PONOVNO ROĐENA

danas trećeg snježnog utorka u listopadu
ponovno sam rođena
ne idem više ni s kim
čemu još po tuđim kuhinjama puzati
tražim obrok nakon toga iščezavam
ne idem više ni s kim
dosta mi je 
mojih osobnih obećanja

danas trećeg snježnog utorka u listopadu
ponovno sam rođena
ne idem više ni s kim
kradem si slavljenički brod velik i bijel
i uz to stotinu pečene teladi
i južno sunce koje se nikada ne gasi zaista nikada
sa svim time odlazim
ne idem više ni s kim

ti dođi ti
dođi plešimo
ipak te ljubim

              Helga M. Novak

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 495, Zagreb, 15. listopada 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005., str. 311.

VOLIM TE

Volim te
također znači:
Dođi,
spavaj sa mnom.
To također može značiti: 
Imajmo djecu.
Volim te.
Drago mi je
kada sam kod tebe.
Budimo zajedno
do groba.

Volim te
također znači:
Budi dobra prema meni,
učini mi život lakim,
tako da ne pokleknem.  
Kada bih bio sam
ne bih imao hrabrosti. 
Volim te,
potrudi se da uspijem.

Volim te
također znači:
ponosan sam
da me želiš
više nego druge.
I da ti meni, samo meni
i nikome više,
u svemu, što jesi,
posvema pripadaš.

Volim te
također može značiti:
Budi upravo takva,
kao što ja druge,
koje tražim, vidim.
Ispuni mi snove,
učini me radosnim,
tako da učvršćen
idem kroz svoj život.

                  Heinz Kahlau

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 502, Zagreb, 3. prosinca 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 312. – 313.

POČETAK PISMA, ZABORAVLJENOGA

popodne, 19. siječnja, draga
vila i to je već posljednji 
pokušaj, rijetko se događalo
da se može jedno tako pametno i izvrsno lijepo napravljeno
pročelje oblaka vidjeti, baš nasuprot 
prozora, balkon dotičući (ja ležim na tlu), kada
gore gledam, nožni prsti zavijeni
u umjetna vlakna, tamo dolje nama poznata
stabla: lipe nedvojbeno, topole, oskoruše, lješnjak
u stavu mirno, bukve (poznaš iz 
odgovarajućih priča o ljubavi, značenje
stabala), čujem
šum njihovih života, ove
velike riječi
sudaraju se na pijesku tamo gore, ah, oblaci hrpimice, vani
jure vozila prema svojim udaljenostima jedno mimo drugoga
zajedno, ravnodušna prema svjetlu, koje
u žurbi pada na njih

                     Gregor Laschen

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 502, Zagreb, 3. prosinca 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 313. – 314.

PRIBLIŽAVANJE

Jana na rad odlazi preko vode
iz Poljske. Roland se vozi motorkotačem
nedjeljom u njezino selo. Tamošnja mladež
tuče ga na oranicama. On umiče
svojoj dragani, a oni mu
pune spremnik šećerom. Cerekajući se promatraju uvečer
njegov odlazak. Roland gura vozilo
prema Gubenu. Graničari mu dopuštaju
prenijeti ga preko crte, ali za njega je
voda previše duboka. Mora, kao što je
došao, preko Frankfurta, ovamo 
gdje je već, u Guben. Roland, bjesneći
kasa prema poljskim željeznicama, vozi se
do Krosna, nakon toga do Rzepina, tada, nekoliko
rijeka prelazeći (Odru dvaput), prema 
Frankfurtu, njemačkim željeznicama oko podneva
opet u Gubenu. Jana je već odavno
na svome poslu. Njezine kolegice
također se smijulje. Ovaj tamo i ovamo
subotom/nedjeljom uvečer polako ga ljuti.
Janina ljubav prema njemu konačno nema
više nikakvih granica. Na svadbi
imaju dosta za pripovijedati,
u selu seljaci se zagrcavaju
dok piju, budući da dvije zemlje više 
nasmijavaju nego jedna, nakon tako teške 
povezanosti. 

