PRIČA O KONJU

Dobri ljudi poslušajte moju tužaljku
poslušajte moju životnu priču
siroče vam govori 
priča vam svoje malene brige
điha dakle...
Jednoga dana jedan general
ili je to bilo jedne noći
general je, dakle, imao
dva konja koja su pod njim stradala 
ta dva konja to su bili
điha dakle... 
kako je život gorak
to su bili moj siroti otac
a potom moja sirota majka
koji su se bili skrili pod postelju
pod postelju generala koji
koji bijaše skriven u pozadini
u nekom malom mjestu na Jugu.

General bi govorio 
govorio sam sa sobom noću
govorio uglavnom o svojim malim brigama
i tako je moj otac
i tako je moja majka
điha dakle...
i tako su oni jedne noći umrli od dosade.
Za mene je moj obiteljski život bio završen
Izašavši iz noćnog stola 
pobjegao sam u velikom galopu
pobjegao sam prema velikom gradu
gdje se sve blista i sjaji
na motoru sam stigao u Sabi en Paro
oprostite govorim konjski
jednoga jutra stigao sam u Pariz u klompama
htio sam vidjeti lava
životinjskog kralja
i dobio po nosu
jer ovdje bijaše rat
rat koji traje
zalijepiše mi naočnjake
unovačiše me
i kako ovdje bijaše rat
rat koji traje
život posta skup
hrana poče nestajati
i što više nestajaše
više me ljudi gledaše
nekim neobičnim pogledom
i kroz zube koji su cvokotali 
nazivali su me biftekom
mislio sam da govore engleski
điha dakle...
svi oni koji su bili živi
i koji su me milovali
čekali su da budem mrtav
da bi me mogli pojesti.
Jedne noći u staji
jedne noći dok sam spavao
čuh neobičan zvuk
glas koji poznavah
bio je to stari general
stari general koji se vratio
vratio poput duha
s jednim starim zapovjednikom
mislili su da spavam
i govorili su vrlo tiho.
Dosta dosta s rižom u vodi
želimo jesti nešto životinjsko
treba mu samo staviti u zob
gramofonske igle.
Tada mi se krv uskovitlala
kao drveni konji na vrtuljku
i izišavši iz staje
nestah u šumi.

U međuvremenu rat je završio
stari je general umro
umro u svojoj postelji
umro lijepom smrću
ali ja sam još živ i to je najvažnije
dobra večer
laku noć
dobar tek moj generale.

LJETO

Gladna izgubljena promrzla
Potpuno sama bez santima
Djevojčica od šesnaest godina
Nepomična stoji
Place de la Concorde
Podne petnaestog kolovoza.

LOV NA KITA

U lov na kita, u lov na kita,
Govorio je otac ljutitim glasom,
Svome sinu Prosperu, ispruženom pod ormarom,
U lov na kita, u lov na kita,
Ti ne želiš ići,
A zbog čega, dakle?
A zbog čega bih, dakle, išao loviti životinju
Koja mi ništa učinila nije, tata,
Idi ti, idi je ti sam loviti,
Kad ti se to sviđa,
Ja više volim ostati u kući sa svojom jadnom majkom
I bratićem Gastonom.
Otišao je, dakle, otac u svom kitolovcu potpuno sam
Na burno more...
Gle oca na moru,
Gle sina u kući,
Gle kita u ljutnji,
I gle bratića Gastona koji izlijeva zdjelu juhe,
Zdjelu juhe vruće.
More je bilo uzburkano,
Juha bijaše dobra.
I gle Prospera na svojoj stolici kako jadikuje:
U lov na kita, otišao nisam,
Zbog čega zapravo to ne učinih?
Možda će ga uhvatiti,
Mogao sam ga jesti.
Ali gle vrata kako se otvaraju, i sav mokar
Otac se pojavio zadihan
Noseći kita na leđima.
Baci životinju na stol, lijepog kita s plavim očima,
Neman koja se rijetko viđa,
I reče žalobnim glasom:
Požurite ga isjeći,
Gladan sam, žedan sam, želim jesti.
Ali gle Prospera koji se diže,
Gledajući svoga oca ravno u oči,
Ravno u plave oči svog oca,
Plave kao one u kita s plavim očima:
Zbog čega bih isjekao jadnu neman koja mi ništa učinila nije?
Osim toga, odričem se svoga dijela.
Nakon toga baci na zemlju nož,
Ali ga se dočepa kit, skoči na oca
I probode ga.
Ah, ah, reče bratić Gaston,
Ovo meni sliči lovu, lovu na leptire.
I gle
Gle Prospera koji pripravlja osmrtnicu,
Majke koja počinje žalovati za svojim jadnim mužem
I kita, kako suznim okom promatra ugaslo ognjište.
Nenadano kliknu:
I zbog čega sam, dakle, ubio ovu jadnu budaletinu,
Sada će me drugi progoniti motornim čamcem
Nakon toga će uništiti čitavu moju malu obitelj.
Tada, prasnuvši u grohotan uznemirujući smijeh,
Uputi se prema vratima i reče
Udovici u prolazu:
Gospođo, bude li netko pitao za mene,
Budite ljubazni i odgovorite:
Kit je izišao,
Sjednite,
Pričekajte,
Za jedno petnaestak godina, nedvojbeno će se vratiti...

Osvit, 1-4, Mostar, 2012., str. 263. – 266.

S francuskoga preveo: Miljenko Stojić