starački pogled.

A tebe više nema.

 

O VREMENU I LJUDIMA

Jesensko lišće mrvilo se pod kotačima vozila,
a stabla tužno i suznih očiju stajala pokraj puta,
zrak je bio topao kao ljeti, ljudi su se čudili,
sjedeći na klupama, starci vrtjeli glavom,
u studenom da se ovakvo nešto dogodi, svašta.
Razmišljao sam, naravno, o vremenu, o ljudima,
mijenjao radiopostaje i tražio nešto smirujuće,
čemu se neprekidno i bezrazložno kupati u blatu.
Sjeo sam usput mjesnog lutalicu i siromaha,
govorili su da je malo »onako«, na svoju ruku,
ali, meni je bilo svejedno, ja isto idem naprijed.
Tema o vremenu i ljudima kotrljala se dalje.
U jednom trenutku sasvim ozbiljno mi reče:
– Čuj, vrijeme je bolje nego što su to ljudi.
Pogledao sam ga iznenađeno, a i on mene,
mahnuo sam mu prijateljski na odlasku.

 

SAT

Tramvaj uhodanim putem juri,
ja svojom krivudavom stazom idem,
odjedanput bljesne mi pred očima,
sat, onaj naš gradski, na visoku,
privlačiv kao balon s prošteništa,
na uglu nedavno obnovljenog trga.
Sav digitalan, bez onog kuc-kuc,
stamen i zagledan u se.

Kolike li je samo vidio u prolazu,
je li se ikad zapitao kamo žure,
u njihove se unio snove,
šapnuo im misao za razbistriti dan?
Ne znam, meni ništa rekao nije,
oprostite, ošinuo me je pogledom,
poput hipnotizera, još me dugo mučio,
a ljudi su prolazili, nestajali...
Prenuo sam se, kamo no trebam stići?

 

U ZAGREBU OKO POLA DVANAEST,

U MJESECU STUDENOM 2006.

Klopara onaj stari češki tramvaj,
a ovaj naš novi nasmiješen klizi...
lica su ipak ista, kao i njihova povijest.
Trga bana Jelačića pun je ljudi,
netko se šeće, netko ispija kavu,
netko čak tamo dolje kupuje knjige,
tu je i ulični svirač u daleko zagledan,
kumice na tržnici kušaju sve rasprodati,
pred katedralom skupina turista i vodič.

Malo tumaranja, jedan pogled, i odlazim.
Ulazim u tramvaj ne gledajući koji.

Već na prvoj postaji počinje drugi život:
gradski siromasi razmiljeli se gradom,
iz torbi im viri stručak luka, peršina,
i kao da vele: – Držite se svoga posla.
Neka bakica neugodno hriplje,
mi okrećemo glavu, gledamo kao izloge,
djedica ju njezin glasno opominje,
nipošto ne smije zaboraviti makarone,
približava se, kaže, zima, potkožiti se treba.

Na posljednjoj postaji, tamo u predgrađu,
prolazim kroz red prodavača rabljene odjeće,
umorne ruke putnika pipaju kakvoću,
kreštavi glasovi cjenkaju se i polako pristaju.
Zagreb, Hrvatska i ja nevoljan s njima,
duboko smo u još jednom uobičajenom danu.

Gledam prema Sljemenu, mašem okupljenima,
začudo ne gledaju me čudno, ubrzo prestajem,
odlazim, jer netko ovdje nešto ne razumije.

 

USUD

Za obiteljskim stolom,
za školskim stolom,
za radnim stolom,
za kavanskim stolom,
za nekim stolom
obilje riječi leti,
ratovi se vode,
pobjede se slave,
porazi se opravdavaju,
živi se od danas do sutra,
čeka se da bude bolje,
kao ono…, kada ono?

A osamljeno u kutu,
kao siromah pravi,
poneka knjiga stoji,
korica dobro zamašćenih,
nutrine dobro čiste,
vrijeme protječe lijeno,
htjela bi da je drukčije,
ali sada su takvi običaji,
šarenilo se smije,
iz novina, nekih drugih knjiga,
s raznih zaslona,
i ona zato šuti, čeka,
dok mačak u toplini drijema.

Ulijeće dijete i širi ruke:
– Tata, daj mi onu knjigu,
ne tu, tamo onu iz kuta,
ove su mi dosadne,
možda ona nije takva!

Predvečerje kuca na prozor,
vani je još jedna zima,
vatra veselo pucketa,
riječi lete djetetovom glavom,
netko ga poziva na objed,
ne odaziva se,
obzorjem se rumen prosipa,
kuće se svjetlošću pune.

 

ONI SU OTIŠLI

Potpuno nevažno koje je godišnje doba bilo,
otišli su jedno za drugim, samouvjereno,
bat njihovih koraka odzvanjao je još dugo,
budio u noći, smrkavao u podne.
Je li ih bilo troje? ...i to je nevažno,
možda se nekada netko vrati, možda,
nada je to skrivena iza sedam gora.
Roditelji su se osjećali teško i mučno,
zar njima njihova zastava nije zaista njihova,
učinili su sve da to shvate, u srce polože.
Otišli su kao goluždravi ptići iz gnijezda
ne prepoznajući da prema krivom jatu lete,
nikada ih ne će priznati svojima, čistokrvnima.
Prokleto je biti tuđinac kada to ne ćeš,
ne znaju sada oni to, ali znat će, jednoga dana.