                       Volker Braun

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 462, Zagreb, 24. veljače 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 314. – 315.

ČOVJEČE, O, ČOVJEČE

Prestani već jednom.
Stavi točku.
Već si gotov, čovječe, a još trčiš.

Reci još jedanput: bit će učinjeno.
Pritisni još jedanput pucu da bi lutke zaplesale.
Pokaži još jedanput svoju volju i njegovu slabost.
Udari još jedanput o stol, kaži: ovo je moje.
Nabroji još jedanput, kao što si često činio.
Budi još jedanput tvrd, to se time učvršćuje. 
Dokaži si još jedanput svoju veliku, pokazanu,
svoju sveobuhvatnu brigu za samoga sebe.

Čovječe, o, čovječe.
Stojiš sada tu i to u odijelu. 
Muškarci ne plaču, čovječe.
Tvoji snovi, koji su bili primjereno muški, svi su snimljeni.
Na tvoje pobjede stavljen je nadnevak i poredane su.
Tvoj napredak sustignut i premjeren.
Tvoja tuga i njezini glumci umaraju program.
Prečesto se mijenjaju tvoje dosjetke; pošiljatelj Eriwan šuti. 
Tvoja se moć (još uvijek) uzdiže snažno.

Čovječe, o čovječe.
Reci još jedanput ja.
Razmisli još jedanput pozorno.
Progledaj još jedanput.
Budi još jedanput u pravu.
Šuti još jedanput duboko.
Stoj ili padni još jedan jedini put.

Ne trebaš pospremati, čovječe; ostavi sve.
Po svojim si zakonima potrošen,
otpušten iz svoje priče.
I samo umiljato dijete u tebi
smije se još trenutak s kladama igrati.
Što će, čovječe, o, čovječe, tvoja žena na to reći?

                   Günter Grass

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 469, Zagreb, 16. travnja 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 316. – 317.

LJUBAV NA VIDIKU

Muškarac je strašan
nered donio u njezin život. Iznenada
su pepeljare bile pune pepela,
plahte dvaput rabljene, oznojene
i svi su satovi išli drugačije.
Nekoliko je tjedana lebdjela
iznad oblaka i ljubila mjesec.
Tek na dnevnom svjetlu ljubav joj je bivala
manjom i manjom. Nemarno
je bacio ručnik, kockasto plavi
s križićasto izvezenim monogramom
(kad bi majka znala),
preko pisaćeg stroja. Uskoro
je mogla njihovu ljubav samo još
u ladicu zatvoriti.
Zarobljena među dronjcima
odlazila je u prošlost.
Kasnije, kada ju je muškarac zvao,
željela je da je gluha.
Kada je ponovno zvao, već je bila gluha.

                       Ursula Krechel

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 495, Zagreb, 15. listopada 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 317. – 318.

LJUBAVNA PJESMA

U vrtu palmi, nekada.
Lavlji zub, to je bilo sve.
Bile su također i cinije, zar ne?

Bila sam tu.
I kada bi se uzeli.
Imaš li rakiju za mene,
kazao si.

Čitav život, kazao si potom
da je nezdrav, kazao si
nakon toga da vodi prema smrti, kazao si
i već si bio tako pijan.

Htjela sam ti biti ženom
Spavaća soba u ružičastom
tako dostojanstvena i tako nježna
u svoj raskoši i ljepoti
i stavljati naš novac u istu riznicu.

Nakon toga sve je tako otišlo ukrivo
i grijanje se nije dalo isključiti
i susjeda sa svojom slijepom ribom
sve same gluposti, kazao si
i
do skorog viđenja, kazao si.

A na mjesečini:
žene s tvojom blijedo crvenom bojom kože. 
Kao da su to moje kćerke!
Crvena kosa i zelene oči!

Zašto tako vičeš, upitao si.

Ne, sada ipak više ne.

                  Friederike Roth

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 495, Zagreb, 15. listopada 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 318. – 319.

