EVO VEĆ DJEVOJKE
(Ecco già la fanciulla)
Evo već djevojke
maslinasta lica
odlazi u cik zore
na izvor,
i već se vraća
brzim umilnim korakom.
Nakon toga čitavog dana
ulicama mjesta
ona hiti
prema svakom glasu koji zove
prema svakoj usni koja šapuće
»Marija«.
POHVALE
29. travnja 1945.
Sin
– Zašto si, majko, pljunula na leš
klonule glave, privezan nogama
o gredu? Nisu li ti ogavni ostali
nabacani uza nj? O, ta žena,
njezine čarape za mrtvački kan-kan
i grlo i usta od izgaženog cvijeća!
Ne, majko, stani: vikni svjetini
neka se udalji. Nije to oplakivanje, to je podsmijeh,
to je radost: već se skupljaju obadi
na čvorovima vena. Pogodila si
ono lice, sada: majko, majko, majko!
PRIČA O KONJU
Dobri ljudi poslušajte moju tužaljku
poslušajte moju životnu priču
siroče vam govori
priča vam svoje malene brige
điha dakle...
Jednoga dana jedan general
ili je to bilo jedne noći
general je, dakle, imao
dva konja koja su pod njim stradala
ta dva konja to su bili
điha dakle...
kako je život gorak
to su bili moj siroti otac
a potom moja sirota majka
koji su se bili skrili pod postelju
pod postelju generala koji
koji bijaše skriven u pozadini
u nekom malom mjestu na Jugu.
USPAVANKA ZA KUKAVICU
Jesi li patila ti, ili samo onaj tko te stvorio?
Ti mala ptico, koju su zavarali ili si se zavarala sama,
zatvori oči, i pusti neka taj cvrkut odjekuje
mehanički. Je li vid bio ključ koji si trebala,
kad si, došavši iz radionice, ljupko pjevala
o ponoći, premda bijaše purpurno podne
i purpurna je bura tekla kroz tebe, dok
je velika kazaljka kuckala i šetala se
satom, a samo si ti imala vremena za mene?
Ili je homo faber bio ona nedostajuća karika,
koji te izradio u svojoj radionici bezveznih igračaka?
Bilo kako bilo, mala kazaljka već stiže,
vrata se otvaraju; ti ne izlaziš.