 

U SUTON SJENE

U moju sobu, u kasno popodne,
kapaju sjene kao sok sazrjele breskve,
u kutu je stolica za ljuljanje,
kroz prozor miriši kasno ljeto,
trenutak je za odmoriti si dušu.

Bilo je žestokih trenutaka u životu,
srećom, neke od njih nisam slijedio,
kad god sam vjerovao glasu u sebi,
bilo je dobro, čak i kad je bilo oporo,
znaju to ovi sutoni i prijatelji na putu.

Ja nikog u ovaj čas ne očekujem,
a opet netko je tako sa mnom,
jer jednom pružio mi je ruku...
Zar se to može zaboraviti,
ta godina, ta rana jesen, taj suton.

Sjene domaći liježu na moje stvari,
zrak je nabijen mirom, spoznanjem,
ne čuje se lavež psa, ni mijauk mačke,
čuje se tek zvuk vozila, škripa kočnica,
glas neki koji tiho kaže: – Vrijeme zri.

 

OPASNOST

Prijatelju, dan je ovaj potpuno ni za što.
Vrijeme curi kroz prste, kroz kosu,
hodža neki s visoka zaziva Alaha,
popodne, sparina, računalo zakazalo,
gledam kroz prozor, vozila, vozila…

Znam da sam tako opasan danas,
i to je ono što me muči, u glavi tuče.
Nije ponovno išlo sve po mom,
moram pokazati da sam imao pravo,
pogled mi poput britve reže zrakom,
odlučno švrljam nešto na papiru.

Briga vrabaca za moju muku,
a i djece što viču ispod prozora.
Oni imaju svoj svijet i uživaju ga.

Zastao sam iznenada na pola puta,
prozor mi se smiješio otvorenošću.

 

MAGLE

Koracaju danima, ponekad i mjesecima,
a onda kucnu na tvoja vrata – magle.
Teške, sumorne, bolne i tuđe.

Kamo u taj čas okrećeš svoju glavu?

Ne mogu ti pomoći, sa mnom je isto,
tek prebirem tada po dobrim vremenima
nadajući se da će odnekud iskrsnuti sunce,
a magle se smiju, grizu i caruju.

Pogled kroz prozor primiče svijet,
je li to ona tajna sveza, tajni čimbenik?
Tko zna..., naše stope ljube pijesak,
a on je gibak, nestalan i tako svoj.

 

PRKOS

Baš bi mi to trebalo danas, a ono ništa,
šuti more, šute ptice, šute borovi.
Misli mi otplovile u svoju jazbinu,
prazan sam, kao odbačena zgužvana lopta,
stopama svojim razgrćem pijesak... hodam,
pusti glave što se okreću, meni je moja važna.

Danas je dan traženja, izgubio sam se,
što hoćete, nisam savršen, nisam svet.
Pronaći ću ja izlaz, i cvijeće, i lica,
pružite mi ruku ako hoćete, ali ne morate,
svejedno ću biti pobjednik, bez želje za odličjem,
ali vi u tom slučaju ne ćete dobiti ništa,
tek grkost zbog propuštene sjajne prilike.

Šutim i ja, valovi nekamo odlaze,
prisjećam se da netko me treba, tamo daleko,
netko me treba, netko me treba, netko me treba.
Purpurno sunce na zapadu polagano tone,
kao slastan kolač u jutarnju toplu šalicu kave,
svjetla se u gradu pale, mome i tvome gradu,
prkosan zamah ruke i krjepak korak, tamo nekamo.

 

PROLAZIM

Ledena kiša mila je prljave ulice,
pas je cvilio na pragu nekog doma,
predgrađe tone u svoj nujni život,
s upaljenim svjetiljkama i dimom,
izdiše još jedan dan na zemlji,
planetu tvom i mom, njihovom,
prolazim sporednom uličicom,
nosim stari kaput, nove cipele,
puno misli roji se u mojoj glavi,
ali njih nitko ne kupuje niti treba,
možda tek ona djevojčica za stolom,
dok zamišljeno uradak domaći piše,
zamičem polagano iza mračnog kuta,
tamo u daljini oču se neka pjesma.

 

SUZA

Iznad ulaznih vrata,
sobe trenutno moje,
plava
porculanska
suza
namjernike dočekuje.

Puno ih je,
unosim ih u sebi,
promotrim kroz suzu
i znam što s njima.

Našao sam je
odbačenu na tavanu,
dan je bio,
ne znam koji,
prepoznali smo se
i sada drugujemo.

Zvono breca,
ljetno se sunce ljeska,
u suzi, svojoj kolijevci,
dovršavam pjesmu,
nakon dugo vremena,
suza šuti i pamti,
stid me je,
oprosti.

 

IME PJESME

Htio bih novoj pjesmi dati ime bogatstvo.
A ništa nemam, tek nešto stvari na uslugu,
i ne težim imati što drugo, i ovo mi je previše,
jednoga dana bit će mi dovoljan komadić zemlje,
možda ni to, tko zna gdje prestaje put,
vjerujem samo da nebesima ne ću biti tuđinac.
Ali, okanimo se toga, pjesmi treba dati ime,
ona je tu, migolji među prstima poput pijeska,
zaputila se prašnjavom zemaljskom stazom, i gazi,
nema počinka, nema jadikovanja, nema vraćanja, ništa.
Htio bih joj dati ime bogatstvo, ponavljam,
dobro, nije nova, počela je prije četrdesetak godina,
zapravo nova je, neprestano je nova, utapa se u riječi.
Zbunio sam se, oprostite, noć je već umorno pala,
tek čovjek sam s olovkom u ruci, hrvatski pjesnik,
drugi dotle broje ovo i ono, drugi se dotle boje,
ja preispitujem sebe, ja slobodno šećem,
imam sve, i puno više od toga, vjerujte mi.
Polako ispisujem zadnje riječi i odlazim.