VANILIJA

Noću nakon jedan ustati i izići
Na sladoled od vanilije s malinama
Zbog toga su gradovi dobra mjesta za sladoled od vanilije
I maline iz Poljske ovdje rastu
Reci kada ćemo putovati za Poljsku
Ne platit ćemo gotovinom maline 
A ravnatelji beračica malina kupuju
Računala od naših stručnjaka za izrabljivanje
Ide u tek pogledaj je ide u tek
Volim te kažem dok mljackaš
Ti mi zbog toga plaziš jezik
Na kojemu se sladoled topi
Kaži gdje smo kaži tko si
Svjetska banka još radi za to
Da dobijemo darovanu vaniliju
Iz Indije i Južne Amerike i to usred noći
Na stolu skotnog grada posluženu
Kada se susretnemo kao mrtvaci
Možda ćemo još misliti na maline
Na snagu vanilije u sladoledu koji se topi
Kada se susretnemo živi kao danas
Koje ćemo se slobode čvrsto držati
Nakon papirnatog boja nakon pohvale užitka
Nakon ovoga i našega tisućitog doručka
Kada se susretnemo živi kao danas

                    Friedrich Christian Delius

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 462, Zagreb, 24. veljače 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 319. – 320.

TAKO JE DOŠLA OVA ZIMA, MRAZ

Prilijepljen za okna, snijeg
Je pokrio ožiljke zemlje.
Pušili smo i pili,
Govorili jezike ljubavi,
Najzad nismo imali
Ništa više reći.

Tišina
Se utaborila i imali smo
Vremena čeznuti jedno za drugim:
Osjećajni
Zvukovi radiopostaje, ploče
Se već dugo uprazno okreću dok nismo opazili,
Igra je završena.

Tako je došla ova zima. Otišla je.
Nije nam ostavila nešto vremena za kajati se.
Što uludo potrošismo, oprostimo jedno drugome.

                       Heinz Czechowski

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005., str. 321.; Hrvatsko slovo, XI, 523, Zagreb, travanj 2005., str. 27.

SJEĆANJE NA LJUBAV

Kada nas je boljelo
tražili smo jedno u drugome liječnika
Za kiše išli smo pripijeni jedno uz drugo
kako bi barem jedno srce
bilo na suhom
U otiscima stopala tražili smo
bijeg ili dolazak
i usamljenima darovali smo
male bogove za prikačiti na odjeću
Pjevače koje smo sretali
navili smo kao satove
Naša su proljeća bila poput lanca
četiri koluta u godini

Tada je pala magla
nekako smo se izgubili
na raskrižju
gdje nema prenoćišta
ni vješala
ni mlina

                    Martin Stephan

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 321. – 322.; Hrvatsko slovo, XI, 523, Zagreb, travanj 2005., str. 27.

JUTARNJI ODLAZAK

Svjetlo udara kroz zavjese, tamo
je stajala putna torba, sada s tobom
lebdi iznad oblaka. Odletjela si
ujutro prije svoga dolaska, kao uvijek. 
Čežnja prije i čežnja poslije. Ti?
Dolaziš i odlaziš, bojiš u međuvremenu
kosu i nanovo postaješ ista.
Nikakvo sjećanje na čitavu godinu, samo dolazak
ili rastanak, to su trajni osjećaji. 
Tu su ostaci našega posljednjega doručka – 
sve sam oprao, čaše i šalice
na mjesto spremio za sljedeću priliku
s tobom, bez tebe, svejedno je – konfeti,
sav lažni sjaj izrezan iz jednog arka. 
Nije dostatno za ljubavnu priču,
nije dostatno za ubojstvo. A onda
tvoj zrakoplov zaranja u maglu.

                      Bodo Morshäuser

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 322. – 323.; Hrvatsko slovo, XI, 523, Zagreb, travanj 2005., str. 27.