 

AKO OVOM OLOVKOM MOGU…

U kasni večernji sat,
negdje u osami bdiš.
Gledaš poklonjenu olovku.
Što učiniti s njom?
Izreći nekome nešto lijepo,
baciti je kroz prozor,
dati je dalje kao obavezni dar?
Uzimaš list papira,
mirno počinješ pisati:
»Ako ovom olovkom mogu…«

Otkucava ponoć,
himna na radiovalovima,
prolazi još jedan dan.

 

ZIDAR

Okanite se govora da sam pjesnik, molim vas,
ja sam tek prašnjavi zidar na svome poslu,
marljivo po cijeli dan slažem svoje cigle,
u predasima prezalogajim, zapalim cigaretu,
potegnem iz boce, na tren sklopim umorne oči...
Kad nije baš sve ovako, opet sam zidar,
kuću mi je, naime, sagraditi i tu odustajanja nema.

Ako zaključite da slabo obavljam posao,
barem priznajte da biste i sami trebali malo zidati,
poslije toga shvaćanje će vam lakše ići,
možda budete razumjeli i ono što sam ne razumijem.

U svakom slučaju, dajte mi priliku, ne sudite brzo,
ja sam nepopravljivi zidar, već ću nešto naučiti,
znam da znate, ali ponavljam, moje su cigle riječi:
pečem ih izravno u sebi, kušam da su vrsne kakvoće,
danas se to traži, kažu da je prirodnije, domaće,
barem nekima je to tako, dojadila im krivotvorina,
pa neka im bude, ni meni nije loše, dapače, dobro mi je.

Još da zaključimo ovu pjesmu i svatko može poći.
Unatoč možebitnom nerazumijevanju, budimo prijatelji.
Riječi pružaju mir, spoznanje, ljepotu, dobro i …
Nisu li takve, moje ili tuđe, slažem se, rušite izgrađeno!

 

NEKA, NEKA

Da nisam bio pjesnik,
moj bi životopis sličio rijeci u nizini:
valjala bi se mirno, osvajala šutke...
ovako sliči gorskim brzacima,
nikad ne znaš ni zašto ni kako,
zamiču samo svojim čudnim putem.

Stvarno sam kockarski birao tih godina.
Govorili su oni meni: – Okani se ćorava posla!
Nije mi se dalo biti im sličan,
štošta opipljiva procurilo mi je kroz prste,
birao sam opijenost pjesmom i zalaz sunca,
sada sam tamo gdje sam i na početku bio.

Neka, neka meni mojih nesputanih misli,
samo tako znam što dijete smjera,
kako bol boli, a radost raduje,
kamo smjera vjetar i kamo ptice lete.

Opet će reći da je ludo, ali rekoh neka,
najbolje je kad si sam sa sobom,
a okolina, neka joj bude kako joj se hoće.

 

TA I BILO JE VEĆ DAVNO VRIJEME

Kad dovršim sve poslove,
umorno ugasim računalo,
što sam zapravo postigao?
Ništa, zemlja će se i dalje vrtjeti,
rijeke protjecati, ptice letjeti,
i zaboravih, stariji ću biti.

Ipak, nešto ću postići:
propustiti ću mnoge susrete,
ne ću obrisati dostatno suza,
previše ozbiljnosti stavit ću na lice,
i još mnogo toga nepotrebnoga.

Gotovo je, odustajem, vjerujte,
taj i taj može računati na mene,
reći ću to čak i samome sebi.
Događaji će poteći drukčije,
ta i bilo je već davno vrijeme,
zaključit će neka trećoredica.

 

DOLAZAK TIH, PRIČA DUGA

Dolazak tih, priča duga, prijatelju moj.
Tako to obično biva kada se usudiš,
kad izazovom svakidašnjicu obojiš.
Kroz pukotinu na škripavim vratima
gledaju te zadivljeno musava djeca,
prolaziš potpuno svjestan gdje si,
roditelji zabrinuto šapću i usput ruže.
Tko zna čemu sliči ovaj scenarij,
možda nekim filmovima iz djetinjstva,
pročitanim pričama? Ma, nije važno,
ali isto se zbiva, možda još i oporije.
Sam treba doći i sam treba proći,
ugodno nije, sva težina svijeta te pritišće,
pobijediš li mnogi će se pridružiti,
počet će kolati priča, od uha do uha,
čas kao divljenje, čas kao ogovaranje.
A ti, gdje ćeš biti ti u tome času?
Hoćeš li biti u izričaju s početka pjesme?
Znaš kako ćeš to lagano saznati:
prisjeti se samo svojih suputnika.
Jesu li se nadali kao i ti, jesu li patili,
jeste li jedni drugima leđa čuvali?
Prenu me mlado Ciganče pred nosom:
– Daj kunu, ako imaš... Što si se smrknuo?

Eh, da, dolazak tih, priča duga...
Kako je to veselo, tko to može?

Ćuh novih putovanja nosnice draži.

 

U ZADNJE VRIJEME

Razmišljam: Kamo se moj život uputio?
Teško pitanje za pedesetogodišnjaka,
miriše na podvlačenje crte, a nije tako.
Ne znam koliko mi vremena još osta,
ali znam da su mi snovi na vlas isti,
pretačem ih u riječi, darove za neke.

Ustrajnije pišem pjesme u zadnje vrijeme,
jer me upita prijatelj činim li još to,
postiđeno odlučih uslišati iskru mu u očima.
Nu, činim još nešto i drugima razumljivo,
ja nedostojni putnik, sanjar i pjesnik.
Tragam, znate, za svetcima što pobiše ih oni,
puno ih je, čak šezdeset i šest,
hoću li biti pozoran i zauzdati vrijeme,
dopustiti da me za ruku do istine vode?

Svanu ponovno još jedan prelijep dan,
na kratku se molitvu skruših,
ovih godina treba ispisati povijest,
primaknuti se bliže Božjoj slici u njedrima.

Umišljam si da ja to mogu, Bože,
dok se ti smiješiš i blago mi tareš čelo.

 

SLIKA BRODA

Živi svoj život, ne daj da ti ga ukradu,
mornar si na uzburkanu moru, s vjetrom u kosi,
ali brod tvoj plovi, vješto sječe valove,
samo ti znaš gdje će sve uplovljavati i pristajati,
tko će se ukrcati i tvoj suputnik vjeran biti.

Znam, gledaš ispred sebe sliku, bez okvira je,
da, to je moj brod koji neprestano plovi,
ja sam mornar duboko skriven u njemu,
ne, nije me strah, samo sam sav jedno s njim,
pa smo slika, pa smo brod, pa smo more...

Duboka je već noć, grad spokojno snove sniva,
tvoji su prsti nježne dirke izvrsna glasovira,
pjesma leti kroz noć, kao munja, kao glasnik,
netko polako tone u san slušajući te note,
sutra je ponovno dan, ali puno, puno ljepši.

 

PUTUJEM

Opet je preda mnom put,
torba leži na pokrajnjem sjedalu,
ja važno čitam ljevičarske novine
(oprostite, da vidim što to oni pišu),
do polaska ima još vremena,
ostavio sam iza sebe uobičajeni život,
ja putujem, čujete li ljudi, ja putujem.

Golubovi slijeću, traže slučajne mrvice,
pod se, naime, ovdje temeljito čisti,
radi to neka žena iz predgrađa,
blješti se i staklo obližnje trgovine,
tehnička su dostignuća u pitanju,
ja sam na proputovanju, golub je...
Ne znam, njega kao da nije briga,
on leti, spušta se, leti, promatra.

E, moj golube, na što spade,
zar se nema tko o tebi brinuti?
Recimo Bog, ako nitko drugi,
govorio je o tomu u Svetom pismu,
ne vjerujem da je zaboravio.
Gugućeš, ništa ne odgovaraš,
nemoj mi se vrtjeti oko nogu,
meni je poći, a ti kamo znaš.

Kazaljke sata bešumno klize,
nema golubova, čekaonice i žurbe,
– Kartu, molim – kondukter traži.
Osmjehnuo sam se, njemu nejasno,
svejedno, ući će u moju pjesmu,
ako mi misao kao golub ne odleprša.

 

NAŠA PJESMA, II.

Reče Sveto pismo da nije moguće izmjeriti more
pa ni brda da nije moguće nekamo premjestiti.
Što je onda moguće osim kušati im plavu ljepotu,
smirivati dušu i polako uplovljavati u luku?

Mislim tako danas, i jučer sam, i sutra ću...
ja prelijepu pjesmu u cik zore ispjevati želim,
note su joj u našemu srcu skrite, tamo sanjaju,
a mi ih budimo i one nježno obvijaju dan.

Ta pjesma sve je više naša, sve dulja i dulja...
razvijmo, dakle, zastave, kročimo smjelo,
pazimo tek da naši otisci budu duboki,
ova nas zemlja po dobru zacijelo pamtiti treba.

Svijet je samo prelijepa bajka unatoč svoj muci,
šalica kave popodne u nježnoj drhtavoj ruci,
možda još nešto takvo, prirodno i duboko,
slušam našu pjesmu i zaklapam još jedan dan.

 

NOĆAS JE, KAŽU, NOVA GODINA

Nemirnije su ulice večeras nego inače,
vozači trube, glazba se raspojasana čuje,
u mojoj je sobi smireno, kao u škrinji,
nešto čitam, pokatkada motrim kroz prozor,
sve je tako drukčije, kao da oni ne kažu
da noćas je Nova godina, da treba ludovati.
Što ću, nisam baš navikao slijepo slušati,
zbog toga i ne slavim, nisam s njima.
Ma, ne bojte se, nisam tužan i sam,
već sam vam to maloprije rekao,
sa mnom je moj život, moji snovi.
Ne mogoh, kada je bilo vrijeme, odoljeti,
brzoglasnom porukom nekima čestitam,
putevi su zakrčeni, želje teško putuju,
njihove su to brige, ja svojim putem idem.
Gasim svjetlo, sutra je opet novi dan,
tonem u san, tonem u Novu godinu,
i ovakvog mene negdje će čekati netko.
Oprostite, još nešto bih htio nadodati,
i Bogu sam se pomolio tamo oko pola noći,
onako jednostavno, iz duše, iz života.