RASTANAK OD PIERRA ILI: ZAŠTO TAKO ZAČUĐENO

Zašto se čudimo,
kada smo izdani?
Ta sve smo već prije znali!
I moje je djetinjstvo puno zgoda
i snova o prijateljstvu, duševnoj srodnosti – 
razbijeno poput porcelana na tlu,
svaki komad treba pokupiti, 
prije nego što ponovno pođemo ovim putom. 
Gdje je, dakle, razlika
moj ljubljeni novi neprijatelju
i najdraži jučerašnji prijatelju?
Znam, smiješ se,
vidjela sam to već često,
tu otvorenost punu razumijevanja,
kada mržnju pokriva
obrazina poštenjaka.
To meni nije ništa novo, 
ne, potpuno ništa novo
to meni nije.
K tomu ovaj strah,
ovo čuđenje…
Ah, da, znam,
sjećam se,
polako nadolazi,
u tuđem svijetu
posve sam sama.
Povezanost je kratko trajala
među dvoma tuđincima,
koji su se jednom odmarali
i shvatili da ovo nije
njihov dom.
Ti nisi bio kriv
nego ja, samo – vidiš li
da sam vjerovala u tebe
a ti nisi u mene. 
Pretpostavimo – 
sve je poznato:
kako bi malen bio ovaj svijet!
Sama predgrađa.
Trebalo bi izmisliti veliki grad,
nesvjesno osmisliti. 
Kakva glava!
I koliko boca martela!

                     Renate Rasp

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 323. – 324.

NJEMICA '46.

Treba se šaliti, inače neće biti šale!
Govorio je moj Oto, krasan momak.
Kada smo bili u šumi, obraćao se drveću:
Sve ću vas isjeckati za kolijevke.
Bio je u to vrijeme stolar, bez posla, kao i drugi
i živio je u kuhinji kod roditelja. 
Kada zatrudniš, otići ćeš!
Rekla je milostiva, nakon što je Oto došao po mene.
Pojavio se Hitler. Oto je kazao: on će povesti rat.
Nismo tada imali djece, za mesnicu
nisam htjela imati nijedno, on je želio kćer. 
Nastupio je rat, Oto u kažnjeničkom bataljunu
ruski zarobljenik, antifašist
vraća se sada kući, kod mene je sve prestalo.

                        Karl Mickel

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 325.

SNIJEG U UREDU

Određena čežnja za palmama. Ovdje
je tako hladno, ali ne samo to. Tvojih poljubaca
ujutro je malo, kasnije sjedim
osam sati tu u uredu. Također si
i ti zatvorena, i ne smijemo
jedno drugom telefonirati. Uzeti slušalicu
i pozorno slušati? Telefonu, zašto udara
tvoje bilo samo za druge? Netko pita:
»Kako ide?«, ne čeka odgovor
i izlazi iz sobe.
Što može ljubav pokrenuti? Proračunavam
cijenu i mene se proračunava. Sve nuzgredno,
dijelovi kotla, plamenik, prolazi
kroz moju glavu kao brojevi, ništa drugo.
I ja prolazim kroz nečiju glavu 
kao broj. Ali uvečer ja dolazim k tebi
sa svim onim što jesam. Čitam iz
znanstvenih knjiga: također je i ljubav
proizvodni odnos. A gdje su
palme? Palme se pojavljuju na obali
jedne razglednice, ležimo na leđima
i promatramo ih. Ujutro se vraćamo
ponovno u ured, svatko na svoje mjesto.
Ono ima svoj broj, poput telefona.

                       Jürgen Theobaldy

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 325. – 326.

NEOSTVARIV SAVJET

Deset godina, kaže ona.
Ne savjetujem ti, kažem ja.
Pusti ga neka ide,
ta što je deset godina.

Pogledaj, kako 
te gleda.
Malenim okom
traži ono što bi korisno
na tebi moglo biti
i to ruši.

Daj mu to.
Nemoj mu to više dati
posebno ne danju.

Pusti ga,
kada se počne mračiti. 
Neće to primijetiti
susjedi
kao ni djeca.

                       Elisabeth Borchers

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 326. – 327.

UVEČER TE NAZIVAM

Uvečer te nazivam, kažem, možda
nešto u meni postoji,
možda balon i ja se penjem,
ili, to je obmana zraka,
nikakav pokret.