 

NAS TROJE

Kroz dječju graju iskri prohladna zimska noć,
približava mi se kroz staklo, odgonim je,
ne želim više nikakva društva večeras,
dosta mi je nas troje: olovke, papira i mene.

Zajedno smo svim putima koracali,
mnoge događaje u biser oblikovali,
ne treba meni više nitko, bojim ga se,
imam toplinu, beskraj i sunce.

Kuc-kuc, odjekuje nenadano na vratima,
škrip, škrip, odgovaraju spremno šarke,
ulazi čovjek, nazočnost sa sobom nosi,
i opet nas je troje: olovka, papir i ljudi.

 

SIJEDI PRAMEN KOSE

Zamišljeno ulicom idem,
iznenada u očima mi bljesnu
sijedi pramen kose,
o, Bože, je li to ona?!

Godine cure,
poput kapi kiše niz staklo,
otišla si tog sparnog dana,
dok sam ja žurio za poslima.

Tek sada razumijem tvoje pitanje:
– Što će biti od tebe, sinko?
Ti si gledala moj nemir,
ja sam gledao svoj svijet,
i razumjeli se nismo.

Kada bi se vratila,
znao bih ti reći nešto o sebi,
u grad te na kolače povesti,
smijali bismo se zajedno,
bili bi to drukčiji dani.

Znam, sijedi pramen kose
odlepršao je u vječnost.

Zabacujem izočno kaput,
djeca se igraju na pločniku,
koraci me nekamo odvode.

 

IZVOR

Valjda ponekada sanjam, ali ja to ne znam,
nije ni tako važno, barem ne danas,
stvarnost je moja lijepim obojena bojama
iako nešto posebno za to zaslužan nisam.
Bog me htio obdariti, ja htio primiti dar,
godine prolaze, uvijek je sve tako lijepo,
osjećaš da izvor živi i voda žubori.

Ne, nisu nestali loši dani ni lutanja,
oni poput lopova u potaji i dalje čekaju,
shvatio sam samo da imam oslonac –
blag odraz lica u zrcalu koje nije briga.
Stoga mi je svejedno što vrijeme prolazi.
Ako starim, ne znači da sam nesretniji,
zapravo, imam još jedan darovan dan.

Dogodit će se da će život prekinuti san,
tek će nešto krhko ostati među prstima
da bi se polako topilo kao snijeg u proljeće.
A tamo gore na nebesima bit će drukčije:
čisto razumijevanje prštat će nježno okolo,
poput izvora u neizrecivoj bliskosti i ljepoti.

 

JESEN JE UŠLA U MOJU SOBU

Po jeseni mirišu dani,
osjećam ih pod prstima, pucketaju...
Je li to vatra na ognjištu, bakini orasi –
ili to moje srce doziva blizinu?
Tko zna, možda to znaju samo dva lista –
prije nekoliko dana dolutali su u moju sobu,
nisam ih skupio i bacio, bili su mi prijatelji,
dok je vani bilo hladno, a drugi daleko.

Vranac silovito juri livadom,
prkosan u svojoj slobodi, u svojoj snazi.
Koje je godišnje doba, odakle mi ova slika,
negdje sam je zacijelo na proputovanju pokupio,
stavit ću je na zid neka blješti kao svjetlo u noći,
nije važno što je nitko drugi prepoznati ne će.
Vranac silovito juri livadom, dječak jaše,
razdragano maše rukom i nestaju na obzorju.

Momci pjevaju, svatovi su u mjestu,
njih dvoje zjenicama upijaju budućnost.
Netko je pokucao na moja vrata,

pričao je o poslu, gledao sam ga izočno,
pišem pjesmu i nije me briga ni za što,
uvijek će biti vremena za teške ozbiljnosti,
a malo za jednostavnost i ljepotu.

Ima ljudi koji nerazumno žive, znam to dobro:
Jeste li i vi već shvatili, jeste li jedni od njih?
Oprostite ako sam vas uvrijedio, možda teško,
znam ja nerazuman biti, nisam nikakav stroj,
ali idem naprijed, uporno tražim i dobro znam:
po jeseni mirišu dani, dani tvoji i moji.

 

PODVLAČIM CRTU

Čudno, sve strasnije grizem u život,
a njega sve manje ima i obojica to znamo,
tako bi bilo lijepo sresti se, kavu ispiti,
možda bi tada drukčiji razgovor potekao.
Okani se žurbe, predahni malo, šapće mi,
nije da ja to ne bih, ali kada, dragi moj,
obveze pritišću, vrijeme je novac, sve curi.

Posljednje vijesti kažu da je tajfun prošao,
stotinu pedeset sedam mrtvih iza sebe ostavi,
ranjenih, ne samo u tijelu, tko zna koliko.
A onda i ovo: u drvo su se snažno zabili,
oboje na pragu života i strasno su se voljeli,
iza ostaše svijeće, spomen i pužući zaborav.
Što, dakle, da kažem dok cvrčci vani cvrče?

Preda mnom knjige i darovana lutka,
vani obnavljaju kuću za naraštaje nove,
gledam svoj život i podvlačim crtu.
Tu sam gadno griješio, tu, pak, oni,
svejedno je sada, umivam se i idem dalje,
a prijelaz je, vidiš li, sve bliže i bliže,
pričekaj, Bože, samo da poravnam kosu.