Ništa nije obećano. Moraš razumjeti,
to je sljedeći, novi pokušaj,
bez oslonca i zaštite.
Dišući proveo sam vrijeme čekanja;
pogledavao sam u daljinu 
i tražio dolazeću točku.

I ti tražiš. Znaš što mislim
ovom tišinom koja bjesni.
Ti podnosiš moje strašno čekanje.

                        Jürgen Becker

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – -20.45.; Hrvatsko slovo, X, 462, Zagreb, 24. veljače 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 327. – 328.

RAZBOJNICA

Kada sam k tebi došla bila sam
prijateljska i tiha
sjećanje na djevojčicu
bilo je jako i žestoko
iskopala sam ga s tvojim pitanjima
pred njuškalom iskrslo je
razbojnica razbojnica
odvažno i divlje

Kada sam k tebi došla
nisam bila kadra govoriti
bila sam u sobi sjedila sam za stolom
prestrašena do smrti kada sam se
trebala izraziti
iznutra prema vani nisam poznavala
nikakvog puta.

                         Verena Stefan

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 328.

NA TEBE MISLITI

Na tebe misliti
i nesretan biti?
Kako to?

Moći misliti
nije nikakva nesreća
i moći misliti
na tebe:
na tebe
kako si
na tebe
kako se pokrećeš
na tvoj glas
na tvoje oči
na tebe
kako postojiš – 
ima li 
za istinsku nesreću
(kako je ja poznajem
i kako ona mene poznaje)
još prostora
ili tjeskobe?

                           Erich Fried

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 329.; Hrvatsko slovo, XI, 523, Zagreb, travanj 2005., str. 27.

PRESUDNO OTKRIĆE

Ovoga jutra ulica je
Puna napola otvorenih vjeđa
Vreva grudi u velikoj trgovini
Lelujanje pazuha.
Pokretne stube, preplavljen osjećajima.
Na svakom križanju otvaraju se
Moji udovi u četiri pravca
Života, svaki blistav i jednostavan.
Ljudi se odjedanput rascvjetavaju
Kao polje maka, kao polje
Nježnih misli, koje se jedna prema drugoj okreću
I jedna prema drugoj se rascvjetavaju. A moja glava
Leži još uvijek
U udobnoj travi tvoga krila.

                        Volker Braun

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Hrvatsko slovo, X, 502, Zagreb, 3. prosinca 2004., str. 27.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 315. – 316.

RIMSKE ELEGIJE, I

Ona te nije htjela pustiti. Sada
si to napravio: Nalaziš se
na sredini dopodneva, iscrpljen, umoran,
na prejakom suncu i kaskaš
žmirkajući pokraj smrdljivih vozila, ne želiš
očevidno ništa znati o umjetnosti, prosvjedima
i ruševinama, prvo
mir. Da se nježnost još uvijek
mora plaćati takvim oproštajima!
U to pristiže autobus.

                        Friedrich Christian Delius

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 16. veljače 2004., 20.00 – 20.45.; Osvit, 1-2, Mostar, 2005. str. 320.
 

HELGA M. NOVAK, 1935., Berlin; HEINZ KAHLAU, 1931., Drewitz; GREGOR LASCHEN, 1941., Ückermünde; VOLKER BRAUN, 1939., Dresden; GÜNTER GRASS, 1927., Danzig; URSULA KRECHEL, 1947., Trier; FRIEDERIKE ROTH, 1948., Sindelfingen; FRIEDRICH CHRISTIAN DELIUS, 1943., Rim; HEINZ CZECHOWSKI, 1935., Dresden; MARTIN STEPHAN, 1945., Köthen; BODO MORSHÄUSER, 1953., Berlin; RENATE RASP, 1935., Berlin; KARL MICKEL, 1935., Dresden; JÜRGEN THEOBALDY, 1944., Straßburg; ELISABETH BORCHERS, 1926., Homberg; JÜRGEN BECKER, 1932., Magdeburg; VERENA STEFAN, 1947., Bern; ERICH FRIED, 1921., Beč – 1988., Baden-Baden

S njemačkog preveo: Miljenko Stojić