 

O VREMENU

Nismo jedinke izgubljene u svemiru,
smisao je naš opipljiv, na dohvat ruke,
zbog toga treba držati otvorene oči,
ne bojati se nečijih strašila na putu.

Da, za sve treba imati vremena
pa i za ispisati ovu pjesmu u proljetnu večer,
isto tako za djecu, za ljubav, za prijateljstvo.
Proganja me sve to uporno ovih dana
i sav drhtim, pruće sam na pobjesnjelu vjetru.
Obveze, što su one, ma ništa više od ropskih spona,
treba ih odlučno raskinuti i na njih zaboraviti.

Dolaze bolja vremena, čitam na licima prolaznika,
dok unutra kriju tugu, nezaposlenost, tjeskobu.
Odlaze svojim putevima, koraci im dugo odzvanjanju.
Imam li vremena za njih, nade u očima?

Jedanput ćemo, ipak, imati vremena za sve,
danas se krećemo u suprotnostima,
svoj odgovor lijepim na propupalo stablo,
prelazim ulicu, škripa kočnica, trubljenje i psovka.

 

ADRESAR

Gledam svijet oko sebe kroz prste lijeve ruke,
desnom, naime, pišem, krčim put prema slobodi.
Prsti mi mogu biti rešetke ili okviri prozora,
ovisno o tome kako sve ovo doživljavam,
i to je ono što me sada muči, što se pitam.
Htio bih da mi netko šapne odgovor, dokonča stvar,
ali je samo kasno jesenje popodne i lišće polako otpada,
zvoni Anđeo Gospodnji i djeca se vraćaju iz škole.

Na ručnom računalu prebirem po stotinama adresa,
neke označavaju prijatelje, druge poznanike, treće…,
mrtve su ako im ne udahnem dušu kucajem na vrata.
Izdvojit ću prijatelje, one najvjernije, moram to učiniti,
sjest ćemo ponovno zajedno kao nekada i priča se doticati,
vrijeme curi kao pijesak pustinjom i treba ga zaustaviti.

Prijatelji, vaš sam, nisam odlutao, tu sam, stižem,
s vama želim gaziti tvrdim zemaljskim stazama,
niste samo broj u mom adresaru, puce za spas,
vi ste duboki dio mene, misli moje duše,
nazočnost koja se sa mnom u vječnost prelijeva.

 

SJEĆANJE

Daleko su nebeske visine, dalje od vjetra,
put im ide kroz zemaljske staze i bogaze,
samo ga hrabri slijede, oni meka srca.
Ne ću reći da sam i ja hrabar, ali idem,
pršti kamenje pod nogama, i tuče,
ma nije to važno, bogatstvo je na obzorju.
Ne znam hoću li tamo stići prije tebe,
najbolje bi bilo zajedno, ruku pod ruku,
ali ne određujem ja to, ja samo idem.
Bilo kako bilo, ostat će sjećanje,
kao medenjak nekada blagdanom
u krhkoj dječačkoj nevinoj ruci,
meni, tebi, njima, valjda nekome hoće,
a onda će se ugasiti jednoga dana,
poput zvijezde u toplu ljetnu večer.

 

ŠKRINJA

Dosta uspomena imam,
životu se nisam sklanjao s puta,
ali tek neke od njih svojima držim,
nježno ih čuvam i još nježnije gledam,
dok su časi tako razlomljeni,
a šešir se na tvrdoj klima glavi.

Jedna ih beduinska škrinja skriva,
tamo iz onih mladenačkih dana,
donosi miris pustinje, hoda i saznanja,
a pri ruci mi je i nestvarna jedna,
računalno čudo, oblak, misao i vrijeme.

Ne pitajte gdje su, kako ih krijem,
možete li ih vidjeti i dodirnuti,
ni ja ne znam odgovore prave,
radije pridonesite nešto u njih –
ja, evo, ovu svoju pjesmu stavljam.

 

PROLAZNOST

Ljeto,
crkva,
netko svira,
na glasoviru…
Ti zastaješ,
u očima ti raj,
toneš u zvukove,
žao mi te zvati,
ali vrijeme curi,
na zemlji smo,
ponijet ću nešto nota,
evo ti ih dajem,
znam da je to slabo,
samo, od srca je,
i još traje.

 

KAP

Pao je gust jesenji sumrak,
niz ulicu se polagano vozim,
svjetiljke mliječno razbijaju maglu,
tiho klizi vrijeme, klize misli,
lijevo i desno naziru se kuće,
kolike samo životne ispovijesti.

U središtu sam, iako sâm,
osjećam toplu Božju blizinu…
mnogo mi je toga već dano.
Stišćem upravljač…
jesam li dostojan povjerenja?

Puče kap s okolna stabla,
baš po sredini vjetrobrana.

 

JEDNOM U PROLAZU

Mimoilaze se naši kloparajući tramvaji,
gledam te kroz svoj magličasti prozor,
s onu stranu ulice, tamo prema krcatim kafićima.
Ne znam koliko ti je godina, izgleda desetak,
oči imaš širom otvorene, poput reflektora.
Život je pred tobom, znaš to i uzbuđena si.
Kad sam ti nekada davno bio vrsnik,
čini mi se da sam i ja tako mislio,
išao sam u niže razrede pučke škole,
oskudijevao tvarnim, bogatio se duhovnim.
Sada se sjećam progaženih staza,
bilo je sve u svemu dobro, da ti ispričam...
Ne, ti si otišla nekuda samosvojno naprijed,
ja, dokoni prolaznik, zapravo sanjar i lutalica,
nastavih zuriti u nova prolazna priviđenja.

 

JEDNO JUTRO U VATIKANU

Silazio sam pješice, polako, s obližnjega brijega,
gledao gdje je Ilija skupljao svoje ljekovite trave,
smiješio se u bradu, jer nosio je crne naočale i kapu,
bojao se nadzornih kamera i policijskoga ispitivanja…
Danas tuda prolazim ja, a novce skuplja prosjakinja.
Još malo pa sam u Vatikanu, valjda, ne poznam granice…
neka žena zvoni i viče na mene vozeći brzo svoj bicikl,
život se zaista gužva na sve strane, a mene nije briga.

Htio sam ući u crkvu sv. Petra, s one lijeve strane
(bi mi čudno da svi izlaze, a samo ja ulazim)
čuvari mi uljudno pojasniše da je red tamo nasuprot…
Priznajem, odustao sam, ne samo zbog mnoštva stolica.

Naslonio sam se na stup kraj obeliska i prekrižio,
drugi su se fotografirali, brbljali i lijeno prolazili,
a ja sam se sjećao puno toga, naročito prijatelja,
zamišljao se u nazočnosti Božjoj i upravljao svojim životom.

Otisnuo sam se u traženje kakve zbirke pjesništva,
ulazio iz jedne knjižare u drugu, sve uzaludno,
tek mi u jednoj prstom pokazaše neke knjige u kutu:
– Znate, nitko to ne čita – rekoše i odoše svojim putem
dopustivši mi prethodno da prebirem do mile volje.

Protjecalo je jutro u Vatikanu kao film u provincijskome kinu,
svjetlo je razbijalo tminu, ljudske su misli plovile u daljinu.

 

SIJAČ RIJEČI

Vrijeme mi kroz prste uporno šumi,
kosa na jesen mirisati je stala,
a ja uporno sijem riječi danju i noću.
Nije mi teško, tek me nekad smisao zbuni.
Kamo padaju moji brižno uzgojeni biseri?
Hoće li ih netko primiti, možda strti?
Razumiju li ih kao i ja ili su im prijetnja?
Pitanja bezbroj, a meni je sijačem biti.

Naslućujem to u pitanju blizih,
oni drugi tek samo odmahnu rukom,
nemaju vremena, posli ih teški taru.
Tko je to vidio uzaludne stvari prebirati.

Hodam, za mnom se tragovi bijele,
još ova pregršt i za danas bit će dosta.
Kad me više ne bude, one će ostati,
budu li plodonosne, pamtit će ih.
I to je ono čega me, o Bože, strah!

Križam se, zaboravljam sve protivštine,
torba mi je o ramenu, namisao u glavi.

 

SVOJINA

Pod prstima mi pršti zemlja,
topla kao majka, kao kruh u zoru.
Nekad ju je otac otimao od kamena,
a ja sam je davno već napustio.
Sada sam tek malo svratio,
pritisle me te slike iz davnih dana,
i ja ovamo pripadam unatoč putovanjima,
odnjihalo me ovo nebo i ova bistrina.

Njive nemam, a malo i čega drugoga,
imam tek bijeli list papira koji me izaziva,
crno-zlatno pero što ga pronađoh u stvarima.
Ali imam i srce koje uporno kuca domaće,
pamet mu, pak, kaže da se smiri i uozbilji.
To je sve, takav nastojim zagrliti svijet,
biti djetinje dobar i lisičji lukav.

Opet ću kao i jučer zavidjeti vozaču tramvaja,
on ima ustaljene staze i ustaljeno vrijeme.
Ja trčim, kažem da moram, tamo i ovamo,
da mi, navodno, nešto važno ne promakne.
Dotle kiša uporno sipi, baš onako jesenje,
natapa zemlju, pokreće hidrocentrale,
lijepi se za život koji drhtavo u vječnost teče.

 

PREKO GRANICA

Mitničari su neumoljivi,
putevi su raskopani,
ali svejedno mi je to,
ja putujem danas,
baš kao i jučer,
a i sutra ću zacijelo,
unatoč svemu,
vjerujte mi.

Kratak je život,
kraći nego što mislimo,
pa darujmo se, ljudi moji,
ne bilo komu, bilo kada,
darujmo se samo onima
što razumiju blizinu,
smiraj sunca nad pučinom,
bljesak smiješka u očima.

Nenadano uhvatih ovu pjesmu,
šapnu mi je nada u grudima,
otklonih rukom poraze,
(ako su uistinu bili),
saznah tajnu putokaza,
let ptica prozračnim nebom.

 

DAN POSLIJE

Da, bilo je to točno jučer.
Htjedoh napisati pjesmu,
jer godina mi je pedeset,
ali prozaično rečeno:
jednostavno zaboravih.
Što je tu je,
pišem dan poslije,
bježi mi »onaj trenutak«,
ali more se i dalje biba,
tamo dolje na dragom jugu,
lađa na njemu plovi,
i opet će sve biti dobro:
more, ja, mi u prolazu.

 

OKVIR ZA MIHOLJICE

Proljeća prolaze kao vojnici u stroju,
miholjice, uokvirene, gledaju me sa zida.
Bilo je to tih godina zanosnih, tamo negdje…
Istina, i danas su one takve, uzmaka nema,
samo stariji smo, s više dobivenih bitaka,
a tako bi bilo lijepo drijemati u prikrajku,
sanjati o velikim stvarima i osjećati slobodu.

Mi smo korak svjetlosti u tami,
mi smo lica sretnih šetača u perivoju,
mi smo lanterna u burovitoj olujnoj noći,
jer znali smo mijesiti svakidašnjicu u toplinu,
ispružiti ruku ne bojeći se poraza,
dodavati stih po stih u čipkastu pjesmu.

Čini mi se da ne znam zboriti mudro,
ali znam gledati miholjice, žute, žute.
Još je, naime, jedno proljeće stiglo,
nastojim biti svoj, na putu u blagost,
jer zime su teške, kao kamen na prsima,
a ja sve manje za rasipanje imam vremena.

Nije ovo ispovijed, ovo je tek okvir za miholjice,
napravljen onako na brzinu, ali iz puna srca.
Objesi li ga slučajno netko na svoj zid,
ne, ništa mu ne ću šapnuti, šutjet ću,
tek ću donijeti malu, trobojnu svijeću,
da gori dan i noć, smireno i polako.

 

S JUGA DUNJA

Nastupa jesen,
moru mašem rukom,
prisjećam se dunje,
one dolje s juga.

Netko će mi je pokloniti,
ili ću je ubrati sam,
znam tek da će mirisati,
stavljena pokraj knjiga,
u dometu očiju,
tamo negdje pri srcu.

Neprestano isto,
iz toga crpim snagu,
jer utopliti dane treba,
znati da nismo sami,
tek putnici smo,
ti, ja i oni.

 

KORACI BLIZINE

Ljeto je, sjediš u hladu kuće,
odnekud osjećaš korake blizine,
na stolu breskve, pune slada,
čas za utažiti ovu iskonsku žeđ.

Jedno se lijeno popodne vuče,
sjećaš se raznih soba i mjesta,
dobivenih i izgubljenih bitaka,
sve si to ti i nisi, sada i uvijeke,
jedino blizina neupitnom plamti,
stopu po stopu, sjećanje po sjećanje.

Dozrelo vrijeme, kao ove breskve,
obzorje se primiče pogledu,
otvaram se blizini, najviše sada,
preživjeh rat, zablude, smiješim se.

 

PUCA VRIJEME

Jutro, molitva, računalo, knjige.
Podne, ručak, šetnja, rad.
Večer, vijesti, dopisivanje, počinak.

Među mojim prstima kao porculan puca vrijeme.

Nekada sam zadovoljan što i kako učinih,
nekada se pitam je li sve ovo samo igra.
Mnogo je toga tijekom dana prohujalo glavom,
a ja tek mozaik slažem, prstima svojim dječjim,
i gledam te kamenčiće što ih polako namrijeh.
Hoće li me neki od njih mrko suditi
ili ću ipak imati prijateljske odvjetnike?

Među mojim prstima kao porculan puca vrijeme.

Dajem se i prijateljima i poznanicima,
bez njih sam tek kutija bez sadržaja.
Odgonetamo svakodnevna događanja,
brinemo neke svoje male brige,
svijet ide naprijed kao da nas ne treba,
zrake života pršte i u vječnosti nestaju.

Među mojim prstima kao porculan puca vrijeme.

 

TOGA DANA

Jutro je i velike misli još mi prolaze glavom.
Doticali smo se Drugoga svjetskoga rata i mučeništva,
zatim komunističkih tamnica, Domovinskoga rata...,
tamo gore na simpoziju, u zanosnom zagrebačkom predjelu.
Stvarno se živi vjetrovito na ovim prelijepim prostorima,
ali što je, tu je, idemo plivati, držati glavu iznad vode.

Prenu me poziv, polako se snađoh i odazvah mu se:
Da, spreman sam, idemo na šetnju, naše je ovo vrijeme.

Na Kamenitim vratima moli negdašnja radnička klasa,
a zapravo i danas je puno toga sličnoga, osim naziva.
Mirišu, plamte svijeće, dim liže strop, zapravo visine.
Ako nemaš vjeru u sebi, sve je ovo čisti nadrealizam.
Molim se skrušeno za nove stihove pjesme blizini:
Tek se jednom živi i jednom dolazi pred tebe, Bože,
znam to i odgovaram što učiniti sa svojim životom.

Na Gornjem gradu Matoš nenapadno sjedi u perivoju,
bilo je dovoljno klupe i za nas, zahvalili smo pjesniku.
Pogled nam odluta prema Ilici, zgradama u daljini…
Hrvatska živi, Hrvatska pati, Hrvatska se raduje,
ma stotinu stvari čini… Gledam je i tražim joj bȉlo.
E, moj Matošu, stiglo nas tvoje vrijeme i tvoje pjesme,
znam da bi i ti htio da je drukčije, ali nije.

Još smo bezbrižno lutali zagrebačkim ulicama,
okinuli poneki snimak, onako za uspomenu,
nismo se ljutili na sat koji uporno otkucava vrijeme,
zaogrnusmo se svojim životnim ulogama i pođosmo.
Razmišljam sada o tome uz zgasnuto računalo,
naizgled tako običan dan, a vjerujte mi, nije.

 

Miljenko Stojić

                                           (U izradi)